StoryEditor
KulturaNAJVEĆI HITMEJKER S OVIH PROSTORA IMA NOVI FILM 'ATOMSKI ZDESNA' KOJI U hrvatskA KINA KREĆE 17. TRAVNJA

Srđan Dragojević: Zanimaju me samo Balkanci i Mediteranci

Piše PSD.
9. travnja 2014. - 22:26
Srđan Dragojević doista je dobio vaučer za besplatno ljetovanje, baš poput likova iz njegova filma, crne komedije “Atomski zdesna“, koje trgovački agenti namamljuju luksuznim apartmanima u crnogorskom primorju, no potpisom na “time-share“ ugovore zapravo ih uvode u pakao dužničkog ropstva. Prije dvije godine Dragojević je otišao na Tenerife planirajući provesti “undercover“ istraživanje o temi koja mu se učinila kao izvrsna alegorija trenutka u kojemu živimo.
- Tamo me je prepoznao jedan agent prodaje, ljubitelj mojih filmova. On mi je i pomogao da uđem u detalje prodaje, karaktere prodavača, kupaca. Može se reći da dosta karaktera počiva na njihovim živim “avatarima“.

Mislite li da će vam kritičari zamjeriti što je ozbiljna tema koja se dotiče tranzicijskog kapitalizma umotana u formu komedije, makar posrijedi bila gorka, crna komedija?
- Pa, ja pretežno pravim komedije o ozbiljnim stvarima. Tko mi je na tome zamjerao prije, zamjerit će vjerojatno i sada. Ali, ja tako vidim svijet oko sebe. Da nemam sposobnost, želju i volju da se smijem stravi u kojoj živim, vjerojatno bih završio na nekoj klinici.

Nataša Janjić se iznenadila da je film mračan, a upravo njezin lik u jednoj sceni kaže “Ne mrači više!”...
- Kad smo snimali film, imali smo fantastične uvjete. Divno smo se družili, stvarali i zabavljali. Kad su neki glumci gledali radne projekcije, pitali su se kako je moguće da je film ovakav. “Uopće to ne nosimo u sjećanju”, govorili su. Moj je odgovor da je možda nama svima pun kufer svega, ali da nismo dovoljno svjesni toga. Možda je to uplovilo između kadrova i na kraju napravilo film ovakvim kakav jest. Ja sam jednostavno osjetio dužnost da napravim ovu vrstu filma koji je vivisekcija društva u kojem trenutno živimo svi.

Može se shvatiti da naslov “Atomski zdesna” koristite alegorijski, u smislu da nas je tranzicijski kapitalizam zgromio žešće nego potencijalni atomski rat?
- Pa jest, to je liberalni kapitalizam i uopće ta tranzicija razvila je i održala najgore instinkte u čovjeku. Mladi se uče da je čovjek čovjeku vuk i da treba misliti samo na sebe. Ta filozofija individualizma posebice je u ovim siromašnim tranzicijskim zemljama dovedena do vrhunca. To je nešto što mene užasava kao nekoga tko ima petero djece koju pokušavam podučavati pravim vrijednostima, a čitava okolina i sve oko njih im govori suprotno. U trenucima rata vi barem imate neku vrstu solidarnosti među ljudima, kao što “Lepa sela” ispituju tu činjenicu koja je neobična, ali točna - rat izaziva u čovjeku sve najbolje, ali i sve najgore. Vi u ovih 10-12 godina tranzicije zapravo imate tendenciju da ona u ljudima izaziva potpunu neosjetljivost za bližnjeg i interese zajednice. Bizarna činjenica jest da nakon što smo se odvojili i podijelili u četiri jezika, mi smo bliži nego 1990. godine u nesreći, očaju, beznađu, gubljenju osnovnih ljudskih vrijednosti, nečega što bi se moglo nazvati životnim elanom i nadom. Sve nas to spaja umjesto da nas spajaju neke druge, lijepe i mnogo logičnije stvari. Mogu reći, na osnovi mnogih pokazatelja, da je rat bolji od tranzicije.

Autorska sličnost između “Atomski zdesna” i vaših ostalih filmova očituje se u prikazivanju mentaliteta ovdašnjih ljudi. Koliko se taj mentalitet unazadio od “Lepih sela” naovamo?

- Ja volim mentalitet ovdašnjih ljudi. Obično nije riječ o pukom podsmijehu, već prijedlogu upućenom publici da se zajedno smijemo vlastitom liku u ogledalu. A mentalitet se ne da unazaditi za 15 godina, on se formira stoljećima, pod specifičnim okolnostima u kojima smo živjeli. Okolnosti su, u našem slučaju, zaista veoma specifične. No, meni su ljudi iz naših krajeva zanimljivi. Svugdje drugdje ljudi su mi beskrajno dosadni osim ovdje. Nekako, zanima me samo svijet Balkana i šire, Mediterana. I to su granice mog svijeta. Recimo - antičkog svijeta.

Za “Paradu” ste rekli da je otvorila pitanje o tome jesmo li dovoljno zreli 20 godina od početka rata. Koje pitanje otvara “Atomski zdesna?
- Vjerojatno pitanje je li u tom antičkom robovlasničkom svijetu bilo bolje nego danas jer je gospodar tada barem imao dužnost da svoje robove hrani, poji, oblači i da im osigura krov nad glavom. Današnji gospodari, tajkuni i bankari, suzdržavaju se od ispunjenja ove obaveze.

Rat implicitno odzvanja u filmu, kroz likove hrvatskog branitelja i veterana iz Tuzle. Koliko on ima veze s tranzicijom i kapitalizmom?
- Pa da, sjene rata su tu, oko nas. Paradoksalno je to. I bedasto. Sprječava nas da idemo dalje. Pa, Nijemci su 13 godina poslije kraja Drugog svjetskog rata, u kojem su potpuno uništeni, uspjeli osvojiti Svjetsko prvenstvo u nogometu. Pogledajte nas, ne možemo stisnuti petlju i napraviti jebenu regionalnu nogometnu ligu, već puštamo da nogomet propada u cijeloj regiji.

Na reklamnom letku kojim agenti mame klijente piše: “Za novi dom? Spremni!”...
- Zanimljivo je da je taj reklamni letak dizajniran još u rujnu, prije početka snimanja, dosta prije “slučaja Šimunić”. Kad je do toga došlo, bila mi je baš smiješna ta anticipacija. A “Novi dom“ je bila i velika socijalistička tvrtka za proizvodnju namještaja, nestala u tranziciji. No, tada nikome nije na pamet padalo da “Novom domu“ doda i ono – spremni. To je došlo kasnije. 

”Atomski zdesna” otvarate idiličnim prizorima dokumentarca “Radnici i godišnji odmor” iz 1969. Mislite li da će narodi ovih prostora više ikad osjetiti takvu idilu (socijalizma), odlazak na more uz garantirana dva tjedna slobodna svakom radniku?
- Ma ne, otkud će? Ljudi su referendumski odlučili da im je bolje cijelu godinu otplaćivati to ljetovanje koje su nekada imali besplatno. To vam je demokracija, tko sam ja da se usprotivim volji naroda?

Film ste snimili uz ograničeni budžet, s rijetkom fondovskom pomoći?
- Ne sasvim. Izostala je ozbiljnija fondovska pomoć, odbili su nas na fondovima Slovenije, Bosne i, poštujuci “lijepu“, osmogodišnju tradiciju, Srbije. No, Ministarstvo kulture Crne gore ušlo je u film skromnim sredstvima, još skromnije smo dobili od regionalnog fonda Vojvodine i Srpski filmski centar nam je dao otprilike onoliko koliko se podržava manjinska koprodukcija, hrvatska ili slovenska. No, sve zajedno to je manje od 30 posto koliko dobiva jedan hrvatski film na HAVC-ovom natječaju i morali smo se snaći na drugim mjestima. Na svu sreću, pomogla je malim novcem i srpska televizija, i zatim i dva privatna ulagača koji su dali toliko da mogu i, ukoliko film bude uspješan, vrate svoj novac. Ukoliko vrate, to može biti još jedan, alternativni model za snimanje filmova u regiji. Regionalni filmovi moraju biti ipak subvencionirani, zbog uništene kinomreže, pirata i torrenta. Šest stotina tisuća gledatelja “Parade“ je otprilike ekvivalent onog hita “Hajde da se volimo“ s Lepom Brenom, no ona je, na žalost, rijetkost. Mislim da i regionalni filmski fondovi moraju povesti računa koga financiraju, da ne dominiraju filmovi bez ikakvog repertoarskog potencijala. Tako da je vaš premijer, doduše s pogrešnim povodom, bio u pravu kad je postavio pitanje zašto se daju stotine tisuća eura za film koji će imati par hiljada gledatelja. Nadam se da će “Atomski zdesna“ potvrditi moje uvjerenje da je moguće kombinirati repertoarske i art-house kvalitete u jednom filmu.


Na kraju odjavne špice ističete da je “srpska komisija još jednom eliminirala projekt Srđana Dragojevića”. Zašto vas eliminiraju?
- Znate kako, poslije nagrada u Berlinu i toliko gledatelja, “Parada” nije ušla ni u širi izbor za regionalnu filmsku nagradu “Propeler” Motovunskog festivala. A o toj nagradi odlučuju kolege. Mislim da sam sasvim jasan.

Navodno članovi komisije koji odlučuju o podršci dobivaju za svoj rad više nego dodijele filmovima. Istina?
- Vi očito imate bolje podatke nego mediji u Srbiji. Točno je to, ti članovi komisije su dobivali po natječaju između četiri i pet tisuća eura, godišnju prosječnu plaću da pročitaju nekoliko destina scenarija. To je sramno i skandalozno, to se kod nas kvalificira jednom riječju – “grebator“. Ja sam jednom bio u takvoj komisiji, početkom dvijetisućitih i odrekao sam se honorara od 500 eura. Smatrao sam ovo čašću, a ne prilikom da se ogrebem o državne novce.

Je li to kumovalo nestanku repertoarskog srpskog filma ili “gospoda filmski umjetnici još uvijek prave flmove za blisku rodbinu i nekoliko djevojčica koje žele fascinirati“, kako ste nam rekli 2005. u intervjuu?
- Tada, prije skoro deset godina, situacija je bila daleko bolja. U međuvremeno se promijenilo jedno sedam tih komisija, čiji su članovi davali jedni drugima, svojim djevojkama, ženama, tastovima, pa je, na kraju, jedan momak dao – sam sebi. Nije onda čudno što sada prosječan, komisijski izabran srpski film gleda između 900 i 3000 gledatelja.

Što je s vašim filmom “Bodljikavo prase“? Gdje je zapelo? Prošli ste na fondu u Hrvatskoj iz trećeg puta...
- Da, u Hrvatskoj smo dobili iz trećeg puta, dva puta su nas prethodno odbili, nakon uspjeha “Parade“, također podržane od strane HAVC-a. Znate, “Parada“ je u Hrvatskoj ostvarila box-office od 800 tisuća eura, tih 100 tisuća za snimanje potrošeni su u Hrvatskoj. S “Paradom“ je i hrvatski film bio u Berlinu na festivalu. Smatram ova dva odbijanja, najblaže rečeno, bedastima. Ne shvaćam da netko mora reći “pokazat ćemo mi tebi da ti baš nisi naročito bitan“ i odbije te dva puta prije nego što tvoj projekt prihvati. Nema potrebe za tim, ni ja sam nemam o sebi neko naročito mišljenje. Ali, film sam je ostvario toliko da zaslužuje da surađujemo ponovno, bez ovih “pedagoških“ mjera. “Bodljikavo prase“ je do sada dobilo na pet fondova, u Hrvatskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Bugarskoj i Ukrajini. Od svih smo dobili dosta manje nego što je ranije bio slučaj, no razumijemo - kriza je. U Makedoniji film nisu odbili, ali su nam dali tako malo da to nije dostatno ni za tjedan dana snimanja. Zahvalili smo se i rekli da ćemo doći ponovno, na sljedeći natječaj, ako tada bude malo više novaca. To je kompliciran projekt, budžet od 2,6 milijuna danas zaista nije lako dostići.

Dakle, nije možda projekt “na ledu” zbog toga što je u njemu riječ o komunističkom diktatoru osuđenom od strane nove vlasti, u čemu su neki povlačili paralele s balkanskim diktatorima, a Euroimages je scenarij optužio za “pokušaj rehabilitacije Slobodana Miloševića”?
- Da, najveći problem ovog projekta je to što više ne može konkurirati na Euroimagesu. Godine 2003. je tijekom sesije Eurimagesa od strane Makedonskog i Bosanskog delegata stavljen “veto“ na njega, pod optužbom da je pokušaj rehabilitacije Slobodana Miloševića kome je tih godina suđeno u Haagu. Naravno da je to “bullshit“. Roman “The Porcupine“ Julian Barnes je napisao 1991. insipiriran suđenjem Todoru Živkovu. To je priča o suđenju “klasičnom“ socijalističkom vođi. Ako se mogu povući neke paralele, glavni junak romana je prije Tito, kome je suđeno također, istina, posthumno. No “Drug Stari“ je uvijek imao perfektan osjećaj za “timing“, te umro dovoljno rano da nam ne dopusti slične bedastoće.

marko njegić

Čista propaganda homofoba

Jesu li vam gay lobiji zahvalni zbog “Parade?
- Ja zaista ne poznajem nikakve “gay lobbyje“, mislim da je to čista propaganda homofoba. Neke Gay udruge su mi se javno zahvalile na utjecaju koji je film imao na smanjivanje homofobije kao što je Gay udruga iz Crne Gore.

Gole grudi i penis

U filmu osim golih grudi eksplicitno prikazujete i penis. Mislite li da će vam to zamjeriti dežurni dušebrižnici?
- Taj penis nas nekoliko milijardi muškaraca gleda 3-10 puta dnevno, iz istog kuta, zavisno od stanja prostate. Gole grudi u ovom stanju predstavljaju veliku sreću svakom roditeljskom paru. Moraš bit dosta oštećena individua da u ovome nađeš neku zamjerku.

Isidora će biti velika glumica

Jednu od uloga povjerili ste mladoj Isidori Simijonović, otkriću kontroverznog “Klipa“.
- Prikazati vezu između muškarca u 40-ima s maloljetnom djevojkom, što je danas česta i užasavajuća slika, može se napraviti i tako što se uzme profesionalna glumica u 20-ima koja izgleda mladoliko. No, vidjevši Isidoru u “Klipu“ bio sam fasciniran njenim talentom i nisam puno razmišljao da se odlužim za ovu, realističnu opciju s obzirom da je Isidora jos u završnom razredu srednje škole. Ona će biti velika glumica, to sam siguran, kao što bi bio i Dušan Pekić, koji igra Pinkija u “Ranama, da nije tako prerano i tragično umro.

'Lepa sela' među deset najboljih ratnih filmova

“Lepa sela“ svojedobno su upala među 10 najboljih ratnih filmova. Mislite li da će se još neki vaš film opet naći na takvoj listu?
- Svakako je lijepo što su “Lepa sela“ izdržala taj test vremena i što su naprimjer, ušla među 1000 najboljih filmova svih vremena u Hallywellovoj enciklopediji, zajedno s “Prije kiše“ i to su jedina dva filma iz regije u ovoj cijenjenoj filmskoj enciklopediji. No, očito je potrebna vremenska distanca od makar jedne decenije. Pričati nešto bez tog, jedinog pravog “regulatornog“ faktora je po malo neozbiljno.

Nepromišljena Bjelogrlićeva izjava

Kako komentirate izjavu Draga Bjelogrlića, glumca s kojim ste surađivali i na njegovom redateljskom prvijencu “Montevideo, Bog te video“, u vezi vašeg istupa u politici, u smislu da ste kao “divlji vepar ukroćen i stavljen u skupštinski savez“?
- Mislim da je izjava pomalo neukusna i nepromišljena. Naravno, ukoliko je vjerodostojno prenesena. Ja uvijek tu imam dosta skepse pošto se meni više puta desilo da me pogrešno citiraju. Teško da je Skupština “kavez“, već mjesto gdje se donose zakoni i kroz njih se mogu bitno poboljšati neke bazične stvari vezane za stanje u kulturi. Ja sam tamo otišao dobrovoljno, shvaćajući da je najlakše igrati ulogu pravednika koji kroz medije lamentira o teškom stanju u kulturi, a da je, zapravo, od suštinske važnosti da netko od umjetnika koji poznaje stvaralačku praksu, bude tamo i utječe na poboljšanje uvjeta stvaralaštva. Ja sam tamo već pokrenuo brojne inicijative koje se tiču riješavanja kriminalne privatizacije 14 kina “Beograd filma“ koji su zatvoreni, “Avala filma“ koji je u stečaju kao i dopunu novog zakona o Medijima koji bi mogao naložiti svim televizijama s nacionalnom frekvencijom da reklamnim blokovima dodaju jedan minut u kojem bi se promovirali umjetnički proizvodi i kulturne manifestacije. Nije loše da se svijet kritizira, ali se radi o tome da se on promijeni, da parafraziram Marxa.

item - id = 231488
related id = 0 -> 233389
related id = 1 -> 183541
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 09:47