Tko su bili preci i obitelj oca hrvatske književnosti Marka Marulića? Odgovori na to pitanje bili su zapisani i sačuvani u dokumentima iz prve polovine prošlog stoljeća u Muzeju grada Splita, ali rodoslovlje je dopiralo tek do pjesnikova pradjeda Petra Nikole, koji se spominje 1402. godine, a nije se znalo kako je i kada prezime nastalo i na koga čuva spomen.
Daljnom detekcijom se, na sreću, pozabavio Mario Nepo Kuzmanić, antroponimičar i vrhunski poznavatelj rodoslovlja obitelji iz Splita i šire okolice, koji se, iako klasičar i inženjer kemije, više od tri desetljeća bavi podrijetlom prezimena. Objavio je pet knjiga na tu temu i nitko ga do sada nije demantirao. On je, recimo za početak, demantirao priču da je Marko Marulić Poljičanin, a koja se temeljila na podatku da su Maroliji bili primljeni u poljičko plemstvo. Kuzmanić je, naime, dokazao da je prvo useljavanje iz Poljica u Split bilo tek početkom 16. stoljeća. Također je dokazao da je dočetak "ul" u prezimenu, koji je inače prisutan kod Vlaha, u splitskim prezimenima nedvojbeno romanskog podrijetla.
U nastojanju da pronađe najdalje pretke Marka Marulića, Kuzmanić je prokopao sve do Marula rođenog 1140. godine, po kojemu je, tvrdi, nastalo prezime rodonačelnika hrvatske književnosti, a koji je prašukundjed Markova pradjeda, spomenutog Petra Nikole.
Dakle, osnivač obitelji bio je Marul, čiji se sin Rade spominje 1180., kada ga je splitska općina poslala u Ravennu radi preuzimanja ostavštine splitskoga nadbiskupa Arnira. Marul je, osim Rade, imao sinove Desu i Petra, čiji je sin Nikola 1279. i 1280. obnašao dužnost gradskog suca. Njegovi, pak, sinovi Petar i Damjan utemeljitelji su dviju grana obitelji.
Obitelj Marka Marulića bila je prisutna u Splitu već u 11. i 12. stoljeću, ali Kuzmanić napominje da je vjerojatno postojala i koje stoljeće ranije. Neosporno je da Marko Marulić po svojim djedovima i bakama pripada obiteljima Maruli, Alberti, Petrake i Geremia (de Chuchiulis) koje se svrstavaju među najstarije splitske plemićke obitelji. S Markovim bratom nastavak loze će, doduše, oko 1700. godine izgubiti plemićki status jer su se muški potomci vjenčavali plebejkama i pučankama pa tako iz generacije u generaciju.
Mario Nepo Kuzmanić se u istraživanju podrijetla prezimena služi metodom kontinuiteta, o čemu je "Slobodna" više puta pisala, a koja podrazumijeva utvrđivanje nepobitnog srodstva između dviju susjednih generacija kroz matične knjige i dokumente. Po njemu je prezime tek zadnja faza procesa dodatne identifikacije pojedinca, te on pravi distinkciju između prezimena, nadimaka i prezimenskih oznaka.
Tako se kod obitelji pjesnika Marka Marulića javlja prezime Pecinić (Picenić, Pezinić), i to prvi put 1436. godine, čime čuva spomen na njegova pradjeda, spomenutog Petra Nikole, te na pradjedova djeda Petra Nikole (1315. – 1327.), kao i na djeda pradjedova djeda Petra Marulovog.
– Prezime Pecinić je patronimik koji čuva spomen na brojne Petre u obitelji. I pjesnikov stric, stariji brat njegova oca Nikole, zvao se Petar, četvrti od Petra Marulovog. To će se prezime i dalje javljati do sredine 16. stoljeća, kad će se, nakon izumiranja starije grane obitelji, preuzeti prezime de Marulis, odnosno Maruli. Već 1469. godine pjesnikov je otac zabilježen kao Nikola Pecinić de Marulis – pojašnjava Kuzmanić.
– Proces dodatne identifikacije najprije je iznjedrio nadimačko prezime Gavosolić (Kavosolić) kod potomaka brata pjesnikova djeda Dujma Nikole (1385. – 1395.), koje se javlja od 1398. do 1484. godine. Pjesnikov šukundjed (Nikola Petra Nikole) jednom je naveden kao pokojni Kavosolić. Prezime de Marulis prvi put se javlja u ovoj obitelji 1462. godine, a najvjerojatnije ga je oteo zaboravu kanonik Juraj de Marulis (1475. – 1497.), sin Jakova, nezakonitog sina Dujma Nikole – kaže.
Sad, kad su nam se već pomalo pokidale niti Kuzmanićeva kontinuiteta, doznajemo da je obitelj Maruli, koja će prezime pod utjecajem talijanskog jezika promijeniti u Maroli, nestala iz Splita u 20. stoljeću.
Posljednji Marulić, Josip Maroli pok. Ivana, umro je 29. kolovoza 1934., a vijest o tome objavljena je u tadašnjem tisku. Bio je financijski savjetnik i javni bilježnik, no i sam se bavio književnošću kao i slavni mu predak Marko kojim se ponosio, čak se dopisivao s Lavom Tolstojem. Zapamćen je i kao osnivač Vijeća sv. Duje koje se bavilo značajnim humanitarnim radom. Fizičkim izgledom bio je posve nalik opisu pretka Marka prema biografiji Frane Natalisa, pa se drži kako se Ivan Meštrović poslužio crtama njegova lica kada je izrađivao splitski kip oca hrvatske književnosti.
O bližim precima oca hrvatske književnosti zna se nešto više, pa tako i to da su dobre genetike. Šukundjed, Nikola Petra Nikolina, rođen oko 1310. godine, živio je oko osamdeset godina. To je onaj koji je, kao što rekosmo, imao tri sina: Dujma, koji je bio sudac, Marina, također suca, i Petra Nikolina, pradjeda Marka Marulića.
Djed mu Marko Petrov, također splitski sudac, doživio je visoku starost od preko osamdeset godina, bio je oženjen Mirom, kćeri splitskog plemića Dujma Mušice de Chuchiulis, otkriva Kuzmanić. Imao je dva sina, starijeg Petra, kod kojega se prvi put javlja prezime Pecanić (Petrus Marci Pezenich), te mlađeg Nikolu, Markova oca. Nikola je zabilježen kao Nikola Marka Petrovog, a kasnije kao Nikola Pecinić. Godine 1469. Nikola je sa suprugom Dobricom Alberti zapisan kao Nikola Pecenić de Marulis. Vjenčali su se 1449. godine, a sin Marko, humanist i književnik, rođen je godinu kasnije. I on će poživjeti prilično dugo za ono doba, naime, umro je u 75. godini života.
– Evo ti Marul, ovi ide dalje, ovi ide dalje, ovi ide dalje... imaš ovde cilo stablo, a imaš i dalje njegova brata Aleksandra – pokazuje nam Kuzmanić grafički prikaz u svojoj knjizi "Splitski plemići – prezime i etnos", objavljenoj 1998. godine.
Kasnije će potomci obitelji obavljati vodeće službe u gradskoj upravi, biti uspješni gospodarstvenici... Imali su više obiteljskih kuća u Splitu te posjede u splitskoj četvrti Dobri i u gradskoj okolici. Inače su u 14. stoljeću nastanjivali sjeverni dio Dioklecijanove palače zajedno s obiteljima Alberti, Cindro i Grisogono.
– Marko Marulić obrazovao se, učio i radio na tekovinama kulture koja je stoljećima bila na obalama Mediterana, on je to preuzeo i unaprijedio sa svojim slavenskim genom. Potomak je i Salonitanaca i došljaka koji su permanentno naseljavali Split, ali piše na latinskom, talijanskom i hrvatskom čiji etnos sve više dominira gradom jer nema romanskog okruženja – kaže Mario Nepo Kuzmanić te je uvjeren da bi se Marko Marulić vjerojatno sam odredio kao Mediteranac.