Duhovi, 2019.
Evanđelist Ivan, iz čijeg evanđelja nam je ponuđen današnji evanđeoski ulomak, kaže da je Isus svojim učenicima već kod prvog ukazanja kao uskrsnuli Gospodin darovao Duha Svetoga. Prema evanđelistu Luki, autoru i Djela apostolskih iz kojih nam je danas ponuđen ulomak kao prvo čitanje, silazak Duha Svetoga se dogodio pedeset dana nakon Isusovog uskrsnuća, odnosno deset dana nakon Isusovog uzašašća, dok se u Jeruzalemu slavio židovski blagdan Pedesetnice.
Obojica se slažu da se to dogodilo u dvorani posljednje večere, onda gdje im je Isus, kako to čujemo i u ulomku iz današnjeg evanđelja, obećao dar Duha Svetoga, odnosno, kako kaže evanđelist, drugog Branitelja koji ima zadaću biti s njima zauvijek i, kako smo to primijetili i prije nekoliko nedjelja, poučavati ih o svemu i dozivati im u pamet sve što je Isus rekao.
Evanđelist Ivan dar Duha Svetoga kronološki povezuje s Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem jer za njega je to dio istog pashalnog otajstva. U njegovom evanđelju umirući Isus kaže: „Dovršeno je!“ „I – nastavlja evanđelist – prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19, 30). To je za njega ne samo trenutak dovršenja Isusovog ovozemaljskog života i muke, nego i dovršetak cjelokupnog djela spasenja, kojemu su, uz Isusov život, muku i smrt, dio također Isusovo uskrsnuće i poslanje Duha Svetoga.
I za evanđelista Luku silazak Duha Svetoga je dio pashalnog otajstva, ali on događaj silaska Duha Svetoga kronološki odvaja od Isusove muke, smrti i uskrsnuća. On to čini zato što tom događaju želi dati posebno teološko značenje. Stavljajući silazak Duha Svetoga u ozračje židovskog blagdana Pedesetnice, kojom su Židovi slavili spomen na savez koji je Bog, dajući im Zakon, sklopio s Izraelskim narodom i učinio ga svojim narodom, evanđelist želi kršćanima prenijeti poruku da je Bog s Crkvom sklopio novi savez i, dajući joj Duha Svetoga koji je zamjena za Zakon, učinio je svojim novim narodom, u kojemu nema mjesta za samo jedan narod, nego za sve narode svijeta.
U svojoj želji da poveže ova dva događaja, događaj saveza sa starozavjetnim Božjim narodom Izraelom kojemu je darovan Zakon i saveza s novozavjetnim Božjim narodom kojemu je darovan Duh Sveti, autor se koristi slikama kojima je bilo obilježeno sklapanje onog prvog saveza. Zato se u njegovom opisu toga događaja susreću „iznenadni šum s neba“, „silan vjetar“, „ognjeni razdijeljeni jezici“, „huka“ i sl. Te slike služe i zato da bi predočile iznimnu silu i snagu Duha Svetoga.
Prije silaska Duha Svetoga učenici su, iako „jednodušno postojani u molitvama sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1, 14), iza zatvorenih vrata, u strahu izići i biti svjedoci onoga što su vidjeli i čuli. Silaskom Duha Svetoga u njima se dogodio svojevrsni „Big Bang“, eksplozija silne snage koja je sve promijenila. I one koji su do tada bili prestrašeni, zatvoreni, mrtvi…, ohrabrila, otvorila, oživjela... I ono što im se do tada činilo nemogućim, najednom je postalo moguće.
„Svi se – kaže autor Djela apostolskih – napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ Strašljivi učenici Isusa Krista, najednom su postali hrabri svjedoci Božje ljubavi koja nam je u njemu iskazana. I svi su ih, bez obzira odakle dolaze i kojim jezikom govore, razumjeli. A razumjeli su ih jer su govorili jezikom Duha Svetoga, jezikom ljubavi.
Zanimljivo pitanje koje nam se nameće je pitanje zašto se to i danas ne događa ili, u najmanju ruku, zašto danas to nije kao očito kao što je bilo na početku. Možda je odgovor sadržan u današnjem evanđeoskom ulomku koji nam poručuje da će Isus dati drugoga Branitelja onima koji njega ljube i čuvaju njegove zapovijedi, a njegove su zapovijedi uvijek, u ovom ili onom obliku, poziv na ljubav.
Kako smo već primijetili Isus Duha Svetoga predstavlja kao drugog Branitelja. Čini to jer naš prvi Branitelj je onaj koji, kako smo ispovijedali protekli tjedan, „uđe … u samo nebo: da se pojavi pred licem Božjim za nas“ (Heb 9, 24). Taj branitelj je Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin. Drugi Branitelj, Duh Sveti, nam je dan ako ljubimo Isusa i čuvamo njegove zapovijedi. Zadaća mu je omogućiti onima koji ljube Isusa i čuvaju njegove zapovijedi da u ljubavi trajno ostanu povezani s Isusom, a po Isusu s Ocem.
I upravo je ljubav prema Isusu i čuvanje njegovih zapovijedi, koje se mogu sažeti u ljubav, uz postojanost u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama, bila ona značajka koja je omogućila da se na početku Crkve dogodi „Big Bang“, eksplozija sile Duha Svetoga koja je zahvatila apostole i omogućila da se sruše sve unutarnje i vanjske prepreke i da oni strašljivi učenici postanu hrabri svjedoci. Možda je upravo to, ljubav prema Isusu i vršenje njegovih zapovijedi, koje mogu biti svedene na zapovijed ljubavi, ono što nama, današnjoj Crkvi i današnjim kršćanima, nedostaje, a kad ljubavi nema, onda ima grijeha, pa i zločina. I sablazni, naravno. I onda ni Duh Sveti, koliko god da je silan i moćan, ne može učiniti ništa.
Neka nam ovo ne bude razlog za razočaranje, nego poticaj da se u nama, kao najvažniji znak naše kršćanske prepoznatljivosti, dogodi ljubav. To će omogućiti da se i u današnjoj Crkvi, kao i u nama kao kršćanima, dogoditi svojevrsni „Big Bang“, eksplozija silne snage Duha Svetoga koji nam je danas veoma potreban, toliko potreban da o tome ovisi naš opstanak. Duh Sveti je silna snaga ljubavi koja sve mijenja. On može omogućiti da se i u nama nastani Bog. I učiniti da naš kršćanski govor, danas često nerazumljiv suvremenom čovjeku, ponovo postane govor ljubavi, prepoznatljiv i shvatljiv, kao i na početku Crkve, ljudima „iz svakog naroda pod nebom“.