Mezzosopranistica splitskog HNK Barbara Sumić nastupa kao Marica u novoj "Maloj Floramye". Studiju pjevanja posvetila se kasnije nego što je uobičajeno, ali je do ispunjenja svoga životnog sna i prikupila puno životnog iskustva, od putovanja, do manekenstva i učenja jezika. Sve joj to danas samo pomaže na sceni, a Maricu je pjevala već i u prethodnoj inscenaciji "Male Floramye".
Interesantno je da ste ste u toj ulozi našli i prije desetak godina. Usporedite malo iskustva iz jedne i druge predstave.
- Tako je. To je ujedno bila i moja prva uloga na kazališnim daskama. Bila sam još uvijek prilično friška u svijetu opere jer sam se opernim pjevanjem bavila tek možda godinu dana. Tada sam pjevala u zboru kao honorarac i bila sam presretna kada su mi ponudili ulogu Marice. Uloga nije velika ali zahtjevna je jer objedinjuje pjevanje, glumu i ples, i sjećam se da sam sama doma, uz videosnimku premijere, vježbala koreografiju i učila tekst...
Danas, nakon dvanaest godina, moram priznati da sam daleko opuštenija i sigurnija, pa se samim tim i više zabavljam. A osim toga, raditi s redateljem, intedantom i mojim profesorom glume Goranom Golovkom uvijek je prelijepo i veselo iskustvo.
Diplomirali ste relativno nedavno, u nešto "zrelijoj" dobi. Kako je tekao taj put do zvanja operne pjevačice? Čini se da ste se malo "tražili", prvo ekonomija, a onda glazba? Dakle, nikad nije kasno?
- Zvanje operne pjevačice i angažman u kazalištu za mene je ostvarenje najvećeg sna. Dok sam bila dijete, mama me često vodila u teatar na operne i baletne predstave i dandanas pamtim osjećaje koji su me prožimali gledajući zbivanja na pozornici, i nekako sam podsvjesno, već tada znala, da ću i sama jednog dana biti dio te čarolije.
Glazbu sam oduvijek obožavala. Premda sam odlazila u Mozaik i pjevala u crkvenom i školskom zboru, moji roditelji nisu bili u mogućnosti kupiti mi klavir i upisati me u glazbenu školu. Nakon završene Jezične gimnazije upisala sam studij ekonomije, došla do treće godine i odustala. To jednostavno nije bilo za mene. Neko vrijeme sam i dosta putovala, bavila se manekenstvom, konobarila, radila na kruzeru koji je plovio po Karibima, čuvala djecu u Londonu, a onda, u 25. godini samoj sam sebi rekla - ma idem pokušati pa što bude.
Afrička humanitarka
Nakon samo tri mjeseca rada na vokalnoj tehnici prošla sam audiciju za zbor u HNK Split, te uskoro počela pjevati i manje uloge. S 33 godine odlučila sam upisati Glazbenu akademiju, što je izgledalo kao nemoguća misija, budući da nisam imala nikakvo prethodno glazbeno obrazovanje, ali uspjela sam, i uz mnogo rada i discipline, diplomirala. Eto, ja sam čisti dokaz da se sve može kad se hoće i da one najiskrenije i najdublje težnje našeg srca, na ovaj ili onaj način, ipak na kraju pronađu svoj put do realizacije.
Kažite nam nešto o svojoj rokerskoj prošlosti. Što je od nje ostalo, odlazite li na rock koncerte ili ste se potpuno posvetili klasici?
- Ja sam prava rokerica u duši. U mladosti sam svirala gitaru i pjevala u nekim bendovima, a jedna od najdražih suradnji bila mi je ona s grupom "Mister No" iz Splita. Naravno da i danas volim otići na rock koncerte i slušam rock glazbu, ali s vremenom sam u klasici otkrila još veću količinu onih kompleksnih emocija koje vode od najvećih strasti i veselja pa do najdublje melankolije, ludila i tuge.
Ono što osjećam kada sam na pozornici neusporedivo je i s čim drugim. Opera i teatar pružaju umjetniku mogućnost da otkrije, oživi i proživi svaki segment vlastitog bića, bilo kroz likove koje tumači ili kroz samu glazbu. Premda je naš posao jako stresan i zahtijeva određenu disciplinu što se životnih navika tiče, ta ljepota, emocija i ljubav ono su što nas gura da se usavršavamo i budemo što bolji.
Bavite se i humanitarnim radom, bili ste u Africi. Nastavljate li s tim angažmanom?
- Provela sam mjesec i pol dana ovoga ljeta u Keniji volontirajući u sirotištu "Mali dom" koje vode naši franjevci i voljela bih ponovo otići sljedeće godine, ali naravno, sve zavisi od obaveza u kazalištu. Ono čemu bih se najviše voljela posvetiti u budućnosti zapravo je fotografija, budući da sam dobila veliku podršku i poticaj od članova Fotokluba "Split", čiji sam i sama član.
Naime, nedavno sam izlagala na klupskoj izložbi te osvojila i nagradu za jednu fotografiju, a u budućnosti se nadam i samostalnoj izložbi na kojoj bih izložila portrete djece iz sirotišta te naj način upoznala javnost s njegovim radom i eventualno organizirala nekakvo prikupljanje donacija.
Mercedes i Suzuki
Često čujem od mezzosopranistica kako je za njih pisano malo glavnih uloga, osim Carmen. Međutim, mnoge se odlučuju i za sopranske izlete; planirate li i vi tako i koji vam je raspon glasa?
- Ne planiram ništa, ali vjerojatno takvu ulogu ne bih odbila ako bi mi odgovarala vokalno. Imam raspon glasa od tri oktave i nikada mi nije bio problem pjevati visoke dionice, ali dugo sam morala raditi na ujednačavanju registara. Srećom, radila sam s odličnim profesorima pa je to s vremenom došlo na svoje, premda usavršavanje vokalne tehnike kod opernih pjevača nikada ne prestaje. Istina je da je jako malo glavnih mezzosopranskih uloga, ali ja se jednako veselim i ovim manjim ulogama. Na kraju krajeva, svaka je uloga zahtijevna i zanimljiva na svoj način.
Što vas još čeka ove sezone u HNK, što ćete pjevati?
- Nakon "Male Floramye" počinjemo raditi na Verdijevoj operi "Moć sudbine" za koju spremam ulogu Curre, a idu također i reprize "Carmen" u kojoj pjevam ulogu Mercedes, i "Madame Butterfly", gdje uz našu mezzosopranisticu Tereziju Kusanović pjevam ulogu Suzuki.
Kažu da ništa što naučimo u životu nije uzalud, uvijek nađe primjenu. Ima li u vašem životu primjenu ekonomija, tečaj za turističkog vodiča i ostalo što ste naučili?
- Naravno. Sva znanja koja tijekom života asimiliramo u danom trenutku pokažu se korisnima, i nema ljepše stvari od učenja. Meni je, recimo, jako pomoglo poznavanje stranih jezika jer se nikada nisam mučila s izgovorom u operama, što nekim pjevačima može predstavljati problem.
A i sva ostala životna iskustva dobro dođu kada pjevač dobije zadatak utjeloviti određeni lik, što ponekad nije lako, imajući u vidu koliko su kompleksni i višeslojni karakteri u operama, a i u kakvim se zapetljanim situacijama često nalaze. Ja uvijek kažem - da bi se čovjek bavio ovim poslom i bio dobar u tome, u određenoj mjeri i sam mora biti, baš poput likova koje tumači, barem malo udren u glavu.