Ovako o gospođi Sonji Protić govori Tena Bošnjaković, mlada redateljica koja je u kinu “Grič” ovog petka premijerno prikazala film “Ona koja se kupala na Bačvicama”, u kojemu je gospođa Protić u najzanimljivijem središtu radnje.
“Što se tiče titule, ne zna se točno tko je i kako nju proglasio, ali iz razgovora s mnogim ljudima uspjeli smo shvatiti da su je htjeli predložiti za prvi organizirani Miss Splita, no ona je odbila zbog posla profesorice povijesti odijevanja i likovne umjetnosti koji je dobila na Ženskoj stručnoj školi u Splitu. Bi li baka Sonja stvarno bila Miss Splita nemoguće je znati, no ono što je meni zanimljivo jest da je ona u startu odbila i razmisliti o tome”, objašnjava nam svoju inspiraciju Tena.
Baka Sonja, pak, koja želi da je zovemo samo Sonja ili teta Sonja ako baš ne možemo drukčije, objašnjava u dahu: “Ma gledaj... ja sam diplomirala 53. i onda je pokojni Matković, koji je onda bio sekretar za prosvjetu, mene zaposlio u Ženskoj stručnoj školi. I sad, tu su ti učiteljice bile sve “bečka škola”, poznate Splićanke, a učenice su bile praktički naše vršnjakinje, a neke i starije 6-7 godina, uglavnom, to su bile cure koje su zbog rata izgubile godine školovanja.
Mene je krug prijatelja htio kandidirati za tako nešto, za neki izbor za Miss Splita, ali kako sam mogla poći tamo, pa da mi se kasnije izruguju!?” hihoće se simpatična Sonja, ali nastavlja: “Nešto kasnije, kad sam morala nešto do Rade Dumanića, glavnog sekretara komiteta Splita, njegova sekretarica isto mi je rekla: ‘A, drugarice moja, šta si mi lipa!?’ Bilo ti je toga, sunce moje, koliko hoćeš, ali nije ti meni to bilo glavno, nego dica...”
Od arhivskog materijala koji se koristi za film, tu su osobne fotografije bake Sonje dok pozira na Bačvicama, sama ili sa svojom obitelji, od kojih je nekoliko objavljeno i u knjizi “Bačvice - raj na zemlji”.
U filmu, nažalost, nema arhivskih filmskih snimaka, premda se zna da neke postoje, barem one na kojima baka Sonja na Bačvicama odijeva svojeg sina, pa se Bošnjaković nada kako će naknadno, za DVD verziju, doći i do tih snimaka. Prava je šteta, međutim, što ne postoje snimke tete Sonje u dvodijelnom kostimu, a tih ranih pedesetih bila je prva žena u Splitu koja se usudila tako pojaviti na plaži.
Bikini od marame na točkice
“To ti je bila jedna marama za glavu, na točkice, koju sam ja izrezala ukoso, straga svezala u dva gropa i eto... A čuj, posli rata su ti se nosili vuneni kostimi, pa kad bi izaša iz mora, to bi bilo do kolina... Mi smo tad bile curice, ja san tad još bila Gospodnetić, i nismo to mogle trpit. Tako, ja sam to sama kombinirala, imala sam mota za to, a i mama mi je šivala”, objašnjava teta Sonja svoju neobičnu modnu smionost.
“Ono što je toliko zanimljivo za baku Sonju jest da ona uopće nije svjesna te svoje hrabrosti, već dapače za nju je to bilo normalno, vjerojatno toliko koliko je nama danas normalno da se kupamo u bikiniju. Bila je svjesna svoje ljepote, a svjesna je toga i danas, no ne voli se hvaliti njome ili nametati je nekome, nego smatra da je puno bitnije ono što je uspjela postići u svom životu od onoga kako izgleda”, misli Tena.
I doista, baka Sonja za svoje najveće uspjehe drži podizanje brojne obitelji kao i bezbroj djece kojoj je bila profesorica likovnog odgoja u Osnovnoj školi “Bruno Ivanović” (danas “Lučac”) i djece kojima je pomogla kroz niz humanitarnih projekata koje je organizirala u školi - skupljala je odjeću, igračke i mnoge druge potrebne predmete za Dom za djecu s posebnim potrebama u Vrlici ili djecu koja su živjela po svjetionicima.
“Zamolila bih roditelje djece kojoj sam predavala da mi donesu, ne novu, nego čistu i ispeglanu odjeću. Onda bismo to autobusom nosili djeci u Vrliku. Ta djeca tamo po mjesec dana bi čekali na ponistrama kad ćemo doć, a mi bismo im osim te odjeće nosili i bombone, kolače, poneku sitnicu koju bismo napravili na likovnim grupama u školi... Teško je opisati emocije koje su se tu rađale. Isto tako, znali smo svako dijete koje živi na svjetionicima, jer, oni nisu imali bogznašto što bi ih moglo razveseliti. Zato smo mi bili tu. Kao i za djecu “Mileve Tomić”.
Rekla bih svojim učenicama da svaka neki vikend u mjesecu odvede po jedno ili dvoje djece doma da ta djeca osjete malo obiteljske topline. I sretna sam, srećo moja, da sam toplinu dala.”
Sonja Gospodnetić kao djevojčica i sama je osjetila život.
“Kad sam bila mala, bomba nam je srušila kuću na Toću. Poslalo nas je u samostan salezijanaca, gdje smo u podrumu živjeli s još nekoliko obitelji. Tu sam skoro postala časna. Naime, iznad nas je živjelo sedamdeset samostanskih učenika. Mama i ja smo im krpale čarape i tako dobile sobu na katu i pošteniji obrok.”
Nakon devastacije Splita, doživjela je i njegovu ponovnu izgradnju, pa o današnjem Splitu i njegovim stanovnicima ima slojevito mišljenje: “Split je katastrofa! Nema više ni rive ni kalete. Jednom mjesečno, kako idem autobusom obići svoje pokojne na Lovrincu, gledam ono čudovište od Žnjana i mislim se koja je to Provansa nekad bila kad bismo išli šetnjom prema Žrnovnici... Tamo su Splićani odlazili na piknik, ispeć nedjeljom štogod mesa ili ribe na žaru.”
Pa ipak, filmska Sonja, baka Sonja, u Splitu još uvijek prepoznaje toplinu u ljudima, koju su se ona i njezine kolegice trudile prenijeti generacijama učenika, “iako se to možda na prvi pogled ne čini tako”.
Bez obzira na promjene koje su zahvatile Bačvice, ona ih još uvijek doživljava kao svoje i kao mjesto bez kojega ne može u životu. “Ja ti ne mogu bez onih mojih starih tamo, bez prijatelja koje smo ja i moj pokojni Vinko tamo upoznali i svaki dan sretali. Danas ti se mi zbijemo između Bačvica i Ovčica, ima jedan naš kutak tamo, u kojemu je svatko drag gost. Cili san život na Bačvice, i nekidan sam se kupala, neka je jesen. Meni ti borša služi samo da bi u nju mogla nosit kupaći kostim.”
78 ili 79 godina
I koliko godina to već traje tako? “Ja ti imam 78 ili 79 godina, ovisi u koji krsni list gledaš, jer ih iman dva. Meni su ti dokumenti izgorili u bombardiranjima Splita za vrime Drugog svjetskog rata. Svakako, otkad san bila dite do maloprije, svaki dan ja ti ujutro obiđen Bačvice i Pazar, a popodne stojim doma i molim... Ovaj popodnevni ritual ostao mi je još otkad mi je sin bio na ratištu 90-ih. A i Vinku mi je dogodine 10. godišnjica smrti. Puno san ti tužna i nesritna, nema škole koju on nije dekorira, znaš li da su oni galebovi i mozaik iz bolnice isto njegovi, a danas ga se niko ne sića?” tu i tamo u govoru se stisne grlo teti Sonji.
Ali ne toliko da se ne vrati na temu djece. “Ono što bi vam baka Sonja sigurno poručila je da obavezno morate spomenuti njene učenike koje svakodnevno sreće i koji je pozdravljaju i prisjećaju se s velikim poštovanjem i zahvalnosti za sve što im je pružila”, podsjeća nas i Tena.
“Znaš šta, provela sam četrdeset godina u školi. To ti je, sunce moje, puno priča s dicom... Prekjučer se vraćam s Pazara, i naslonila sam se jedan auto tamo kod moje bivše škole, kad ti dolazi jedna žena i ljubi me... Kad ko? Čistačica iz škole! Još tamo radi, a radila je i kad sam ja bila. Koliko san joj robe dala priko ponistre od likovnoga, da joj ne dajen na hodniku, radi nje. I ona mi govori kako je ćeri uvik govorila da je oblači teta Sonja.
I još nešto... mi smo ti bili jedina škola u Splitu u kojoj su se predavali i latinski i grčki, pa su ti svi tili u nas upisat dicu. Ravnatelj je zato da podvorniku, Jakov se zva, da popiše koje je dite odakle, jer su se samo dica iz kvarta po njemu tu mogla upisat. Kako je tu bilo pusto dice mojih bivših učenica, kako ću ja pustit da ih se otpiše!? Rekla sam Jakovu: - Samo reci da su tamo di Sonja stoji!”
|
Smijeh i suzePremijera je jako dobro prošla. Dvorana kina “Grič” bila je dupkom puna, više od 200 ljudi. Zadovoljna sam reakcijama gledatelja koje su bile od smijeha u pojedinim trenucima, pa čak sam kasnije čula da su neki i plakali. Drago mi je da smo uspjeli probuditi neke emocije u njima i zapravo uvući ih u film. - govori Tena Bošnjaković o premijeri i nadodaje kako se nada da će za DVD verziju filma raspolagati i arhivskim filmskim snimkama iz vremena u kojemu su se “momcima vrtjele oči u glavi kad bi sreli Sonju”. |