StoryEditor
SlikarstvoU sjeni diktature

Važna izložba u Galeriji umjetnina o splitskoj međuratnoj umjetnosti, kada se za jednu činovničku plaću moglo kupiti tri djela Emanuela Vidovića

4. lipnja 2020. - 08:00
Kustosi Božo Majstorović i Iris Slade: Izložba je drugo i završno poglavlje projekta 'Umjetnost u Splitu 1919. - 1941.'Joško Šupić/hanza media

Izložba "U sjeni diktature 1930. – 1941.", koju su u splitskoj Galeriji umjetnina postavili kustosi Božo Majstorović i Iris Slade, veoma je interesantan pregled umjetničkog života i stvaralaštva u Splitu u desetljeću prije Drugog svjetskog rata.

Izložba je postavljena u prizemlju ustanove, a radovi, među kojima dominiraju slike te manji broj skulptura i plakata – mahom iz Salona "Galić" – prilično su stiješnjeni, gusto poredani po zidovima i panoima u nekoliko redova. Posjetitelj ima dojam da je nabasao u kakav bogati građanski tinel, gdje se na uvid stavilo sve što se ima. Ako ovakav postav baš i ne odgovara muzejskim standardima, ipak se dogodilo da je dodatno naglasio ponešto provincijalni duh tridesetih godina u Splitu.

Vrijeme je to u kojem su se, nakon velike krize, često izlagali i kupovali osrednji radovi, a zbog društveno-političke situacije malo je hrabrih likovnih iskoraka pa dominiraju pejzaži i portreti.

Dakako, tu je još uvijek maestralni Emanuel Vidović, koji se drži svoga poznatog stila, ali sve češće slika interijere, nekoliko majstorskih Meštrovićevih skulptura i radovi Antuna Zuppe, u kojima se ćuti nemir, nesigurnost, a posebno su snažne njegove tamne grafike sa socijalnom tematikom.

image
Antun Zuppa: Pejsaž/S obale
Joško Šupić/hanza media

– Ova izložba naslanja se na našu izložbu "U raskoraku između mita i zbilje 1919. – 1929." koju smo postavili krajem 2016. godine. To je drugo i završno poglavlje projekta "Umjetnost u Splitu 1919. – 1941".

BEZ DRŽANJA DISTANCE

Zbog interne prostorno-izložbene politike, kojom je izložbeni prostor sveden na 300 četvornih metara, izložili smo radove ovako, kako se izlagalo u 19. stoljeću. Nismo se mogli pridržavati "muzejske distance", prema kojoj se svako djelo može neometano pogledati, da posjetitelju ne upada u oko druga slika. Ali ipak smo imali želju prikazati što više radova, pa i onih koji se nikada nisu našli na izložbama – kaže Majstorović.

– Cilj projekta nije stvaranje idealne umjetničke slike vremena, nego podsjetiti čije su i koje radove Splićani mogli vidjeti, što su, koliko i za koji novac kupovali, tko je kupovao, gdje se i kako izlagalo, kakav je bio socijalni i materijalni status umjetnika, kako se, što i koliko o umjetnosti pisalo i kakav je bio odnos prema umjetnosti službene vlasti i utjecajnih pojedinaca – govore autori izložbe, koju prati i opsežan katalog. U njemu su ocrtana i najvažnija politička zbivanja koja su se referirala i na umjetnički život.
Među skulpturama na izložbi "najobilatija" je ona kralja Aleksandra Karađorđevića, masivan rad u gipsu kipara Ivana Paleke.

– Galerija umjetnina – inače osnovana 1931. godine – naručila je i kupila "Aleksandra" za svoj postav i platila rad 2000 dinara, što je bila vrlo pristojna cijena. Ipak, malo čudi što za taj dinastički spomenik nisu odabrali neko snažnije ime – Meštrovića, Augustinčića ili Kršinića – komentira Majstorović.

image
U sjeni diktature: Božo Majstorović i Iris Slade uz masivno gipsano poprsje kralja Aleksandra kipara Ivana Paleke
Joško Šupić/hanza media

Iris Slade dodaje kako sama ustanova nije u to doba ni bila posebno aktivna – otkupljivale su se, doduše, umjetnine, koliko se moglo, ali mahom stariji radovi, iz 17. i 18. stoljeća, a manje suvremeni. Nisu se ni priređivale izložbe – glavni izložbeni prostor bio je Salon "Galić". Tamo su sve izložbe bile prodajne, a kako je vlasnik vodio točnu evidenciju, može se steći dobar uvid u ponudu i potražnju.

KUPNJA OKU UGODNIH DJELA

Izlagao je Vidović, koji se sve više okreće interijerima, Angjeo Uvodić nastoji održati zanimanje publike čestim izložbama te zgodnim karikaturama i pastelima po vrlo povoljnim cijenama. Ivan Mirković, Milan Tolić, Petar Bibić i mnogi drugi mahom slikaju pejzaže i portrete. Meštrović u to vrijeme nije imao ni jednu značajniju izložbu.

Ukratko, riječ je o nekonfliktnoj umjetnosti i "lakim notama". Gotovo svi splitski umjetnici toga doba školovali su se u inozemstvu, u centrima moderne umjetnosti, ali neki nisu bili kadri prepoznati ni prenijeti u svoj grad nove pravce i utirati nove puteve – dok takve pojedinačne pokušaje ovdašnja sredina nije ni tražila ni cijenila.

I tako, u vrijeme dok je još na Peristilu stajao Meštrovićev Grgur Ninski, zbog čega su bjesnili konzervatori i arheolozi, pogotovo don Frane Bulić – Splićani su kupovali oku ugodna djela.

image
Slike su gusto poredane po zidovima, posjetitelj ima dojam da je nabasao u kakav bogati građanski tinel, gdje se na uvid stavilo sve što se ima
Joško Šupić/hanza media

Cijene su bile veoma šarolike – prodavale su se i skupe slike, ali mnogo češće one od nekoliko stotina dinara. Niža činovnička plaća tada je bila oko 2500 dinara, viša od 4000 do 7000, a ministarska plaća 14.000 dinara. Mjesečni najam stana iznosio je od 600 do 800 dinara.

Zapanjujuća je činjenica da je 1939. godine Emanuel Vidović prodao na izložbi sedam svojih radova za manje od 12.000 dinara – dakle, za dvije činovničke plaće.

Izložba u Galeriji umjetnina – po zamisli kustosa – nije prezentirala najvrsnija djela pojedinih autora, nego je veoma kvalitetno prikazala jedno likovno razdoblje u Splitu sa svim njegovim dobrim stranama i manama. Ima se tu itekako što vidjeti – od čitavog zida prekrivenog Vidovićevim uljima, do brojnih portreta Cate Dujšin Ribar i onodobnih plakata za izložbe (neke je posudio Kolja Soldatić, unuk galerista Ivana Galića).

Uostalom, tu je i nekoliko zbilja čednih aktova, ali pažnju će privući i pogledi s nekih starih portreta, lica koja više nemaju ni ime, a ipak su rječita i živa.

Sport nije bio motiv

Božo Majstorović i Iris Slade napominju kako u "najsportskijem gradu na svitu" u razdoblju koje su obradili umjetnike uopće nije zanimao sport kao likovni motiv. Nigdje Hajduka, veslača, plivača... Također, likovna je kritika bila veoma nekvalitetno pisana i slab je pokazatelj vrsnoće pojedine izložbe.

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 10:45