StoryEditor
KulturaZABORAVLJENI reljef

U Dubrovniku pažljivo skriven spomenik kralju Petru

Piše PSD.
8. ožujka 2014. - 23:23

Folklorni ansambl “Linđo” uskoro će, kako se najavljuje, prestati koristiti prizemne prostorije u zgradi Umjetničke galerije. Kako je u vezi s tim iznesena ideja da se one prenamijene za nove svrhe, može se predvidjeti da će se poduzimanjem predstojećih adaptacijskih radova doći do jednog iznimno zanimljivog otkrića – monumentalnog reljefa slavnog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, tamo davno skrivenog na sasvim neobičan način, zbog toga jer je na njemu prikazan srpski kralj Petar I. Karađorđević.

Uvodno je o ovoj temi potrebno pojasniti okolnosti koje su prethodile izradi, postavljanju i uklanjanju Meštrovićeva reljefa u Dubrovniku. Pri kraju Prvog svjetskog rata, odlukom Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918., raskinute su sve državno-pravne veze Hrvatske s Bečom i Budimpeštom, a istodobno je od zemalja na kojima su u Austro-Ugarskoj Monarhiji živjeli južnoslavenski narodi osnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Dubrovačko pučanstvo, kao i ljudi u svim ostalim krajevima Države SHS, manifestiralo je odušeljenje prestankom rata i oslobađanjem od stoljetne tuđinske vlasti u “tamnici naroda”.

Nametnuta obilježja

Službeno je Prvi svjetski rat završio 11. studenoga 1918. potpisivanjem njemačke kapitulacije. Već 13. studenoga, na poziv Mjesnog odbora Narodnog vijeća Dubrovnika, u Dubrovnik je ušla jedna postrojba Kraljevske srpske vojske. O tomu je komentar napisao povjesničar Franko Mirošević: “Ulazak srpske vojske na područje dubrovačke općine značio je ujedno i čin agresije i svojevrstan vid njezine okupacije.

Njezin su dolazak priželjkivali oni dubrovački političari koji su se zalagali za stvaranje južnoslavenske države pod vodstvom Srbije, a upravo su oni, u većini u Odboru Narodnog vijeća, imali svu vlast – stoga su je i pozvali. Taj su ulazak oni veličali i slavili kao veliki dan u povijesti Dubrovnika i Dubrovčana, ističući da im je srpska vojska donijela slobodu. Bila je to jedna u nizu obmana tih velikosrba, koji su se zalagali za likvidaciju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, i za proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Oni koji su tako mislili faktično su negirali postojanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Apsurdno je isticati navodni ‘oslobodilački’ karakter te vojske, jer ona nije oslobodila pučanstvo južne Dalmacije, nego ga je, naprotiv, pokorila i njime vladala.” Dubrovačke unitarističko-centralističke snage su svake godine raznim svečanostima obilježavale datum ulaska srpske vojske u Dubrovnik ističući navodni oslobodilački karakter njezina dolaska.

U nastalim poslijeratnim prekrajanjima državnih granica u Europi, trajala je Država SHS još vrlo kratko – do 1. prosinca 1918. – kad je u Beogradu proglašeno “ujedinjenje samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca” (kasnije ustaljenog naziva Kraljevina SHS). Taj čin nije prihvatila Hrvatska vlada niti ga je potvrdio Hrvatski sabor. Formalni vladar nove države postao je srpski kralj Petar I. Karađorđević, veličan laskavim epitetima Veliki i Osloboditelj, ali je on zbog bolesti još 1914. prenio kraljevske ovlasti na svog sina prijestolonasljednika Aleksandra, koji je do očeve smrti vladao kao regent.

Odužili se ‘Velikom Osloboditelju’

Suad Ahmetović pred gradskim vratima iznad
kojih je od 1924. do 1941. stajao Meštrovićev
spomenik kralju Petru/ Anton Hauswitschka/Cropix
Od samog uspostavljanja Kraljevine SHS forsirana je velikosrpska dinastička hegemonija i odanost kralju kojeg se nazivalo genijem, idealom, najsjajnijim simbolom, vladarom nedostižnih moralnih visina. U Dubrovniku se veličanje srpstva u političkom i kulturnom smislu manifestiralo preimenovanjima tradicionalnih naziva javnih gradskih prostora.

Kad je 16. kolovoza 1921. godine kralj Petar I. umro, u Kraljevini SHS su podizani spomenici i spomen-obilježja ne samo da bi se ovjekovječio njegov lik i djelo, već i s očitom namjerom širenja velikosrpskih pretenzija.

U tadašnjim novinama piše kako je dubrovačko Općinsko vijeće, “tumačeći volju cijelog gragjanstva”, odlučilo “da se grad Dubrovnik vidljivim znakom oduži Kralju Petru Velikom Osloboditelju” podizanjem spomenika među Vratima od Pila, “gdje će za vječita vremena ostati potomstvu na uspomenu i zavjet veliko djelo oslobodjenja i ujedinjenja u jedinstvenu državu”.

Izrada spomenika povjerena je slavnom hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću, po čijoj je zamisli preuređen cijeli povijesni prostor od pokretnog mosta na Pilama do vrata kroz koja se ulazi na Placu, gdje je izgrađeno stubište s lijepom balustradom.

Recentni reljef s likom kralja Petra I. prikazanog u impozantnoj pozi na konju i sa sokolom na ruci ugrađen je u gradske zidine točno iznad ulaza na Placu. Zbog golemih dimenzija – površine oko deset četvornih metara i izrađenosti od bijelog kamena – jako se isticao na sivilu gradskih zidina, dominirajući cijelim prostorom.
Da je početni pristup dubrovačkih građana bio drukčiji, vidi se već po nazivu Odbora za podignuće spomenika oslobođenja od austrijske vlasti. Zato mnogim Dubrovčanima nije bilo po volji što je Meštrović predstavljanje apstraktnog pojma oslobođenja sveo na personifikaciju “vlaškog kralja”.

Mnoge zanimljive detalje o okolnostima podizanja toga spomeničkog obilježja i društveno-političkim prilikama u Dubrovniku toga doba opisao je Ivan Meštrović u svojoj memoarskoj knjizi “Uspomene na političke ljude i događaje”.

Valja imati na umu da se na reljefu ističe natpis: PRVOM JUGOSLOVENSKOM KRALJU PETRU VELIKOM OSLOBODIOCU DUBROVNIK MCMXXIII. Tako sročenim natpisom kipar je Petra I. titulirao jugoslovenskim kraljom, iako je država pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postojala sve do 3. listopada 1929., kad je novi kralj Aleksandar promijenio njezin naziv u Kraljevinu Jugoslaviju.

Taj Meštrovićev izraz, kako pišu povjesničari, dovodi se u izravnu vezu s činjenicom da se on tijekom svoga političkog djelovanja “u mnogo navrata deklarirao kao vatreni integralni jugoslavenski nacionalist”, uvjeren da je “Jugoslavija najbolji državno-pravni okvir za južnoslavenske narode, koji su zbog povijesnih okolnosti razdvojeni ali su u svojem najdubljem etničkom supstratu jedan narod”.

Potpuno “otrežnjenje” od unitarističkog jugoslavenstva uslijedilo je kod Meštrovića kad je njegov dugogodišnji poznanik kralj Aleksandar Karađorđević 6. siječnja 1929. ukinuo Ustav, raspustio Narodnu skupštinu i uveo samovlašće poznato kao šestosiječanjska monarhistička velikosrpska diktatura.

Konkurencija sv. Vlahi

Zid u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik iza kojeg su zazidani
spomenik kralju Petru i njegova gipsana skica
Kao odraz političkih previranja i izražavanih međunacionalnih suprotnosti u novostvorenoj državnoj zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca, u Dubrovniku je vođena burna rasprava o natpisu na reljefu s likom kralja Petra.

Iznenađujuće je da Ivan Meštrović u svojim “Uspomenama” uopće ne spominje da je nedugo nakon reljefa kralja Petra I. Karađorđevića izradio i kip s likom dubrovačkog nebeskog zaštitnika sv. Vlaha, s namjerom da oba budu istodobno otkrivena na istoj lokaciji.

Kako je taj svečev kip znatno manji od reljefa kralja Petra, a uz to je bio postavljen gotovo do samog gornjeg ruba visokih gradskih zidina, pa i stoga manje upadljiv, svakom prolazniku je bilo jasno kakva se poruka iz takvog odnosa iščitava.

Spomenički reljef Petra I. Karađorđevića uklonjen je s gradskih zidina u Drugom svjetskom ratu, početkom lipnja 1941. godine, kad je Dubrovnik bio proglašen sjedištem Velike župe Dubrava u sastavu tzv. Nezavisne države Hrvatske, ali je zapravo bio dio područja okupiranog od talijanske fašističke vojske. Ustaški dužnosnici najvjerojatnije bi bili uništili spomen-obilježje kralja Petra da ih nisu spriječili talijanski okupatori koji su to

Meštrovićevo djelo namjeravali prenijeti u Italiju i darovati kraljici Eleni di Savoia.

Naime, ta se kraljica – inače kći crnogorskog kralja Nikole I. – prije udaje za talijanskog vladara Vittorija Emanuela III. Savojskog zvala Jelena Petrović-Njegoš. Njezina starija sestra Zorka bila je supruga Petra I. Karađorđevića – prikazanog na Meštrovićevu reljefu – odnosno majka u Marseillesu ubijenog jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića i baka u izbjeglištvo pobjeglog jugoslavenskog kralja Petra II. Karađorđevića.

Imajući na umu te rodbinsko-dinastičke veze, mislili su talijanski okupatori da će ugoditi kraljici Eleni ako Meštrovićev spomenički reljef predaju njoj. Kad je kamena gromada teška oko tri tone skinuta s gradskih zidina, prenesena je na talijanski brod koji je iz gruške luke trebao u konvoju otploviti u Italiju.

Istražujući što se dalje događalo doznao je autor ovog teksta iz pisanih izvora (koje u svojoj knjizi navodi u fusnotama) i u razgovorima s nekolicinom starijih dubrovačkih sugrađana. Ustaše su već u prvim danima okupacije zamijenili naziv glavne ulice Place imenom svog poglavnika Ante Pavelića, a prema svojoj nacionalističkoj ideologiji su preimenovali i neke druge ulice.

Ustaše su htjeli uništiti i reljef kralja Petra, ali su ih spriječili talijanski okupatori, naredivši da se to Meštrovićevo djelo brižljivo skine i stručno upakira, nakon čega je počelo njegovo “šetanje” po Dubrovniku. Dok je reljef bio na talijanskom brodu u Gružu intervenirao je predsjednik dubrovačke općine dr. Josip Baljkas, zahtijevajući da ga se iskrca jer “Meštroviću još nije isplaćena ugovorena cijena od 14 miliona dinara”.

Iskrcan s broda, reljef je nekoliko dana stajao na obali uz talijansku “počasnu stražu”. U međuvremenu su se ustaše i Talijani dogovorili da reljef kralja Petra ipak otplovi u Italiju. Međutim, neposredno prije nego što je ponovno ukrcan na brod, stigao je iz Rima brzojav s naputkom da ga “za sada” spreme u nekom gradskom magazinu. Tako je reljef ponovno vraćen u Grad.

Kralj u šupljem zidu

Spomenik kralju Petru veličinom i
položajem ‘zasjenio’ je i samog sv. Vlaha
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata uslijedilo je prenošenje Meštrovićeva reljefa u prizemnu prostoriju nacionalizirane palače brodovlasnika Boža Banca na gradskom predjelu Ploče. Tamo je reljef prislonjen uza zid, okrenut tako da se ne vidi što je na njemu isklesano. Palača Boža Banca je 1948. godine pretvorena u Umjetničku galeriju.

Posjećujući likovne izložbe, svojedobno sam i ja imao priliku vidjeti u prizemlju zgrade, lijevo od sporednog ulaza s ceste, neobično smješten golemi kameni blok. Tada sam čuo priču da je riječ o Meštrovićevu prikazu “nekog nepoželjnog kralja”. Toga sam se sjetio nedavno, dok sam pisao novu knjigu o dubrovačkim zanimljivostima.

Otišao sam u galeriju da fotografiram kameni blok, ali – tamo ga nisam zatekao. Pažljivim razgledanjem prizemlja uočio sam da na zidu s desne strane od ulaza postoje jedva vidljive crte koje su upućivale na pregradnju. Intuitivno sam kucnuo u zid i po zvuku zaključio da se iza njega nalazi šupljina.

Iznenađeni ravnatelj

Tadašnji ravnatelj galerije prof. Antun Maračić bio je potpuno iznenađen mojim propitkivanjem, rekavši da o tome ništa ne zna. Ipak je na moje inzistiranje provjerio dokumentaciju i utvrdio da Meštrovićevo umjetničko djelo nije nikad uvršteno u fundus te kulturne ustanove.

Među spisima je Maračić pronašao samo jedno pismo prethodnog ravnatelja galerije prof. Antuna Karamana, datirano 9. listopada 1975. godine. Polazeći od tog pisma doznao sam nešto gotovo nevjerojatno. Naime, potkraj 1975. godine prostorija u kojoj se nalazio reljef, s još nekim dijelovima prizemlja Umjetničke galerije, dodijeljena je dubrovačkom Folklornom ansamblu “Linđo” da ih koristi kao vježbaonicu.

Nedugo nakon useljenja “Linđa” uslijedila je adaptacija prostorija, pa je reljef zasmetao smještaju sanduka s narodnim nošnjama i drugim prostornim potrebama. Tadašnji direktor galerije prof. Antun Karaman uputio je dopis Izvršnom vijeću Skupštine općine Dubrovnik tražeći da se za reljef odredi neko odgovarajuće mjesto izvan galerije, a dopis je proslijedio i Zavodu za zaštitu spomenika kulture, ali nije dobio nikakav odgovor.

Nakon toga se na rješavanju problema angažirao utemeljitelj, umjetnički direktor i koreograf “Linđa” Sulejman Muratović.

Na kraju su odluku donijeli Upravni odbor i Umjetnički savjet “Linđa”, pa je u sklopu cjelovite adaptacije prostorija vježbaonice izgrađen novi zid iza kojeg se u uskom šupljem prostoru sada nalaze golema kamena ploča s reljefnim prikazom kralja Petra I. Karađorđevića i gipsana skica tog spomen-obilježja.

Za ta dva Meštrovićeva umjetnička djela, zaštićena novim ožbukanim i obojenim zidom, sklonjena iz vidokruga, više nitko nije pokazivao zanimanje i ona su pala u zaborav. Gdje se sada nalaze, zna još samo nekoliko starijih Dubrovčana, bivših članova našeg folklornog ansambla.

Nakon sedam desetljeća skrivanja reljefa u prizemnoj prostoriji zgrade Umjetničke galerije i poslije četiri desetljeća od njegova zazidavanja u tamošnju improviziranu “grobnicu”, ponovno se nameće pitanje konačne sudbine tog umjetničkog djela Ivana Meštrovića. Očekivano pokretanje principijelne rasprave radi dobivanja odluke nadležnih gradskih i državnih institucija i mjerodavnih stručnih osoba ne bi se trebalo pretvoriti u otvaranje Pandorine kutije.

Suad Ahmetović

SKIDANJE

Spomenički reljef Petra I. Karađorđevića uklonjen je s gradskih zidina u Drugom svjetskom ratu, početkom lipnja 1941. godine, kad je Dubrovnik bio proglašen sjedištem Velike župe Dubrava u sastavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske

POSTAVLJANJE

Kad je 16. kolovoza 1921. godine kralj Petar I. umro, u Kraljevini SHS su mu podizani spomenici. U tadašnjim novinama piše kako je dubrovačko Općinsko vijeće odlučilo ‘da se grad Dubrovnik vidljivim znakom oduži Kralju Petru Velikom Osloboditelju’ podizanjem spomenika među Vratima od Pila

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. srpanj 2022 18:00