Siniša Vuković: Auschwitz - mučno mjesto moćne tuge i diploma Božjega postojanja

Kad izađe iz kruga logora čovjek ne zna ni što bi mislio. Može samo osjećati. I pokušati doći k sebi… Što se to s ljudskim umom mora dogoditi da čeljade dopre do stanja za ovakvo što smisliti i provesti? Da je bio snimljen film, ili da je bila napisana knjiga mimo iskustva Auschwitza, autor bi bio ili proganjan ili optužen za – bujnu maštu

Smrti i pokopi najbližih u obitelji jedine su traume koje su mi u životu veće od pohoda logoru Auschwitz, ka kojem sam bio dohodočastio u danima kasnog listopada 2011. godine…
Studena sreća u vreloj nesreći decentnom pokvarenošću u jednogodišnjem nagovještavanju bila me je donekle pripravila na premladu smrt majke, koja je iz našeg obiteljskoga gnijezda iscrpljena bolešću otišla preko reda i naopako: prva a najmlađa. Otišla je dvije godine mlađa od svojeg 50. rođendana, i dvije godine starija od mene danas.

Golgota ljudskog zvjerstva

Njezini roditelji, koji su me podigli i odgojili, nadživjeli su zemaljsko trajanje svoje kćerke, nekako su ga i preživjeli – ali baš nekako, i baš preživjeli! – a upravo u tom njihovom i mojem preživljavanju dogodilo mi se iskustvo pohoda toj kolektivnoj Golgoti, toj goloti ljudskog zvjerstva, tom toposu gdje baš zvjerski osjećaji ipak nisu nadvladali one vjerske u ljudima sa strane preko puta sebi, tom hemofilijski nezacjelivom iskrvarenju čovječanstva, tom monstruoznom logoru, tom Auschwitzu…

Prije koji dan obilježila se 75. obljetnica od njegova oslobođenja.
S ove distance gledajući, i naknadno osjećajući, evo ćutim kako vlastitim mi emocijama odalečivanja i rastanaka od s krvlju i kostima, kožom i djetinjstvom najbližim mi osobama jedino što se prispodobiti dadne jest baš iskustvo emocionalne radijacije doživljene pri koračanju po prašini suhog znoja i kristalića suza, po zemlji i brašnu zgrušane krvi u makadamu ovoga logora, gdje su povampireni Nijemci u ravničarskoj Poljskoj tamanili nikomu i ničim dužne Židove… I pantagane u Dalmaciji stradavaju u humanijim uvjetima!

I dandanas, već na sami spomen imena Auschwitz, prođe me jeza koju sam posve taktilno bio osjetio i onda, kad sam s mojim Zborom Krista Kralja iz Selaca pohodio ovo mučno mjesto moćne tuge… Da si i od leda, raskravit ćeš se! Ako si i emotivno invalidan, ovo je mjesto terapije…

Zrači prostor, zrači saznanje, zrači sve oko tebe… Jedna drugačija ćutilnost od sviju, jedno posebnije iskustvo što se ne može stjeći ni iz knjiga ni iz priča; što se možda može tek skicirati ili nazreti iz neposrednih svjedočanstva onih čudom preživjelih sretnika. Gledali smo film “Schindlerova lista” Stevena Spielberga, ali u njemu je opet tek nacrt osjećaja koji se doživi u hodnji uživo po ovom strašnom mjestu.

A kolika je količina ljudskom zdravom razumu nedokučivih zalâ bila nužna pri provođenju ovoga tuzemnog pakla, govore dvije stvarnosti što možda protiču mimo nas sasvim neopaženo.
Jedna se nalazi u činjenici da je podignut enormno velik broj zgrada u kojima će se držati logoraši u uvjetima od kojih su daleko bolji i oni u kojima naši otočani drže kunce i kokoše, svinje i koze… Znači da je neki oboljeli um, u tijelu stvarne moći, sve to osmislio i planirao! Recimo da je ovo bila fizička demonstracija demonskog zla.

A druga činjenica jest ona u kojoj leži psihička, sasvim dijabolična domislica koja se – poput onog titula INRI na križu Isukrstovom poviše glave mu – nalazi ponad samog ulaza u ovo živo groblje mrtvih hodočasnika na nogama: “Arbeit macht frei”.
U ovakvoj prilici stvoriti geslo kako “rad oslobađa”, toga se zacijelo ne bi bio sjetio ni sam Lucifer u svojim infernalnim odajama: i to u napadu kreativne inspiracije…
U obilasku ovog mjesta velikog poraza vrste homo sapiens, imali smo stručno vodstvo. Mlada Poljakinja, slavistica, s certifikatom za voditeljstvo na hrvatskom jeziku, provela nas je kroz sve vidljive pore ove sablasne kvadrature Zemlje.

Izgovarala je, kako je to i uobičajeno u tom poslu, uglavnom faktografiju i brojke što su nam svima dostupni na internetu, ali ono što smo vidjeli i spoznali trodimenzionalna je slika dojma koji imamo iz opće kulture i nosimo ga iz obrazovanja; volumen je to i perspektiva one plošne slike što ju ekraniziramo pred očima u praćenju izdaleka, čitanju knjiga ili gledanju filmova.

Slike što smo ih ovdje ugledali vješaju se zavazda o zid memorije sive moždane tvari u glavi, a poput kakve fantazmagorije projiciraju nam se i na unutrašnjoj površini kapaka, i kad su oči zatvorene…
Pokušajte samo zamisliti scenu u kojoj je pred vama, na dohvatu ruke kojemu je samo staklo prepreka za primanje u dlan, poput balâ sijena nekoliko kubika odrezane ljudske kose, uvojaka, pletenica i kitica…
Kao zlatne ribice u akvariju ili srebrne zmije u terariju jednako su pred vama staklenom stijenkom udaljene karijole iskrenutih naočala, kamioni izuvenih cipela, vagoni otetih kofera…
Čitave kuhinje gratakaža i nožića, pribora za jelo ili guljenje krumpira, čašica i češalja ovdje je amorfno rasuto u nekoj muzejskoj urednosti.

Molili su smrt da požuri

A tek sektor s poput praznih čahura nabacanim važevima u kojima su se čuvale i transportirale granule iz kojih se dobivao dim i plin što je, umjesto vode u tuširanju, odozgo u plinsku komoru unosio umiranje sužnjima. Umiranje, ne tuširanje…
To je stvarna jedinica mjere razmjera ljudskog zvjerstva: odvući ljudsko biće iz onih nastambi – da, baš nastambi – u kojima su već bili obezljuđeni samom svedenošću na prostirku što se ne pristoji ni beštiji u zagonu, pa ih tko zna kakvim obećanjem prošetati stazom iluzije o žuđenoj slobodi ili pak tek elementarnoj želji za pranjem gliba znoja i ine nečisti sa sebe taloženim tko zna koliko tjedana ili mjeseci, a onda ih gole do kože dovesti u prostoriju bez prozora i udaviti ih u dimu kao “prve mačiće” u vodi…

Te su gomile mlohavih beživotnih ljudskih tjelesa karocama odatle odvožene u spalionicu, gdje su ih ložili i sagorijevali u pećima. Pepelom od ljudskih izgorenih ostataka zagnjajali su zemlju.
Još su nesretniji od ovih skončanih u plinskim komorama bili bolesnici što nisu mogli samostalno ni došetati do onog mjesta gušnje. Svirep mozak takvima je namijenio nekovrsno gnojište iza leđa tobožnje bolničke zgrade, gdje se umiruće bacalo na hum da crknu i izdahnu tek kad tijelo obnemože čak i vegetirati. Molili su smrt da požuri! Nisu molili Boga, nego smrt…

Paradoks je kako su oni ugušeni i izgoreni bolesnici bili privilegirani u odnosu na ove što nikako da dočekaju vlastiti najposljedniji hropac. A najveća povlastica dana je onim “sretnicima” što im je ispaljen metak u čelo ili zatiljak.
Ili pak onima što su pred publikom obješeni na jednom od vješališta što se i danas mogu vidjeti u jednom od dvorišta.
Posjetili smo i podzemne prostorije u kojima se nalaze i uske betonske ćelije, građene “po mjeri” utamničenika. To je poseban registar poremećene sive moždane mase: čovjeka metnu uza zid, pa ga živoga zazidaju, ostavljajući mu samo prostora za disanje, ali ne i da može sjesti… Kome to može pasti na pamet!? Znam: svaka vlas u kosi na glavi uniformiranog njemačkog nečasnika i logornika bila je vanjski produžetak krivo spojene žice u glavi…

Posjetili smo i ćeliju u kojoj je poljski franjevac konventualac, Maximilian Kolbe ime je njegovo, zavrijedio svoju kasnije kanoniziranu svetost.
On je u jednoj prilici ponudio svoj život umjesto života jednog drugog logoraša, za kojega je čuo da ima ženu i djecu.
Švabe su to prihvatili, te su fratra zajedno s još devetoricom zatočili u tzv. “bunker gladi”, gdje su ovi imali ostati do smrti. Dan za danom tamničari su iznosili mrtvace, a Maximilian je ostao zadnji živ. Umoren je smrtonosnom injekcijom. Čovjek umjesto kojega je umro preživio je Auschwitz i umro u dubokoj starosti.

Kako je to moguće

Potresne su i portretne fotografije pržunjera, uokvirene i postavljene na zidove. Izrazi su to licâ bez osmijeha i bez osjećaja. Toliko su ispražnjena od svega, ta lica, da na njima nema nijanci nijansi straha. Oči su njihove otvorene, ali ne gledaju, kao zaboravljeni leš. U njima nema pogleda i kroz njih ništa se ne vidi. Te su oči poput otvora prozora na izgorenoj kući od koje su ostali samo zidovi…
Kad izađe iz kruga logora i otiđe, čovjek ne zna ni što bi mislio. Može samo osjećati. I, u danima pred sobom, pokušati doći k sebi…

Što se to s ljudskim umom mora dogoditi da čeljade dopre do stanja za ovakvo što smisliti i provesti? Da je bio snimljen film, ili da je bila napisana knjiga mimo iskustva, pamćenja i sjećanja Auschwitza, autor bi bio ili proganjan ili optužen za – bujnu maštu.

Nakon svega ovoga što sam vidio i doživio – a što je svijet puno puta vidio – nije mi jasno kako je bilo moguće događanje Vukovara, kako je bilo moguće događanje Srebrenice? Da ne idem dalje po svijetu. I bliže našem vremenu. Nakon iskustva Auschwitza!?

Čini se da homo sapiens i nije baš napredovao u evoluciji onako i onoliko kako i koliko su nas učili da jest…
Nekoliko je paradoksa palo mi na pamet pri razmišljanju o događanjima u Auschwitzu. Pada mi i još jedan, možda najveći. Paradoks, naime, po kojemu je sámo događanje Auschwitza, zapravo, i dokaz i diploma o postojanju Boga!

E, pitalo se često u trenucima grubih svjedočanstava nepravednih ili preranih smrti, prometnih nesreća, ratnih stanja: “Di je sad taj tvoj bog, kad je takvo što dozvolio!?” I teološka i sociološka i fenomenološka i filozofska mudrijanja, pa i palamuđenja, uvijala su odgovore svatko u svoj celofan; ali, bit će da je jedini i pravi odgovor u paradoksu, u nekovrsnoj pravdi koja je onostrana, koja nam nije dana u vidu fizičkih čestica, kao što se tvarnim fizičkim česticama ne mogu objasniti ni ljubav ni pravednost, ni mržnja ni zločin, ni duh ni zloduh.

Hoćemo li vjerovati onda u postojanje nekakve kozmičke pravde koja je za sve ista neovisno o boji kože, mjestu rođenja, spolu i naraštaju – pa zvali je Bog ili Ljubav ili Poštenje, svejedno – ili ćemo vjerovati ovozemnoj uvjetovanoj pravednosti, istodobno i “legalnoj” i “neovisnoj”, u koje se nitko sa strane ne miješa, i umjetno potpomognutoj pravdi za koju treba vremena i “istrage” i provjeravanja svih “okolnosti”…?

Jesam li naivan?

A, znamo kako – naročito u našoj domaćoj – “sinkopiranoj” pravednosti valja uložiti vrijeme kako bi se osnovalo povjerenstvo, ili kako bi se zameli tragovi, ili kako bi se naštimali svi detalji po kojima država ili macan-pojedinac nikad neće snositi odgovornost ni za padove vojnih letjelica, ni za utapanja u hidrocentralama, ni za glisersku sječu tijela turista, ni za česte smrti pri rutinskim zahvatima u ambulantama ili bolnicama…

Meni se baš čini da ima neka pravda koja je iznad onoga nedokučivoga, jer zašto bi neko dijete moralo umrijeti u dobi od nekoliko mjeseci, ili odrasti bez oca i(li) matere, a da netko drugi do u starost nanosi drugima bol, otima i krade, gušta u blagostanju, razvratno i razmetno živi i banči?
Reći će tkogod možda da je ovakav stav naivan? Reći će i da u životu treba imati i malo sreće? Što je onda sa srećom i životom onog djeteta ugušenog i izgorenog u Auschwitzu?

Bit će ipak da sva ona muka i moćna tuga ovoga logora ruše teorem fenomena što ga zovemo srećom, pa i zbog samih izvršitelja koji, vjerojatno i zacijelo, nisu bili svi isti. Ne događa se PTSP onima koji nisu imali sreće, pa su umrli ili poginuli, nego onima što su ostali živi. Fizički.

I zato vjerujem u Ono Nešto što nas u nekom drugom agregatnom stanju čini, ili će nas činiti, sve jednakima. Pa zvali mi to Bog, pa zvali mi to Ljubav, pa zvali mi to Poštenje, svejedno…

Piše Siniša Vuković