Zašto je za Crkvu neprihvatljivo usvajanje djece od strane istospolnih parova? Pridonosi li odluka Ustavnog suda relativiziranju tradicionalnog shvaćanja i vrijednosti braka i obitelji te uvodi li se ideologija u zakone, samo su neka od pitanja o kojima je bilo riječi u Argumentima HKR-a u četvrtak 13. veljače.
Profesorica moralne teologije na zagrebačkom KBF-u dr. s. Ana Begić naglasila je da u svim crkvenim dokumentima, ponajprije u Katekizmu, Crkva ne osuđuje osobe istospolne orijentacije nego čin. Što se tiče spomenute odluke, s. Ana je upozorila: “Treba gledati najbolji interes djeteta, a čini mi se da se ovdje nimalo ne naglašava dobrobit djeteta te da je to najspornije u cijeloj odluci. Moramo poći i od toga da je Bog stvorio čovjeka kao muškarca i ženu.”
Na pitanje zašto je problematično ako bi djecu usvajali istospolni parovi ili samohrani roditelji, s. Begić naglasila je da se to ne može svesti u istu kategoriju: “Recimo, usvajanje djece od strane heteroseksualnih parova traje godinama. Zašto za muškarca i ženu proces traje toliko dugo, a u ovom je slučaju relativno brzo donesena odluka u korist istospolnog para? Usto, usvajanje i udomiteljstvo dva su različita instituta. Ako se dijete udomljava, ono se može i prebacivati iz obitelji u obitelj, što djeci donosi traume. Usvajanjem dijete postaje član obitelji s kojom nastavlja život u zajednici muškarca i žene kao njegove obitelji.”
Dekan KBF-a u Đakovu prof. dr. Vladimir Dugalić govorio je prije svega o proročkoj ulozi Crkve u društvu: “Crkva je pozvana istinu o čovjeku, koju je primila od Boga, proročki naviještati u svim vremenima i svim društvima. Crkva je pozvana i dići glas u obranu slabih, siromašnih i obespravljenih. To znači da je pozvana ‘plivati protiv struje’ i govoriti istinu koja neće svima biti ugodna.”
Spominjući odluku Ustavnog suda, istaknuo je da, ponajprije, presuda nije jednoglasna. Potom je dodao: “Ako imamo trodiobnu podjelu vlasti, zna se tko donosi zakone u Republici Hrvatskoj. To je parlament. Ustavni sud može dati mišljenje o nekom zakonu, ali on nije zakonodavno tijelo. Čitajući izdvojena mišljenja, primijetio sam ozbiljne prigovore na odluku. Pravnici kažu da je ovdje prijeđena određena granica i da je Ustavni sud, stavivši se u ulogu zakonodavca, počeo kreirati određene zakone, a to nije njegovo poslanje. U odluci se pozivaju na Zakon o udomiteljstvu, ali u obrazloženju odluke daju neka tumačenja zakona u kojima se vidi raskorak između sudske odluke i obrazloženja.”
Što se tiče merituma teme, dobrobiti djeteta, dr. Dugalić je citirao izdvojeno mišljenje jednog od ustavnih sudaca: “Udomiteljstvo je lijek za djecu, a ne služi za ostvarivanje prava udomitelja. Udomitelji su tu da pomognu djetetu i budu u službi djeteta, a ne da ostvare neka svoja ‘prava’. Država im financijski pomaže da mogu bolje pružiti djetetu pomoć koju su dužni dati. Bojim se da se tu izokrenuo red vrijednosti.”
Član Upravnog odbora udruge “U ime obitelji” Ivan Munjin također je spomenuo da ova kontradiktorna odluka pokazuje deficit demokracije, zbog čega pate i demokracija i djeca, ističući hiperaktivizam Ustavnoga suda. “Odbačeni su zahtjevi lijevih udruga za ocjenu ustavnosti, ali se, po odluci Ustavnoga suda, zakon ima tumačiti onako kako zakonodavac nije predvidio. Najbolji interes djeteta je nazočnost i oca i majke”, naglasio je Munjin i dodao:
“Nebrojena istraživanja pokazuju izuzetnu važnost i majke i oca u odgoju djece. Zato su česte i kampanje o potrebi uključivanja oca u život i odgoj djece. Zato ne možemo i nije moguće ukloniti ili oca ili majku i da se to ne odrazi na njihovu djecu. Ono što se želi poručiti ovim ozakonjenjem i sudačkim aktivizmom – da istospolni parovi mogu udomljavati, a što kasnije vodi prema usvajanju – jest da majka i otac nisu bitni.”
Podsjetio je također da je SDP još 2014., nepunih godinu dana nakon referenduma o braku, istospolnim partnerima dao sva bračna prava, osim posvajanja i udomljavanja djece. Govoreći pak o navodnoj diskriminaciji, s. Ana Begić je podsjetila da jednakopravnost znači jednakost pred zakonom, tj. da se mora postupati jednako s jednakima. Zapitavši se jesu li onda za udomiteljstvo diskriminirani i stariji od 60 godina i oni bez srednje stručne spreme, kojima zakon to onemogućuje, dr. Begić nastavlja:
“Nije li ovdje riječ o pravu jačega nad slabijim, isto kao i u pitanju pobačaja? Dijete je uvijek ugroženo. Mislim da Crkva tu treba izraziti jasan stav i reći da se tome protivimo jer radimo za dobrobit djeteta. Dijete je stvorenje Božje, kao i svaki drugi čovjek, dar Božji prije svega. Koliki heteroseksualni parovi ne mogu imati djecu, jer im nije od Boga dano, a za to se nema osjećaja i sluha. Što je to problematično i diskutabilno u društvu da ljudi koji ne mogu imati djece, a žele dijete odgajati kao obitelj, nemaju ili teško ostvaruju tu mogućnost?”
Dekan Dugalić je zaključio da, iako poštujemo jednakopravnost pred zakonom, postoje i određeni uvjeti ili zapreke koje nekome nešto onemogućuju: “Ako svako dijete ima pravo na oca i majku, onda to pravo mora imati i u stvarnosti. Svaki psiholog će potvrditi da je za ispravan razvoj djeteta potreban i otac i majka. Jasno da imamo i jednoroditeljskih obitelji, ali dijete u toj situaciji trpi. Ne moramo još poticati i dodatne tragedije, u kojima dijete neće dobiti ono što mu treba i na što, u konačnici, ima pravo.”
Spominjući na kraju Pastoralne smjernice za skrb o homoseksualnim osobama, dr. Dugalić je zaključio da je Crkva otvorena svakom čovjeku, dužna prihvatiti istospolne osobe i pomoći im da žive svoj život, ali u skladu s moralnim zakonom.