Susrećem ponekad odrasle ljude, a katkada i mlađe, koji mi se predstavljaju kao dovršeni i potpuni vjernici. Kriterij su njihove prosudbe vlastite vjerske kvalitete obično sakramenti vjere što su ih primili u propisno vrijeme određeno našom uhodanom tradicijom i crkvenom praksom.
Oni su primili sakrament krsta kao netom rođena djeca, primili su prvu pričest i pristupili prvoj ispovijedi s drugom djecom u drugom, odnosno trećem razredu, i krizmani su u osmogodišnjoj školi. Takvi su, dakle, primili sve. Oni se smatraju redovitim vjernicima. Takvi stoje u uvjerenju da su obavili sve i da ih i drugi trebaju promatrati kao standardne vjernike. Gotovo bih rekao da su takvi apsolvirali svoju vjeru i više se od njih ne smije tražiti.
Takvi mi izgledaju poput jedne učenice završnog razreda gimnazije. Ona je među svojim predmetima imala nešto i od astronomije. Slučajno je kontaktirala s čovjekom koji se cijelog svog vijeka bavi astronomijom i proučavanjem svemirskih prostora i tijela. Pitala ga je što radi. Rekao joj je da studira astronomiju, odnosno da neprestano uči i otkriva nebeska tijela. Učenica je ponosno odgovorila kako je ona astronomiju već imala i položila. Ona se smatra u tom pogledu dovršenim astronomom. Učenjak ponizno sebe smatra neprestanim učenikom u tom neiscrpivom prostoru neba.
Olako se smatramo dovršenim, da ne kažem savršenim vjernicima. Kriteriji su nam izvanjski. Kao da je vjera određeni kvantum naučenih istina, obreda i običaja. Vjera je, naprotiv, određen stav srca, duše. Ljubav se ne može mjeriti jedinicama. Jednako je i s vjerom. Vjeru nosi srce. Ono unutarnjim stavom povjerenja prianja ne samo uz neke istine sadržane u Svetom pismu, niti uz neke formule koje nalazimo u katekizmu, nego uz osobu, uz Boga.
Vjernik je čovjek koji je Boga osjetio i otkrio kao osobu koja ima svoje ime, kao osobu koja ima srce, koja poziva na zajedništvo ili, kako će to Biblija reći, na savez. Vjernik osjeća potrebu tom Bogu blizine i ljubavi izgovoriti svoje predanje, svoje prianjanje. Kad netko tvrdi da je već dovoljno ljubio, zapravo nije nikada otkrio pravu ljubav. Kad netko tvrdi da već dovoljno vjeruje, blokirao je i zaledio svoje srce za neizreciva i nova iskustva vjere. Vjera je neprestani rast u prostorima povjerenja. To se ne da jednim ispitom riješiti niti se može za cijeli život u djetinjstvu apsolvirati.
Zato vjernik osjeća potrebu hraniti svoju vjeru neprestanim činima koji mu obogaćuju srce i dušu. Život vjernika se ne iscrpljuje prvom pričešću, nego se hrani čestim pričešćivanjem. Čovjek nije obavio sve kad se krizmao, nego je krenuo u aktivni život prosvijetljena vjernika koji zna da je tek zakoračio u prostore duhovnog života koji nudi prava iskustva blizine i povjerenja. Ne težimo za tim da samo obavimo sve što treba nego otkrivajmo iz dana u dan što je Bog pripravio onima koji ga ljube.