Predsjednik splitskog ogranka Društva hrvatskih književnika Siniša Vuković, usred javnih polemika treba li poštovati odluku Ustavnog suda i postaviti natpise na ćirilici u naseljima gdje su se stekli uvjeti, svom se snagom trudio dokazati da ona nije i nikako ne smije biti alat za dnevnopolitičko potkusurivanje.
- To se pogrešno stavlja u jedan ideološki kontekst koji volim nazvati klaustrofobičnošću lubanje, mjestimično svedenu na volumen ping-pong loptice. U Drugom svjetskom ratu klali su nas Talijani i Nijemci, pa nikome nije palo na pamet ukinuti latinicu i vratiti u život glagoljicu?!
Što znači Pupovčeva ćirilica
Šjor Milorada Pupovca poznajem osobno, naše su teme uz kapučino jezik i kultura, ali se ograđujem od ovih jumbo plakata što mirišu na provokaciju, a ne na “bolje razumijevanje”. Bojim se da to nisu metode gradnje, nego rušenja.
No, daj Bože da je ćirilica na hrvatskoj političkoj sceni najveći problem. Niti ćemo njezinim proskribiranjem svi živjeti u blagostanju, niti ćemo vratiti one koji su otišli u Irsku i Njemačku. Ćirilica je kulturološka činjenica!
Hoćemo li se odreći jednog Tolstoja i Puškina i svega što je napisano na ćirilici koja, nota bene, i nije ekskluzivno srpska? Našalit ću se, ali ispada da su Adam i Eva bili Srbi, jer dio ljudi misli kako svi naši problemi počinju i završavaju s njima - kaže Vuković, koji je u nekoliko navrata kroz ekumenski dijalog okupio kršćansku braću, ali i pripadnike drugih konfesija koji žive u Splitu. Zato je i skovao sintagmu: “Ekumenizam moj je katekizam”.
- To je stvar duhovne higijene, a kad kažem duhovne, ne mislim nužno na religioznu komponentu, jer mržnja, ljubomora i zavist, sve je to duhovno, odnosno zloduhovno.
Na prvu nedjelju došašća odazvao sam se pozivu mojih prijatelja pravoslavaca i otišao na svetu liturgiju u hram sv. Save u Splitu, na Obrovu, a nakon toga i u crkvu Gospe od Zdravlja na svetu misu sto metara dalje.
I stvarno sam se osjećao izvrsno, jer sam tamo došao s jednom perspektivom, a ne kao Pavlovljev pas, uvjetovano-refleksno. I mogu vam reći da sam guštao u toj različitosti. Svi danas govore o drugima i drugačijima, a malo tko u praksi to poštuje.
Ja o tome stalno razmišljam jer ne volim jednoobraznosti: jednopartijske i jednoideološke. Ne želim biti u škafetu - Vuković rezolutno bježi od svrstavanja bilo koje vrste.
- Oni koji su tobože lijevo dezorijentirani gledaju na mene kao na jednog klerikalca, a za one desno dezorijentirane i one iz crkvenih krugova ja sam protestant. Za jedne sam nedovoljno Jugoslaven, a za druge premalo Hrvat, a zapravo, jedina egida mi je humanizam. Nikakva odrednica lijevo ili desno. Kako ćeš ići naprijed, ako ideš lijevo ili desno?
Zdravi zavičajni patriotizam
Ja sam lokalpatriotski kozmopolit i kozmopolitski lokalpatriot, pa za mene nema nacionalnosti u smislu da ću na nekoga gledati pod skučenim očištem naočnjaka dogme, kao tovar.
Nacionalizam ne bi smio biti duži od lijesa, već taman onoliki kako bi komodno, kao krunica ili upaljač, fino mogao stati u unutrašnji džep sakoa ili vanjski od košulje. Dakle, površina srca.
Dakle, površina gnijezda. Zdravi zavičajni patriotizam. Napišite slobodno da sam teoretski katolik i praktični kršćanin, fundamentalni internacionalist i ekstremni pacifist. Svi smo mi samo Zemljani, i svih će nas jednom izgristi i izisti črvi, debeli ko prsti - podvlači pjesnik i prevoditelj čiji je posjet Beogradu, gdje je lani govorio o Bibliji koju je dijelom preveo na čakavski jezik, izazvao potres u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu.
- U glavnom gradu Srbije gostovao sam na poziv Zajednice Hrvata Beograda “Tin Ujević”. U isusovačkoj crkvi sv. Petra koju je utemeljio jedan od naših najstarijih prevoditelja Biblije, jezuit Bartol Kašić, govorio sam o mojem čakavskom prepjevu, ali i dao jedan širi kontekst prevođenja Biblije na ovim prostorima, uključujući i tekst Novog zavjeta Vuka S. Karadžića. Reklo bi se, od Vuka do Vukovića.
Čim je za to saznao, predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović uputio mi je privatni e-mail u kojem me je oštro napao zbog same činjenice što sam išao u Beograd održati predavanje kao predsjednik splitskog Ogranka DHK-a?!
Zato sam odmah pisao Upravnom odboru DHK-a, no nisam dobio odgovora, a tražio sam i da se o toj huli akonto mene raspravi.
Bio sam uvjeren da mi u članstvu DHK-a naginjemo humanizmu i multikulturalnosti, da kriteriji Društva počivaju, među ostalim, i na kršćanskim postamentima i tolerantnim vrednotama, te da to nitko ne dovodi u pitanje - šokiran je Vuković postupkom kolege koji mu je, veli, pokušao uskratiti ustavno pravo na kretanje.
- Ne shvaćam zašto ne bi bio problem putovati po Italiji ili Austriji, ali jest po Srbiji? Ta ista ekscelencija Vidmarović (koji je neko vrijeme bio i veleposlanik u “ćiriličnoj” Ukrajini, ali i barakaški utemeljitelj HDZ-a kojemu, eno na, baš Srbi dražesno i netremice, ovog časa, održavaju parlamentarnu većinu), bez objašnjenja odbio je lani objaviti na službenim stranicama DHK-a izviješće s proslave 80. rođendana našeg književnog klasika Nedjeljka Fabrija.
Vidmarović ponizio Fabrija
A Fabrio je, što je jako bitno u ovom kontekstu, bio predsjednikom DHK-a čak u dva mandata, i baš u vrijeme Domovinskog rata! Prijateljevao sam s Fabrijem što preko literarne, što preko glazbene strane. On je bio veliki poznavatelj glazbe i rafinirani muzički pisac, a njegova knjiga “Maestro i njegov šegrt” nenadmašna je.
Pismo koje mi je šjor Domenico, kako sam ga zvao, bio uputio u toj prilici, zadnje je što je lucidno napisao u svojoj bolesti.
Jedini smo mi u Splitu u cijeloj Hrvatskoj organizirali proslavu njegova jubilarnog rođendana, no to je Vidmarović ignorirao ponizivši time i lik i djelo ovoga rođenog Splićanina.
Ali, moram ovo reći kao nekovrsno utješenje: kad sam to sav zgranut spomenuo s govornice ljetos na godišnjoj skupštini DHK-a u lipnju u Zagrebu, kolege su glasno u nevjerici uzdahnuli.
A crvenio sam se i kad su me zvali iz Hrvatskog društva skladatelja, žaleći se što je Vidmarović odbio sudjelovati na zajedničkoj komemoraciji za Jakšu Fiamenga – ističe Siniša.
No, Vukovića nisu obeshrabrili ti lanjski napadi zbog gostovanja u Beogradu. Dapače, ponovio je isto i ove godine. Gostovao je u Kragujevcu i Beogradu, ovaj put ne samo na poziv tamošnjih Hrvata, nego i Srba iz Hrvatske. Tako je došlo do suradnje s “Prosvjetom” iz Kistanja.
- U razgovoru s prijateljima pravoslavcima iz Kistanja, želio sam doznati nešto više o suživotu između njih i doseljenih Hrvata s Kosova. Lako je sa strane mudrovati, no mene je zanimalo kakva je situacija na terenu? Mogu li za istim stolom sjediti i jedni i drugi? Kad su mi rekli da mogu i da to u svakodnevici i jest tako, te da pravoslavci Hrvate u Kistanjama zovu Janjevcima, prva asocijacija bila mi je kako je Janjevac i novi biskup moje Hvarske biskupije msgr. Petar Palić.
Premda sam naturalizirani Splićanin, ja sam prije svega Selčanin i Bračanin, pa je otac Palić i moj prvi ordinarij. On je trenutno u Australiji, ali smo uspostavili komunikaciju preko WhatsAppa i predložio sam mu da se povežemo s ljudima u Kistanjama.
Čakavština na ćirilici
Želja mi je za istim stolom s episkopom dalmatinskim Nikodimom Kosovićem predstaviti moje petoknjižje “Čakavski pištular I-V”. A želja mi je i: čakavica na ćirilici.
Srpski prijatelji iz Kistanja obećali su mi, u okviru tamošnje “Prosvjete”, na ćiriličnom pismu objaviti knjigu mojih čakavskih prijevoda, biblijski trifolij: Pisma nada sviman pisman, Naricanja Jeremije profete i Sedan salam ol pokore. Tako da imamo baš kontrast: ljubav i patnja, poljubac i bol kao amalgam i most, koji imaju graditi svjetove, ne rušiti ih - veli Vuković, kojeg pitam jesu li i u kojoj mjeri tekstovi na čakavštini i ranije bili objavljivani na ćirilici?
- U prijevodu Antuna Dalmatina i Stipana Konzula na ćiriličnom je pismu bio objavljen Novi zavjet protestanata.Tiskan je u Tübingenu, u Njemačkoj, u 16. stoljeću. U njemu dominira čakavština. Prvotno je bio objavljen na glagoljici, pa na ćirilici, a tek u naše doba je došlo do transliteracije na latinštinu.
Da, nemojmo ispustiti iz pomnje ni činjenicu kako je Kašićev rukopis Biblije 350 godina ostao neobjavljen dijelom i zbog toga što nije bio napisan na ćirilici! A pitanje je kako bi izgledao danas standardni hrvatski jezik da je onda, sredinom 19. vijeka, bio pred jezičnim i političkim arbitrima tiskani prijevod Kašićeve Biblije!? Kako bi rezultirala jezična vojna između iliraca Ljudevita Gaja i zanesenjaka oko “Zore dalmatinske” Ante Kuzmanića?
Preko puta “konala”, na Apeninskom poluotoku, Giuseppe Garibaldi u to je vrijeme ujedinio Italiju, pa su pametni naši susjedi za vlastiti standard bili odabrali toskanski idiom, na kojem su imali bazu u literarno validnim djelima stožerne im trifore Dante-Boccaccio-Petrarca.
U isto smo vrijeme i mi stvarali svoje pretpostavke za standard, ali smo zanemarili baštinu Marulića, Lucića i Hektorovića, kao i Zoranića. Podvili smo repicu, kako i dandanas repicu podvijamo. Stanovišta sam kako smo pogriješili. Imali smo sve pretpostavke biti pametniji.
Pa smo mogli čak iskoristiti i zapostavljeni tekst prijevoda Svetog pisma Ivana Matije Škarića u 12 knjiga, mojega Bračanina iz Postira, koji je protumačio svaki biblijski redak na način da bi se tim egzegetsko - hermeneutičkim eruditskim eskapadama kočoperile i kudikamo veće jezične sredine od ove naše. Postoji i cjelovita Biblija na gradišćanskohrvatskom jeziku, prožetom čakavštinom.
Da, čakavština je jezik
Često spominjete sintagmu “čakavski jezik”. Što je onda hrvatski jezik?
- Pripremajući se za ispit iz kolegija “Teorija jezika” na Filozofskom fakultetu u Splitu, sasvim sam se bio ponio za postulatima francuskog strukturalista Ferdinanda de Saussurea, na kojeg se i inače referira ovovjeka lingvistika.
Primjenjujući njegove teorije na stanja koja vidim u svojemu jeziku, te ih obogaćujući saznanjima što su nam ih namrli učenjaci poput Hjemsleva, Martineta, Humboldta, Jakobsona ili, pak, Chomskog, shvatio sam da mi, ustvari, imamo jedan sasvim solidan raskorak sa stvarnošću.
Ukratko, shvatio sam da je čakavština jezik, kao što su to i kajkavski i štokavski, sa svim svojim fonološkim, morfološkim, sintaktičkim i stilističkim osobitostima. Hvastamo se mi Hrvati koječime, a prešućujemo datost kako govorimo s čak tri jezika, kao i - Švicarci.
Ne postoji švicarski jezik, već njemački, talijanski i francuski. Ne postoji ni indijski jezik, već hindi, sanskrt, malayalam, telugu, punjabi... Ne postoji ni hrvatski jezik, već čakavski, kajkavski i štokavski.
A kad smo već kod tog “našeg” jezika, Miroslav Krleža je to lucidno bio definirao kazavši kako govorimo jezikom koji Hrvati nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim. Skanjuje li se tko nad tim, evo mu nonpitijskog argumenta: Šumadijca glatko razumije Vlah u Dalmatinskoj zagori, ali kalafata iz Komiže ne razumije postolar iz Čakovca.
Nakon chefova moraš na ćevape
Gastronomija je gotovo jednako važna za identitet, a kulinarstvo je jedna od Vukovićevih životnih preokupacija. Njegove ricete iz kuharice na čakavici još su jedna poveznica suvremene Dalmacije s njezinim korijenima.
- Što se tiče kuharice, i tu sam hodao suprotnim smjerom kao i u slučaju kad sam prevodio Bibliju. Nisam poput sv. Jeronima napravio Vulgatu na razgovornom jeziku koji će svi razumjeti. Nisam, dakle, težio tome da “Dalmatinska kužina” bude svima do posljednje riječi razumljiva, nego da postane jezički spomenik govoru koji zaboravljamo ili smo ga već zaboravili. I to je čakavska građa od 650 kartica!
Ljudi će se tako sjetiti starih riječi ili će ih naučiti - pripovijeda Siniša koji neka jela, o kojima je pisao, naziva “sirotinjskon spizon”.
- Odrastao sam u Selcima s nonotom i nonom. Formirao sam se u hrastovoj bačvi, a ne u inoksu. Zašto kažem da je to siromaška spiza? To je isti slučaj kao s pizzom koja je najbanalnije jelo načinjeno od najjednostavnijih sastojaka. Zar nije takav i brački vitalac?
Prodao si janjca, prodao si meso, ostali su ti srce, jetra, pluća, slezena i crijeva, i da se to ne bi bacilo, jer naši stari nikad ništa nisu bacali, od toga se napravilo jedno potpuno sirotinjsko, primitivno jelo, koje je danas skuplja delikatesa od same pečene janjetine.
Kako Vuković gleda na svu tu najezdu “šefova”, novih jela i gastronoma koji nas uvjeravaju da nemamo pojma što jedemo, i da pravo kulinarstvo zapravo stanuje negdje drugdje?
- E, i onda nam to što oni zagovaraju serviraju na pjat u tako malim količinama da poslije moraš obavezno otići na burek ili ćevape kako ne bi ostao gladan. Mi gubimo nit sa zdravim životom.
Zašto su naši stari živjeli dugo? Pa zato što su živjeli u skladu s prirodom. Znalo se kad ustaju, kad idu za poslom, kad se jede, i ne manje važno: kad se što jede.
Po nonotu i noni znam koje su bile njihove prehrambene navike, a oni su se držali regule da ničega ne smije biti previše. Prežderavanje nije dolazilo u obzir. Samo ujutro bi se marendalo kako Bog zapovijeda.
Dirigirao Selačkoj filharmoniji
Razgovarati s Vukovićem, a ne dotaknuti se opere, bio bi grijeh.
- Moji prvi kontakti s glazbom sežu u rano djetinjstvo. Bio sam član limene glazbe u Selcima. Svirao sam prvu trubu 11 godina. Dugo sam svirao i cijelu “bateriju” bubnjeva.
Kasnije sam dvije i po godine bio i dirigent, kako sam joj tepao, Selačke filharmonije. Utemeljio sam i župni zbor Krista Kralja (1996.). Godine 1993., na odsluženju vojnog roka u Lori, postao sam član vojnog orkestra. Ujutro sam bio nototekar u nototeci, a popodne odlazio u HNK na probe orkestra i operne pokuse. I tu sam se jednostavno zaljubio u operu. Od svih mojih afiniteta, opera mi je ponudila najviše.
U predgovoru jedne od svojih knjiga napisao sam kako je opera kraljica svih umjetnosti jer objedinjuje tekst i glazbu, a tu su solisti i zbor, orkestar, drama, gluma, ples, statisti, kostimografija i scenografija. Opera je i preteča filma - objašnjava Siniša, koji žali zbog činjenice da danas u medijima nema mjesta ozbiljnoj opernoj kritici.
- Općenito, kritike su se u novinama pretvorile u malo veće legende ispod fotografija. I to je problem. Opernu kritiku možeš objavljivati jedino na svom Facebook profilu ili blogu. Tako se gube kriteriji. Prije si se plašio probuditi i otići po novine pročitati što je o nekoj predstavi napisao, recimo, veliki Anatolij Kudrjavcev. Ma, bila bi ti čast da te samo uzme u obzir, a kamoli da te pohvali, da skrene pažnju na tebe, a danas su se svi kriteriji pogubili.
Zato se postupno spuštaju kriteriji po principu koncentričnih krugova. Stoljećima se, i generacijama u njima, prilagođavaju kriteriji mediokritetima, pa sad imamo što imamo.
Daleko smo od giganata likovne, glazbene ili književne kulture. Govorim o paradigmi, zato svjesno miješam branše. Kad smo kod opere, nedostatak kritike, njezine javne valorizacije i percepcije, doveo je do toga da mnogi naši umjetnici, umjesto na pozornici, u kazalištu mogu biti samo - u publici.
Hvala Buljubašiću za karte do Ancone
Unatoč tome, interes za operu u svijetu raste. Nijemci ju toliko često izvode, objašnjava Siniša, da su počeli i pretjerivati s kojekakvim režijskim eksperimentima kako bi je približili mladima.
- Čak se i u Hrvatskoj godišnje uprizori više opera nego što je to za ovako malo zemlju realno. Dok sam pisao kritike, događalo se da se u četiri nacionalna kazališta odvojeno izvodi jedna te ista opera, umjesto da ju uprizori jedno od njih, pa da onda ista “prošeta” cijelom Hrvatskom. Zanovijetao sam, bio sam nekovrsno novinsko spadalo, ali tako rade Talijani.
Jedni angažiraju pjevače, drugi orkestar, treći se bave produkcijom, pa nekoliko kazališnih kuća stoji iza iste opere koju ima priliku vidjeti publika iz cijele pokrajine. Talijani su, eno, svjesni da je opera prevelik zalogaj za samo jednu kuću, a mi se oholo razbacujemo novcem - upozorava Vuković, koji je obišao više od stotinu kazališta diljem Europe i odgledao i recenzirao više od 130 opernih naslova.
Nazočio je velikim svjetskim premijerama od Madrida i Barcelone, preko Rima, Pariza i Praga, Salzburga i Beča do Bruxellesa, Dresdena, Berlina, Bratislave i Varšave, gdje je upoznao najveće operne pjevače i dirigente. Samo u Teatru alla Scala u Milanu odgledao je 13 produkcija.
- Zahvaljujem poduzetniku Juroslavu Buljubašiću koji mi je nebrojeno puta izašao ususret i osigurao mi besplatnu trajektnu kartu do Ancone, kao i upravama nekih europskih kazališta koje su mi često osigurale smještaj. Upoznao sam sve velikane opere i s njima pio kavu, pivo, vino ili viski.
Enciklopedija splitske Opere
S Placidom Domingom sam i večerao, razgovarao s pjevačima kao Andrea Bocelli, Leo Nucci, Renato Bruson, Ruggero Raimondi, Renata Scotto, Katia Ricciarelli, Angela Gheorghiu, Anna Netrebko, pa dirigentima kao što su Riccardo Muti, Claudio Abbado, Zubin Mehta, Lorin Maazel, Daniel Barenboim i drugi.
Intendant HNK-a Split Srećko Šestan podržao je Sinišu u namjeri da objavi “Enciklopediju Splitske opere”.
- U njoj ću obraditi razdoblje od utemeljenja Opere 1922. godine do danas. Bilo bi zgodno objaviti je o stotoj obljetnici! Pokojni Petar Selem bio se oduševio kad sam mu pokazao uzorak, ali je doskora otišao, a njegovi su me nasljednici dražesno ignorirali. Šjor Srećko Šestan oživio mi je zgaženi eros, pa i ponos, i ufam se kako nećemo na ovoj publikaciji stati.
Enciklopedija će obuhvatiti sve splitske i gostujuće operne umjetnike, naslove, kao i one koji su bili zaslužni za postavljanje opera na daskama našeg teatra. Već sam pripremio više od 100 enciklopedijskih stranica u prijelomu, te planiram to tiskati kao “pretknjigu”, mamac za traženje sponzora.
Na raspolaganju imam ne samo bogat kazališni arhiv, nego i zavidnu građu, što ju osobno godinama prikupljam, kao i privatne albume. Ovo je zaista ambiciozan pothvat, ali znam da ću u njemu i uspjeti. Sve što radim, radim kroz igru, s velikom strašću. Zapasao sam puno, ali na svim poljima imam potvrde struke.
I Ivo Tijardović je sam radio sve, ali bi u današnjem Splitu sigurno bio redikul.
Slova vam nisam rekao o mojoj opereti “Boduli”, kao ni o “Čakavskom rekvijemu” za muški zbor, klapu i puhački orkestar, ali, ima vremena. Glazbom se odmaram od književnosti, jezikom od baštinskih tema i obrnuto, a kužinavanjem od svega. Ionako, rođen sam preozbiljan, pa tek sad živim k nekom svojem dječaštvu.