Prva samostalna izložba japanskog umjetnika Yoshio Imamure u Hrvatskoj bit će otvorena u četvrtak 24. listopada u 19 sati u splitskom Salonu Galić, gdje ostaje do 12. studenoga.
Izložba je plod suradnje Splitgraphic bijenala, koji ove godine obilježava svoju 15. godinu postojanja, te splitskog HULU-a.
Yoshio Imamura (1948.) je dobitnik glavne Grand Prix nagrade na prošlom, osmom izdanju Splitgrafika 2017., a također je bio dobitnik i Posebne nagrade na 4. Splitgraphicu prije deset godina. Kustosica splitske izložbe je Marina Petit.
Imamura je priznati majstor grafičke umjetnosti na današnjoj suvremenoj grafičkoj sceni, te je član prestižne strukovne udruge Japanese Print Association.
S Yoshio Imamurom smo razgovarali zahvaljujući ljubaznoj pomoći Keiko Arak, njegove sunarodnjakinje sa splitskom adresom.
- Uzbuđen sam pred ovu izložbu - kaže Yoshio Imamura - Ovo mi je treći dolazak u Split, gdje sam već izlagao u sklopu Splitgraphic bijenala, u Japanu vrlo cijenjene grafičke priredbe.
No ovo je ipak samostalni nastup i vrlo mi je važno pokazati svoje radove splitskoj publici. Donio sam dvadeset grafika različitih formata, koji će, nadam se, posjetiteljima prenijeti moj opus.
Tradicija i suvremenost
Izložene grafičke listove Yoshio Imamure u Salonu Galić povezuje zajednička nit: tradicija i suvremenost japanske grafičke umjetnosti kroz korištenje tradicionalne japanske tehnike drvoreza, u kombinaciji s ostalim grafičkim tehnikama.
Kod Imamure se radi o bakropisu i mezzotinti. Što grafičku umjetnost u Japanu čini toliko popularnom?
- U prvom redu, mi smo narod vrlo vješt u radu rukama - kaže skromno umjetnik. - Drugo, jako smo uporni, pa kad nešto želimo napraviti, mi nastojimo i nastojimo sve dok to ne savladamo.
Ipak, zaista je paradoksalno kako je suvremena japanska umjetnost zasjenjena postimpresionističkom tradicijom, kada je upravo japanska umjetnost ta koja je utjecala na razvoj impresionizma.
Za mene nije stvar u pokazivanju plitkog osjećaja “japanstva”, već u dozvoljavanju prirodnog razumijevanja onoga što znači biti Japanac. Iz tog razloga, moje srce je privučeno umjetnicima iz Momoyama perioda, dodaje Imamura.
Za razliku od europskih grafičara, kojima je grafika često usputna produkcija uz slikarstvo ili kiparstvo, Imamura, kao i mnogi japanski umjetnici, bavi se isključivo grafičkom umjetnošću.
Tradicija japanskog drvoreza temelj je japanskog grafičkog izričaja, no ta tradicija ne koči kretanje u suvremenost grafičkih tehnika i kombiniranje s ostalim “zapadnjačkim” tehnikama grafike. No do ove razine izraza Imamura je dolazio dugo i mukotrpno.
- Ja sam rođen u skromnoj nastambi, u siromaštvu, kaže ovaj umjetnik. - Kad sam bio dijete, zamjerao sam roditeljima zbog našeg siromaštva, ali sada kao umjetnik koji živi od svoje umjetnosti, shvaćam da sam imao sreće.
Život u dolini moga djetinjstva bio je poput života na dnu zdjele. Blizu naše male kuće bila su polja i šume, a mali potok je stvarao meandre kroz njih. Sunce je pokazivalo svoje lice tek nekoliko sati dnevno i brzo bi utonulo u večer.
Danju, šume i potok bili su moje jedino igralište. Noću, gledajući nebo s dna zdjele, osjećao sam se kao u masivnom planetariju, što je zapalilo moje zanimanje za astronomiju.
Tako, vrijeme moje djetinje igre u samotnim planinama ostavilo je trag na mom srcu, a te slike se pojavljuju u mom radu, kaže Imamura koji, premda formalno nije završio umjetničku akademiju, svoj status umjetnika i priznatost, kako kaže, duguje svome mentoru.
- U svojim dvadesetima stvarao sam radove koji su bili pod utjecajem američke suvremene umjetnosti, priznaje Imamura.
- Ipak, uvijek sam sumnjao da moj rad nema čvrste temelje u mom vlastitom identitetu. Doživio sam krah i izgubio strast za stvaranje umjetnosti. Usred tog košmara, vidio sam časopis o modernoj grafici i bio sam posebno impresioniran radom Nakabayashija Tadayoshija, profesora na Tokyo University of Fine Arts. Poslao sam mu strastveno pismo, koje je naišlo na topao i ohrabrujući odgovor.
Do današnjeg dana on mi predstavlja poštovanog i cijenjenog mentora. Kasnijih godina upravo sam kroz njegovu preporuku dobio stipendiju za boravak u Parizu, pojašnjava umjetnik.
Kontakt s prirodom
Imamura živi podalje od Tokija, u Naganu, četiri sata vožnje od japanske prijestolnice gdje, u zavičaju u kojem je odrastao, i po mjesec dana radi na jednoj slici.
Njegove grafike nastaju na način koji je Europljanima teško razumjeti, a to znači da većinu onoga što se na pojedinoj grafici vidi, umjetnik proizvodi sam. Kontakt s prirodom mu je, kaže, izuzetno važan.
- Kada čovjek pogleda prirodi u oči, postane svjestan svoje plitkosti i beznačajnosti svojeg znanja, kaže Imamura. - Divlji cvjetovi u cvatu su potakli nebrojene umjetnike da pokušaju uhvatiti njihovu neuhvatljivu ljepotu.
Propadajuće kućice u starim japanskim selima, ulovljene u neprekidni tok vremena, daju prekrasne boje i teksture. Kad prolazim divljim planinama, one mi nude motive za moj rad, dodaje Yoshio Imamura.