Jedini roman teatrologa dr. Vlatka Perkovića "Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria" nakon petnaest godina doživio je novo izdanje. Prvi put ga je objavila nakladnička kuća "Laus", a sada "Alfa", i to u ponešto izmijenjenom, izbrušenom obliku.
Vlatko Perković, dramatičar, teatrolog, redatelj i profesor napisao je čitav niz stručnih knjiga i dramskih tekstova, a bitna sastavnica romana "Ja, Donna Gall" također je teatar.

Od 1971. do Oluje

Djelo na više od 400 stranica prati odrastanje Donne, kćeri nekadašnje primabalerine, u vremenu od početka sedamdesetih do 1995. godine. Perković je zahvatio širok raspon tema, od erotiziranog odnosa majke i kćeri do teatarskih zbivanja i pretvorbe te političkih i etičkih dvojbi, a književna ga je kritika mahom zasula pohvalama. Međutim - za novo izdanje autor je roman malo skratio.

Kakve ste intervencije načinili, i zašto? Glavnu temu niste mijenjali?
- Ne, budući da je tematika ljudskog seksualnog identiteta vječna i može s vremenom samo dobivati na aktualnosti. Ali, radio sam na uklanjanju "suvišnosti". Kada čovjek piše, čini mu se da stalno još nešto mora dodati, a s vremenskim odmakom uoči potrebu za kraćenjem... Pa sam roman malo sažeo, učvrstio i istaknuo neke motive i učinio ga protočnijim i lakšim za čitanje.
Drago mi je da je ponovno objavljen, mislim da će privući mlade djevojke i majke. Muškarce namjerno ne spominjem: infrastruktura djela je erotska, a oni su za to i tako uvijek zainteresirani.

Pisali ste iz ženskog kuta, vaša Donna je naratorica u knjizi. Kako ste se snašli u ženskoj koži?
- Znate da sam svoje javno djelovanje počeo kao glumac, odnosno morao sam svladati tehniku ulaženja u tuđi mentalni sklop. Ta tehnika sposobnosti da kroz sebe iščitam drugoga puno mi je pomogla - nije mi uopće bilo teško razmišljati poput mlade cure. Kada sam predstavljao knjigu u Beču, vlasnik knjižare koji me nije poznavao pitao je prije početka: - A gdje je gospođa Vlatka? Bio je uvjeren da je knjigu napisala žena...

Roman vole mladi

Napisali ste brojne drame; zbog čega ste se odlučili na formu romana?
- Pa, i u ovom djelu ima mnogo dijaloških pasaža u kojima se očituje dramska tehnika. Ali kada sam 1998. otišao iz kazališta, počeo sam pisati ovu knjigu kao sintezu problematike s kojom se susreće čovjek koji se bavi umjetnošću tijela. Tijelo je u teatru i sredstvo i izraz, pa sam držao da je najadekvatnije uvesti lik balerine, predstavnice najtjelesnije umjetnosti. Imao sam potrebu pisati o svim problemima, ljepoti i tragici posla u kojem je umjetničko djelo sam čovjek.
U knjizi majka, primabalerina koja je doživjela ozljedu, to djelo više ne može ostvariti, ne može doživjeti osjećaj vlastite ljepote u prostoru, ali u tim se okolnostima uspijeva zbližiti s kćeri - koja opet mora pronaći vlastiti identitet i izbjeći opasnost da postane majčin klon.

Nije lako imati umjetnika u kući. Kako je vaša obitelj doživljavala vašu karijeru?
- Uvijek sam čuvao obitelj od zamki teatra i ni jedno mi dijete nije "završilo u kazalištu".

Kanite li se opet prihvatiti pisanja romana ili se vraćate dramama?
- Evo, imam jednu taman dovršenu dramu, još neobjavljenu.

A tema? Kazalište?
- Tema je pitanje duhovne čistoće i ljudskosti. Bavim se zamkama u koje upadaju čisti ljudi koji žele načiniti karijeru od javnog značaja. Ali, njihovi nadređeni žele zalog, nekakvu tajnu pomoću koje će ih držati pod kontrolom. Drama otvara pitanja slobode i ucjene i - kažu oni koji su je već pročitali - veoma je šokantna.

Pa, valjda toga ima i u teatru?
-Da, teatar je opasno mjesto. Bavi se ljepotom, a ona je uvijek opasna i lako će zavesti osobu, uzeti joj slobodu. A čovjekom koji nije slobodan jednostavno je manipulirati. Konkretno: ako netko silno želi određenu ulogu, u velikom je iskušenju i svašta će učiniti da bi je dobio, ali će izgubiti dio sebe i neće mu poslije biti lako s tim živjeti.

- Za roman "Ja, Donna Gall" dobili ste laskave recenzije književnih teoretičara, a što kažu čitatelji, kakve su povratne informacije?
- Evo dvije, ženske reakcije: jedna mlada čitateljica kazala je da joj je knjiga silno pomogla jer je pomoću nje puno naučila o sebi, a moja bivša studentica veli da joj je djelo otvorilo put ponašanja u kazalištu i pobudilo oprez.