Početkom travnja 1507. godine Marko Marulić dovršio je "Život svetog Jeronima", a životopisu crkvenog naučitelja, prevoditelja Biblije i zaštitnika Dalmacije, u naše doba i patrona Splitsko-dalmatinske županije, pridodao je polemičku raspravu o njegovu podrijetlu: "Protiv onih koji tvrde da je sveti Jeronim bio Italac" i "Pjesmu u hvalu svetoga Jeronima".
"Pokle Hjerolim čini čudnu pokoru četire lita u pustinji, dili se iz pustinje i pojde u grad Bethelema i učini mostir ondi gdi se Isus porodi. Tu mnogi učenici prijdoše k njemu s kimi, svet život čineći, od jutra do noći posteći, trudi se pedeset lit i šest miseci tumačeći Stari testament iz kaldejskoga i iz židovskoga jazika u latinski, a Novi testament iz garčkoga li u latinski. To je vsa Biblija", napisao je splitski humanist i pisac teoloških djela, koji je svetog Dalmatinca nastojao slijediti i u askezi.
Pohodio je često eremitažu na južnim padinama Marjana uz crkvicu svetoga Jere, oporučno je odredio da obred njegova pokopa vodi marjanski pustinjak Rogerio Capogrosso, a svećeniku Luki, također s Marjana, oporučio je svoju malu Bibliju.
– "lle meus est, et ego suum – on je moj, ja njegov", kaže Marko Marulić za Jeronima. Cijeloga života bio je Hieronymofil. Bio je jedini među našim humanistima koji je Jeronimu posvetio zaokruženo djelo – svečev životopis, "Vita diui Hieronymi". Na početku "Starozavjetnih ličnosti" veli da se s Jeronimom želio natjecati. Alešijev reljef sv. Jere u pustinji, koji najvjerojatnije potječe iz palače njegova ujaka Zancija Albertija, mogao je jednako tako biti i u Marulićevu studiolu – naveo je povjesničar umjetnosti dr. Joško Belamarić, spominjući kako je Marulićev prijatelj i kum Dujam Balistrić, kojem je posvetio "Juditu" i povukao se u njegovu kuću u Nečujmu na Šolti, bio godine 1504. rektor sv. Jere Marjanskoga.
Posvajanje Jeronima
A prof. dr. don Mladen Parlov, marni proučavatelj Marulićeva djela, ističe kako je sveti Jeronim za Hrvate srednjeg vijeka najveći i najvažniji crkveni naučitelj, ne samo zbog svoga opusa – posebno zbog prijevoda Svetoga pisma na latinski – nego jer će veći dio hrvatskih humanista "pohrvatiti" Jeronima, smatrajući ga svojim svecem.
– Tom "posvajanju" Jeronima, jer je potjecao iz Dalmacije, nije mogao izbjeći ni veliki hrvatski i splitski humanist Marko Marulić za kojega je sv. Jeronim najvažniji učitelj i najveći svetac. Na temelju kojih izvora je Marulić tako dobro upoznao Jeronima, a što je dovelo do njegova divljenja i želje za nasljedovanjem? Nema sumnje kako su mu prvotni izvori u poznavanju života i misli velikog Dalmatinca svečeva djela koja je, nema sumnje, izvrsno poznavao. Primjerice, Marulićev spis "Vita sancti Hieronymi" gotovo je u cijelosti napisan preuzimanjem autobiografskih podataka iz Jeronimovih spisa, posebno pisama. Tek su kratki odlomci napisani na temelju onoga što su o Jeronimu pisali Augustin, Euzebije, Sulpicije Sever i Ćiril Jeruzalemski. To još više vrijedi za Jeronimov životopis na hrvatskom "Život svetog Jerolima, našega pravoga Dalmatina", koji je gotovo u cijelosti napisan na temelju Jeronimovih pisama – navodi dr. Parlov, dodajući kako je Marulić u svojoj bogatoj knjižnici posjedovao različite zbirke svetačkih životopisa, ali i spise sv. Jeronima.
– Za Marulića sveti je Jeronim Platon "naše Crkve". Kako shvatiti tu usporedbu? Marulić je u svojoj biblioteci posjedovao Platonova djela te je po svoj prilici dobro poznavao Platonovu misao. Inače, tijekom 15. stoljeća u humanističkoj misli platonizam je počeo zamjenjivati aristotelizam u uvjerenju da naturalizam aristotelizma dolazi do površine stvari, a potrebno je ići u dubinu, do dna duše, što omogućuje jedino platonizam. Kad uspoređuje sv. Jeronima s Platonom, Marulić ima na umu prvenstvo koje Platon ima među filozofima – pojašnjava prof. Mladen Parlov, ističući kako za Marulića Jeronim nije samo izvor nadahnuća, nego je i uzor življenja.
Život u osami
– Njegova djela, osobito pisma, te svjedočanstvo njegovih suvremenika predstavljaju Marulića kao čovjeka koji se je veoma trudio kršćanski živjeti, ali ujedno i kršćansku poruku drugima prenijeti. Premda je živio u gradu, Marulić je, čini se, u srcu gajio želju za pustinjačkim, osamljeničkim životom. Znamo da je gotovo dvije godine živio u osami, na otoku Šolti, a vjerojatno je rado provodio vrijeme s pustinjacima na Marjanu – smatra profesor Parlov, dodavši kako je pitanje identiteta u globaliziranom svijetu renesansnog humanizma, baš kao i danas, iznimno važno.
– Primjerice, nama Hrvatima upravo je Marko Marulić važna identitetska odrednica, ukoliko s njime počinje hrvatska umjetnička književnost. Splitskom su humanistu također bili potrebni orijentiri za izgradnju osobnog identiteta i osjećaja pripadnosti. Nema sumnje kako mu je upravo lik sv. Jeronima bio jedna od najvažnijih uporišnih točaka u procesu oblikovanja vlastitog identiteta. U vrijeme u kojem je živio Marulić, diljem Europe, uz povratak klasicima latinske i grčke misli – te kad je riječ o crkvenom životu i teologiji, povratak Svetome pismu i crkvenim ocima – postupno se otkrivaju i vlastiti nacionalni identiteti. Sv. Jeronim bit će mu identifikacijsko uporište, ponos i slava kojom će se u kulturnom svijetu ponositi i tog ponosa neće kriti. Za njega je veliki Dalmatinac "naš božanski Jeronim", "naš Jeronim". On je "naš" jer je iz Dalmacije – ističe dr. Parlov.
Autentični učitelj
U tom se kontekstu Marulić bavio i Jeronimovim podrijetlom za koje su neki autori tvrdili da je istarsko, italsko. Pozivajući se na svjedočanstva antičkih povjesničara i zemljopisaca, Marulić dokazuje da Istra nikako ne može biti mjesto Jeronimova podrijetla, budući da je sam izjavio da je rođen u Stridonu, na međi između Panonije i Dalmacije, a Istra je pripadala pokrajini Liburniji. Svoj polemički spis Marulić zaključuje riječima: "Tko je, dakle, tako bestidan, tako bezočan, da bi tvrdio bilo što u suprotnosti s tolikim i takvim svjedočanstvima. Napokon, pa zašto neki Italac ne bi dopustio da se mi dičimo kako se on rodio kod nas, ako mi njima ne zabranjujemo da si plješću kako se on upravo kod njih uputio u plemenita umijeća, premda je grčku obrazovanost stekao u Grčkoj, a u hebrejskoj se usavršio u Siriji."
Profesor Parlov zaključuje:
– Za Marulića, Jeronim je učitelj autentičnog kršćanskog življenja; od njega doznaje kako se treba kloniti isprazne slave, kako postiti, moliti, odijevati se... On mu je i uzor, svetac koji je svojim životom svijetlio naraštajima kršćana te je dostojan nasljedovanja, a isto tako i identifikacijsko uporište, netko tko mu pomaže bolje razumjeti sebe, a ujedno narod i kulturu kojima je pripadao. Za Marulića Jeronim je "naš Dalmatin", netko kime se treba ponositi, a ujedno ga nasljedovati. U "Životu svetoga Jeronima, našega pravog Dalmatina", zapisane su i sljedeće riječi: "Hieronimus Dalmata est. Hjerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna harvackoga jazika. Nigdar u viri karstjanskoj do današnjega dne ne najde se človik ki bi lipše i gizdavije govoril od Hjerolima. Velika rika slaja od meda izajde iz ust ovoga svetoga starca. Oh, čestita mati ka ga rodi, da vele veće čestitiji jazik harvacki, iz koga tolika slatkost i svitlost u veru karstjansku pride."