Kako treba moliti da Bog usliši naše molitve?

„Molitva poniznog prodire kroz oblake“ (Sir 35, 17)
30. nedjelja kroz godinu (C)

Nakon što nas je prošle nedjelje, uspinjući se prema Jeruzalemu, pozvao na ustrajnu molitvu, Isus nas danas, nastavljajući istu temu, želi poručiti kakav molitveni stav trebamo imati želimo li u svojoj molitvi biti uslišani. Treba moliti ustrajno, ali ne bilo kako, jer nije svaka molitva pred Bogom jednako vrijedna. Da bi objasnio kakav molitveni stav pred Bogom trebaju zauzeti njegovi učenici, Isus se, kao i obično, služi prispodobom. I u današnjoj prispodobi možemo susresti dvije osobe koje su došle u hram da se pred Bogom pomole.

Prva je farizej. On je vjerni vršitelj svih zakonskih propisa i, stoga, misli da je pravednik. Molitva mu nije uslišana. Razlog što nije uslišan u svojoj molitvi nije u njegovoj usklađenosti s propisima i pravednosti, nego u krivom molitvenom stavu pred Bogom. Farizej, zanesen svojom umišljenom dobrotom i pravednošću, moli oholo. U svojoj oholosti on u Bogu ne vidi Boga, nego projekciju sebe samoga i onog što on sam misli o Bogu. Iako se poziva u svemu što čini na Boga, njemu, zapravo, Bog nije potreban kao Bog. Njemu je potreban netko tko će se diviti svemu onome što on čini, misli i planira. Zato on pred Bogom ne moli. On od Boga zahtjeva da mu prizna ono što on već jest. Naravno da se ovo odražava i na bližnje koje farizej ne samo da ne cijeni, nego ih u svojoj samodostatnosti sudi i odbacuje. I to ne čini zato što drugi nisu onakvi kakvima ih želi Bog, nego zato što drugi nisu onakvi kakav je on: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi … kao ovaj carinik.“

Druga je taj carinik. On je javni kršitelj svih zakonskih propisa i javni grešnik. Kad je riječ o grešnosti, carinik je doista sve ono što farizej kao vjerni vršitelj Zakona nije bio. Farizej ga, zapravo, pravilno procjenjuje. On je grabežljivac jer otima siromašnima. I nepravednik jer nameće veće poreze od propisanih. On je i preljubnik jer se prodao u službu okupatorima. A uslišan je u molitvi. Carinik, međutim, nije uslišan jer je grešnik kao što i farizej nije neuslišan zato što je pravednik. Carinikovo grešno stanje je nešto loše. I treba ga osuditi. I mijenjati. Ali to ne znači da treba osuditi i isključiti iz odabranih njega. Iako je grešnik, on je i nešto što farizej ne primjećuje. On je, za razliku od farizeja koji to nije i to je njegov problem, pred Bogom ponizan i skrušen. I zato je njegova molitva uslišana. Farizej u Bogu vidi odraz sebe, a carinik, svjestan svoje grešnosti, u Bogu vidi i prepoznaje Boga onakav kakav on jest u sebi i u odnosu prema nama.

A Bog je u sebi i u odnosu prema nama Ljubav. On je u sebi i u odnosu prema nama Milosrđe. Svjestan da je pred veličinom Božjeg milosrđa i Božje ljubavi tek obični grešnik koji treba smilovanja, onaj kojemu je Bog potreban da bi mu iskazao svoje milosrđe i ljubav, carinik se Bogu zato ne obraća sa zahtjevom kao što je to učinio farizej. On zna da nema pravo ništa zahtijevati, da sve ovisi o Bogu. Zato se Bogu obraća s molitvom u kojoj je sadržano sve ono što mi možemo ponuditi Bogu, a to je samo naša grešnost i sve ono što možemo očekivati od Boga, ali ponizno i skrušeno, a to je njegovo smilovanje: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“

Evanđelje i njegova poruka ne zastarijevaju. Oni su uvijek suvremeni. Kao što prošlonedjeljna prispodoba, koja nam je željela prenijeti „kako valja svagda moliti i nikad ne sustati“, nije bila ispričana samo Isusovim suvremenicima, nego i svima nama, tako ni ovo Isusovo obraćanje „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“, nije upućeno samo njegovim suvremenicima, nego i nama danas. Važno je ovo shvatiti jer nam samo tako evanđelje može biti poticaj da pred Bogom u svakodnevnoj molitvi zauzmemo ispravan stav, koji je jedina garancija da ćemo u svojim molitvama pred Bogom biti uslišani.

Taj ispravan stav je stav poniznosti jer, kako nas uči mudri Sirah u prvom čitanju, „molitva poniznog prodire kroz oblake.“ I priznanja u molitvi da ništa nismo učinili i ne možemo učiniti bez Boga jer, kako to sv. Pavao na kraju svoga života i iz svoga životnog iskustva svjedoči Timoteju, svi nas mogu ostaviti, ali ne i Bog. On je uvijek s nama i uz nas. On, kaže Sirah, „nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga (i) ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol.“ On je, kaže Isus, uslišio carinika koji mu se obratio ponizno i skrušeno. I, svjedoči sv. Pavao, njega izbavio iz svake nevolje. On će, budimo uvjereni, ali samo ako nismo oholi i bahati kao farizej, nego pokušavamo biti ponizni i skrušeni u molitvi kao carinik, izbaviti i nas „od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!“

mons. mate uzinić
biskup dubrovački