Na naše prvo ovogodišnje putešestvije krenuli smo ujutro iz Splita fra Ante Vučković i moja malenkost. Odredište nam je bio Metković, točnije dolina Neretve. Iz Splita nas je sa svojim skromnim jutarnjim zrakama ispratilo sunce i prepustilo nas nepredvidivom ishodu naše siječanjske avanture. Put, osobito kako smo se približavali Biokovu i Vrgorcu, nije ništa obećavao. Naprotiv, nadomak ulaska u plodnu neretvansku dolinu počela je i lagana kišica padati.
Prevarili smo se vjerujući prognozi, u sebi smo govorili, te probijajući se kroz maglu već pomalo smišljali novi plan. Poraz i odustajanje od izleta ne dolaze u obzir. Predugo se znamo da bi to uopće i dovodili u pitanje. Računajući kako od viađa po Neretvi biciklom neće biti ništa u igru su odjednom upale neke druge destinacije (Ston, Mostar, Stolac, Mogorjelo, Kravice…) kao potencijalna odredišta samo da se možemo navečer ponosno vratiti u Split te uz vino i utakmicu (Hrvatska : Njemačka) u rukometu prepričavati zgode sa izleta.
Dok smo još smišljali gdje ćemo točno ići i što vidjeti pred nama se pomalo otvarala Zelena dolina zarobljena maglom. Kako smo se približavali odredištu magla je bila sve rjeđa. I sunce je koji put stidljivo provirilo kroz oblake tek da nas okuraži i podsjeti da je tu. U Metkoviću nam se pridružio fra Domagoj Volarević, domaćin, i avantura je mogla započeti.
Kiša je prestala. Teški oblaci su i dalje visjeli nad glavom sužavaći nam horizont i usmjerujući nas k cilju – ušću Neretve. Dobro opremljeni rukavicama i kapama krenuli smo iz centra grada desnom stranom Neretve prema zapadu. Prvo kraće stajanje priuštilo nam je pogled iz daljine na grad, osobito na crkvu sv. Ilije, koja dominira panoramom grada, a u kojoj se prošle godine slavila 300. obljetnica župe.
Vozeći se uz nepregledne plantaže mandarina izgledalo nam je nezamislivo da je taj tako plodni kraj ne tako davno bio močvara. Danas je to kultivirano zemljište s modernim, komercijalnim kulturama od kojih smo najviše primjetili plantaže mandarina ali i iz razgovora s domaćinima saznali kako se, doduše u manjem obliku, uzgajaju i druge vrste agruma kao npr. limuni, kiviji, marelice, breske, jabuke i lubenice.
Vozeći se tako desnom obalom prema ušću stigli smo do Kule Norinske, nekoć turske utvrde iz 16. stoljeća. Kula je podignuta kao branič turskog carstva od upada venecijanskih brodova u Neretvu. U vojne svrhe korištena je sve do 19. stoljeća kad je pretvorena u vjetrenjaču, a danas je vrijedni spomenik kulture, nažalost dosta zapušten i obrastao bršljanom. Mlečani, nakon osvajanja, kulu su nadogradili, stavili veliki križ na nju (sakriven bršljanom) te nastavili ubirati poreze kao i Turci prije njih.
Inače, Kula Norinska nalazi se na ušću Norina u Neretvu. Samo ime rječice, po svemu sudeći, makar bi to trebalo još dodatno istražiti, potječe od imena drevnog grada Narone, kojega su podigli Grci kao trgovačko središte (emporij) za ovaj dio Jadrana, a po osvajanju su ga preuzeli Rimljani kao strateški važno mjesto u borbi s Ilirima.
Ostaci Narone nalaze se u Vidu gdje možete posjetiti nadaleko poznati arheološki muzej, jedinstven po tomu što je sagrađen upravo na ostacima (in situ) nekadašnjeg hrama, grada. Tijekom arheoloških istraživanja, prije dvadesetak godina, na mjestu današnjeg muzeja pronađeni su ostaci rimskog hrama Augusteuma te 17 mramornih skulptura naravne i nadnaravne veličine, koje su izložene u spomenutom muzeju.
Nakon Kule Norinske prošli smo kroz selo Krvavac te ušli u Komin. Zubato sunce sakrilo je svoje, ionako jedva primjetne zrake, dok je Komin i samim svojim imenom zazivao toplinu u srcu. Ipak nas je na svoj način zagrijao. Naime, upravo dok smo prolazili kroz mjesto zazvonilo je podne s lijepog kamenog zvonika pa smo nadglasavajući se s bukom auta izmolili Anđeo Gospodnji te tako molitvom ugrijali duše.
Velika kamena crkva sv. Ante dominira Kominom. Jedina konkurencija zaštitniku mjesta sv. Anti, inače najpopularnijem svecu Katoličke Crkve, barem po onom što smo vidjeli, jest Hajduk čiji murali oslikavaju gotovo cijelu kominsku rivu. Njihova ljubav prema Hajduku daleko je poznata kao i činjenica da je tekst poznate hajdučke pisme "Bili su bili vrhovi planina" napisao upravo jedan Kominjanin – Frane Medak. Osim navedenoga Kominjani su poznati i kao najtrofejnija posada maratona lađa, koji se održava svake godine početkom kolovoza a ‘trasa’ mu je poprilično slična našoj biciklističkoj – od Metkovića do Ploča.
Nakon Komina prešli smo preko rogotinskog mosta na lijevu stranu Neretve i uputili se prema ušću. Tu smo naišli na jedan njemački par koji se biciklima uputio iz Rijeke u – Grčku. Zaželili smo im sretan put i lijepo vrijeme. Došli smo na samo ušće Neretve koje je najveće riječno ušće u Hrvatskoj a ujedno i jedina prava delta kod nas. Inače, u delti Neretve stanište je oko 8000 ptica, koje sa sjevera putuju na jug. Neke od navedenih ptica, njih preko dvije stotine prepariranih, mogu se vidjeti u nedavno obnovljenom prirodoslovnom muzeju u Metkoviću.
Nakon ušća Neretve posjetili smo i ušće Male Neretve. Tek iz te perspektive, obilazeći dolinu biciklom, vidjeli smo koliko je velika i prostrana Hrvatska Kalifornija. Premda se ljepota i raznolikost doline najbolje vide odozgo, s okolnih brda ili sa vidikovca Raba ipak se najbolje dožive šetajući kroz njih. Osim navedenih ljepota u turističkoj ponudi neretvanskog kraja svakako se ne smije zaboraviti i foto safari neretvanskim rukavcima i jezerima i to u tradicionalnoj neretvanskoj lađi. To je doživljaj koji se dugo pamti.
Na povratku prema Metkoviću, na stolićima uz put, na kojima se prodaju odlični domaći proizvodi, kupili smo smokve i vino s kojim smo iste večeri proslavili pobjedu protiv Njemačke u rukometu. U vremenu predviđenom za ručak našli smo se nadomak Opuzena. U Merlota uz Malu Neretvu smo se okrijepili (zahvaljujemo kuharu i osoblju na gostoljubivosti) te nastavili put prema Metkoviću. Ne, nismo probali najbolje specijalitete neretvanske kuhinje (jegulje, žabe, brudet, divljač…). To smo preskočili samo zato da se opet moramo vratiti.
Prošavši Opuzen bili smo nadomak cilja. Kiša, premda je visjela u oblacima, ipak je strpljivo odgađala posjetu sve dok je nismo sasvim isprovocirali. Neki su se onda sklonili pod balkon crkve sv. Frane a neki su ne prigovarajući sestrici kiši na nestrpljivosti stigli na biciklima doma. Ovi drugi su se onda vratili autom po onoga jednoga. Nakon okrepe kod domaćina u Volarevića vratili smo se s mrakom u Split umorni, ali i zadovoljni što smo toliko toga vidjeli u kratkom vremenu a i prošli pedesetak kilometra. I opet ćemo.