Bariton Joško Alajbeg (76), altistica Mira Šimunović (72), drugi tenor Zlatan Šimunović (74), drugi tenor Lukša Parčina (68), bas Milivoj Bilić (72), drugi tenor Vjekoslav Klein (82) i altistica Marija Klein (80), te dugogodišnja orguljašica maestra sestra Mirta Mačina Škopljanac dobili su posebne plakete s blagoslovom pape Frane
Brakovi se mogu zbrajati u desetljećima, također i radni staž, može se govoriti o stoljećima tradicije neke skupine, ali kad čujete da grupa ljudi pjeva ukupno 445 godina, e to je nešto posebno. Gotovo pola milenija naših sedmero sugovornika pjeva u zborovima, klapama, bendovima, teatru, a sve ih je vezalo bratstvo i sestrinstvo višeglasja u jednom od najboljih crkvenih zborova u Hrvatskoj, Katedralnom zboru Prvostolnice Svetoga Dujma u Splitu.
Neki od njih broje i sedamdeset godina pjevačkog staža, pa ako ćemo se ravnati po onoj “tko pjeva zlo ne misli” ili mudroslovicom svetog Augustina “tko pjeva dvostruko moli”, ove su se žene i muškarci dobrih misli pjevajući namolili za tri života!
Uoči ovog Božića bariton Joško Alajbeg (76), altistica Mira Šimunović (72), drugi tenor Zlatan Šimunović (74), drugi tenor Lukša Parčina (68), bas Milivoj Bilić (72), drugi tenor Vjekoslav Klein (82) i altistica Marija Klein (80), te dugogodišnja orguljašica maestra s. Mirta Mačina Škopljanac, dobili su i posebne plakete s blagoslovom pape Frane za višedesetljetni doprinos crkvenom pjevanju.
Cijela je obitelj Alajbeg pjevala
U manuškoj obitelji Bepine i Ante Alajbega porijeklom iz Gornjega sela na Šolti rodilo se sedmero djece; uz Josipa - Joška još i Stanko, Marija, Ankica, Nada, Nevenka, Karmen. I svi su pjevali, ponajviše u isusovačkoj crkvi na Manušu, mogli su jedan obiteljski zbor formirati! A Joško je postao zaštitni znak splitskog zborskog pjevanja. Evo i zašto.
Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, diplomirao Pravo u Splitu, radio je najprije u odvjetničkom uredu, pa osamnaest godina u “Tehnogradnji”, tri godine u “Transjuga”, a punih dvadeset kao glavni tajnik Sveučilišta u Splitu. Uza sve to pjevao je u crkvenim zborovima, kazalištu, oktetu i klapi!
- Pjevanje mi je jednostavno rečeno, ispunjalo život. Počeo sam pjevati još kao dječačić u dječjem zboru u isusovačkoj crkvi na Manušu, a od 1961., dakle punih pedeset osam godina sam u Mješovitom katedralnom zboru. Pjevanje me toliko zaokupljalo da sam se pridružio i Zboru splitskog HNK gdje sam od 1970. do 2000. godine pjevao kao vanjski član, i sudjelovao u svim opernim, konceratnim i drugim glazbenim djelima.
Početak pjevanja u kazalištu obilježio mi je rad na “Muci Gospodina našega Isuskrsta” koju je skladao, s nama uvježbavao i dirigirao nezaboravni maestro Boris Papandopulo. Smatra se kako je to jedno od najljepših djela hrvatske zborske literarure, a maestro Papandopulo u nj je utkao staro splitsko crkveno-pučko pjevanje - prisjeća se Alajbeg.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Joško je s vrsnim basom Antom Bašićem osnovao Splitski vokalni oktet sastavljen od pjevača crkvenih zborova katedrale i Gospe od Zdravlja. Oktet je najprije vodio mo. don Petar Blajić, snimili su i ploču “Magnificat” te obišli svijet kao vrlo kvalitetan ansambl koji sredinom osamdestih preuzima mo. don Šime Marović, broj pjevača se diže na dvanaest pa dobivaju novo ime - Chorus Spalatensis.
Kad je kao osamnaestogodišnjak došao u katedralni zbor njime je ravnao don Ante Kusić, a orguljaš je bio šjor Frane Gligo: kad bi nestalo struje, sjeća se, trebalo je pumpati mišinu za zračnice instrumenta. Nakon Gliga, orgulje su svirale redom splitske redovnice, milosrdnica s. Mercedes, ančela s. Cecilija, a pune 34 godine zaslužna, glazbeno nadarena i izuzetno požrtvovna maestra s. Mirta Mačina – Škopljanac, koja je od prije nekoliko mjeseci u zasluženoj mirovini, a zamijenio ju je mladi perspektivni orguljaš maestro don Ivan Urlić.
Kroz te godine katedralni župnici bili su don Mladen Alajbeg, don Pavao Žanić, kasniji mostarski biskup, te don Frane Bego, don Ivan Cvitanović, don Zdenko Bralić i don Tomislav Ćubelić. Mijenjao se i repertoar. Kroz predkoncilske šezdesete liturgijski jezik bio je latinski, a u pjevanju strogi klasični izričaj starih skladatelja poput Satnera, Griesbachera, Handela, Beethovena, Mozarta i Bacha...
Dolaskom maestra i skladatelja Šime Marovića za zborovođu pjevalo se mnogo njegovih skladbi: može se reći kako je plodan, golemi skladateljski don Šimin opus donio svježinu ne samo u splitsko nego i hrvatsko crkveno zborsko pjevanje.
Joško Alajbeg bio je član i jedne od prvih dalmatinskih klapa kakve danas poznajemo, klape “Marjan” koju je vodio Ljubo Stipišić Delmata i na prvom Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu 1967. godine osvojili su prvo mjesto!
Prvog tenora u toj klapi koju treba spomenuti pjevao je čuveni Joško Prijić, drugi tenor bio je Joško Alajbeg, bariton Mladen Čulić, a basovi Josip Botteri Dini i Ante Bašić. Nastupili su i godinu kasnije kao klapa “Split” te s pjesmom Tome Bebića “Ive Crvić” osvojili drugo mjesto. Slušajući probu uoči nastupa glazbeni urednik Televizije Zagreb Mićo Brajević zaključio da njih petorica “daju zvuka” za dvadeset i petoricu!
Sjeća se šjor Joško kako se tih godina po Splitu pjevalo posvuda, u portunima, po kalama u Getu, konobama, na trabakulu Dioklecijan vezanome za Rivu...
Vaguni partitura prošli im kroz ruke
Kroz godine, kaže, note su mu postale kao dnevne novine, vaguni partitura prošle su mu kroz ruke i kroz glasnice, često je solirao, a pjevao je i pred papama, u Splitu i u Rimu.
- Trema uglavnom postoji, ali kad se pusti glas, nestaje. Bitno je dati sve od sebe i onda nema straha. Kako se pripremam? Ne pijem i ne pušim, pred nastup treba malo mučat i eventualno uzeti jedan bombon za grlo. Od ovih pustih proba i nastupa u katedrali, oktetu, klapi i kazalištu, puno vremena sam izbivao iz kuća i sigurno od toga ništa od toga ne bilo ništa da nije bilo razumijevanja i strpljenja supruge Vjere, javno joj se zahvaljujem! Pjevački dar primio sam od Boga, a sav trud koji sam u to uložio vraćam Bogu u čiju slavu pjevam, tako ja to shvaćam.
Jedan detalj može vam puno reći o crkvenom pjevanju; sjećam se kad bi don Mladen Alajbeg, nezaboravni katedralni župnik i sam glazbeno nadaren i vrlo osjetljiv na kvalitetu pjevanja: kad zbor ne bi korektno opjevao pjesmu sišao bi ljutit s oltara. Ali kad je pjevanje bilo skladno i ugodno lagano bi se se “gingao” za oltarom od gušta - opisuje Joško Alajbeg.
- A ja sam vam prava Getanka. Rodila sam se u Krešimirovoj broj 7, iznad radionice najpoznatijeg splitskog graditelja instrumenata šjor Frane Marottija koji je napravija najlaganiju violinu na svitu tešku samo 210 grama - ponosna je gospođa Mira Šimunović koja broji 65 godina zborskog pjevanja, a bome i četrdeset godina staža u knjigovodstvu “Slobodne Dalmacije”.
- Zboru svetoga Duje pridružila sam se 1955. godine u vrijeme župnika Alajbega, bilo je tamo puno starih pivača, sjećam se basa profonda Jerka Bonefačića, sestara Tonče i Nele Peranić... A kad je zbor vodio don Ante Kusić broj bi se popeo i na osamdesetak članova jer je smatrao kako će mu na liturgijske obrede doći barem pedeset pjevačica i pjevača, pa bi bio siguran da će sve biti u redu.
Premda smo i danas svi dobri prijatelji, osobito naše generacije, u prijašnja vremena i kad smo bili mladi znali smo igrati i na stolni tenis, priređivati predstave, a posebno ozbiljno su naši kolege Jakša Zlodre, Duško Videka i Luka Bašković postavili Nušićevu ”Ko će platit fit”. Poseban nam je bio gušt ići na izlete, pa na Mosor, puno je to uspomena...
Znate di su onda Škrape bile...
A kroz pjesmu gospođa je Mira upoznala i supruga Zlatana Šimunovića, porijeklom Blaćanina (a znamo da se u Blatu itekako dobro pjeva), inženjera kemije koji je u “Jugovinilu” radio četiri desetljeća, a u katedralnom zboru pjevao od 1965. godine.
- Mira je kao cura stanovala na Škrape, a znate di su onda Škrape bile... Pa bi nas nakon proba a bilo bi to već devet uri navečer Braco Crnogorac, noncul i dugogodišnji pivač u zboru, sve skupija i pratili bismo je doma. Put je iša kroz vinograde i blato, kad san je prvi put dopratija doma, parilo mi se da san na kraj svita doša, kroz noć krekeću žabe, nigdi ničega...
Eto tako je to bilo s mojon Miron, kad san već toliko patnje podnija, bija je red i da se vinčamo. A piva sam i u kazališnom zboru punih trideset godina, i uza sve to još i kopa vrtal - kaže šjor Zlatan i sjeća se zanimljive štorije sa služenja vojnog roka u JNA na Trsatu.
- Dolazio mi je tada u kasarnu u posjet don Mate Loje koji mi je bio u rodu, a na službi župnika na Kantridi, sve onako u svećeničkoj odjeći. Jednom sam mu rekao: “Ma nemoj dolazit s kolaron, napravit ćeš mi problem.” A on bi ljutito odgovorio: “Mogu ja i Titu doć s kolaron!” Rekao sam mu: “Možeš kod Tita, ali ne možeš kod ovih!” – sjeća se šjor Zlatan.
Lukša Parčina bio je zaposlen u “Dalmacijacementu” i u splitskoj srednjoj školi, u katedralnom zboru pjeva “tek” 22 godine, ali povijest njegova pjevanja seže duboko u povijest, kad ga je u osnovnoj školi u Kaštel Sućurcu u sedmome razredu nastavnica glazbenog gospođa Makale pozvala da svira harmoniku.
- To je značilo da ja rastižen mijur teške harmonike od dvanaest kili, a ona bi pritiskala klavijaturu, bija san samo pumpjer smije se Parčina.
U srednjoj školi negdje 1966. godine tadašnji sućurački župnik don Ivan Grubišić pozvao ga je da se pridruži sastavu VIS Stella Maris, budući da se nakon Drugog vatikanskog koncila u katoličkim crkvama počela svirati i modernija muzika, duhovni pop-rock.
U to vrijeme samo je još u Zagrebu postojao sličan sastav, VIS Žeteoci koji su činili bogoslovi i mladi svećenici.
- Prvi nastup imao sam u Vepricu, svirao sam bubnjeve i pjevao gornje terce. Bilo je i smišnih anegdota; jednom su tražili iz Fronte da sviramo za njih jer nisu imali bend, ali smo morali prekriti natpis “Stella Maris” na bubnju.
Ozbiljno pjevanje na vrlo visokoj razini
S VIS-om smo nastupali do svibnja 1971. i onda sam se pridružio zboru mladih koji je vodio maestro Ljupče Stipišić. Pjevao sam i na Glasu Kaštela gdje sam osvojio treće mjesto, a onda i u Solinu na natjecanju gdje su nas pratili “Batali” u kojima je Oliver Dragojević svirao klavijature. Kad me čuo na probama rekao je: “Napokon neko sa sluhom!” Pjevao sam i u KUD-u “Prvi maj”, današnji “Putalj”, a u HNK kao zborist od 1975. do 2000. godine.
Bilo je dana kad sam pjevao na tri mista, u klapi, kazalištu i u Svetoga Duje, a kroz 1979. godinu bio sam i u Oktetu DC - navodi šjor Lukša, opisujući kakva je razlika između crkvog zbora i ansambala u kojima je nastupao:
- Pjevanje u splitskom katedralnom zboru je ozbiljno pjevanje na vrlo visokoj razini koja se godinama održava. Ponekad zna biti i naporno, kao u božićno vrijeme ili u Velikom tjednu, kad se pjeva iz dana u dan na dugim obredima i mijenja se složeni repertoar, ali baš tada se vidi kvaliteta pravog, dobro ugođenog zbora - objašnjava Parčina.
Vranjičanin Milivoj Bilić također je mirovinu dočekao u “Slobodnoj”, a prije toga radio je u tvornici azbesta “Salonitu” što mu nije naškodilo dobrom glasu.
- S majčine strane obitelji svi su bili pivači, brat Špiro i sestra Dragica su pjevali, a brat Josip je svirao violinu. Kako sam iz Vranjica koji je poznat po najboljim pivačima, tako sam i ja kao maturant tamo 1955., 1956. počeo pjevati u Vranjicu, Solinu, Sućurcu dok sam u katedralni zbor došao prije sedamnaest godina.
Dok sam u Zagrebu služio vojni rok, nisam mogao izdržati i dolazio sam pjevati kod isusovaca u Palmotićevu u vojnoj uniformi. Nije se moglo drugačije, a ja sam previše volio pjevanje da bih razmišljao o posljedicama. Pjevanje je radost, mislim da nema veće, pjevanje ispunja dobrom voljom i mirom. Pored svih obaveza koje imamo treba biti redovit na probama i misama i to je svojevrsna žrtva koju mnogi ne vide. Iza dobrog nastupa i dobro izvedene pjesme stoji puno rada - ukazuje Bilić.
Doajen po godinama Vjekoslav Klein
Doajen katedralnog zbora po godinama je osamdesetdvogodišnji Vjekoslav Klein, umirovljeni diplomirani pravnik u “Tehnogradnji”, koji je pjevati počeo još 1947. u crkvi Srca Isusova na Manušu kad su se redovito izvodili gregorijanski napjevi.
- Kad više nisam bio za dječji zbor, pjevao sam u zboru Gospe od Zdravlja koji je uz katedralni zbor već dugo ponajbolji u Split, a tada ga je vodio fra Stanko Romac. Onda sam išao na studij u Zagreb pa sam pjevao u Zboru bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj i jedno vrijeme u zboru “Ivan Goran Kovačić” s Vicom Vukovom. Kad smo trebali ići u Njemačku, odustao sam jer sam znao da neću dobiti odobrenje tadašnjeg predsjednika studentske partijske organizacije Stipe Mesića. Oni su znali da idem kod isusovaca i sigurno ne bih dobio dozvolu.
Od 1976. godine pjevam u Katedralnom zboru čiji je član bio i moj pokojni otac i sestre. A kad je osnovan Splitski vokalni oktet pridružio sam se i njima, a u HNK sam pjevao petnaestak godina - ispričao nam je Vjekoslav Klein, kojega pitamo dokad će pjevati:
- Dok me budu tili i dok buden moga činit skale do Svetoga Duje. A i dok ne dosadin sebi i drugima - iskren je.
A njegova sestra Marija Klein, koja se rodila u Makarskoj i još uvijek žali za njom, ispričala nam je kako su Kleinovi potomci Ludovika Kleina koji se iz Praga doselio u Split.
- Pjevam od sedamnaeste godine, a 1969. kad smo nastupili u kazalištu na akademiji prilikom ponovne uspostave Splitske metropolije pozvali su me u Katedralni zbor i tu sam znači skoro pedeset godina. U katedrali sam našla radost i veselje među kolegama u zboru, katedrala je majka svih crkava i pjevanje je oduvijek bilo visoke kvalitete, na to se pazi - ističe gospođa Marija.
Pitamo naše pivače veterane što im je plaća za ovoliki staž.
- Slava Božja i prijateljstvo!