StoryEditor
SlikarstvoAntigalerija Kula

Trokut se vraća u Split

Piše Jakov Kosanović
2. rujna 2020. - 08:00
1 Vladimir Dodig Trokut pokraj jednog od svojih radova Dragan Matić/hanza mediaDragan Matić/hanza media

U Galeriji Kula večeras u 20 sati, točno na drugu godišnjicu smrti, otvara se izložba Vladimira Dodiga Trokuta, koju će Splićani moći pogledati do 2. listopada.

Radovi kontroverznog umjetnika posuđeni su od Zaklade Vladimir Dodig Trokut, njegova sina Mislava Dodiga, odvjetnika Silvija Hraste i galerista Branka Spajića. Kustosica izložbe je Dubravka Rakoci, a autor teksta kataloga Dalibor Prančević.

Kad glavne vijesti dnevnika ne bi bila pandemijska žarišta, ova bi izložba barem u Splitu bila žarište interesa. Jer Trokut, umjetnik, samoprozvani šaman, i štošta drugo, bio je naizgled zanimljivo polujavno biće.

Polujavno jer ga u njegovim nomadskim putanjama medijima nije bilo lako uhvatiti za bradu ili kapu, a naizgled, zato što je o sebi i svojoj ulozi u umjetnosti ipak najviše raspredao sam, onda kada bi nekoga uhvatio on.

Trokut je bio i veliki sakupljač najrazličitijih artefakata, najčešće pronađenih na smetištu, a i mistifikator, koji je tvrdio da na 30-ak različitih mjesta po Hrvatskoj ima svoja tajna skladišta, u kojima među stvarima koje mnogima izgledaju kao tričarije ima i umjetnina s potpisom Picassa, Matissea, Chagalla, Rodina, Modiglianija, Gauguina i Kleeja.

Barem je tako govorio sinu Mislavu. Prošle su dvije godine od Trokutove smrti, ali tako bogat fond još nije pronađen.

Bilo kako bilo, u povećem tekstu naslovljenom "Uz stroj prirode V.D.T.-a (Antimuzej)", Prančević bilježi kako su Trokuta u domaćoj umjetničkoj praksi "njegova beskompromisna pozicija i subvertiranje uobičajenih društvenih konvencija i navada, koncepata vrijednosti – naročito onih umjetničkih ‒ i načina 'stranog' ili 'nelagodnog' umjetničkog istraživanja vodili k permanentnoj margini.

'Sabiranje' i 'transformacija', kao glavni – nikako jedini! ‒ modusi Trokutova umjetničkog reagiranja, rezultirali su brojnim artefaktima izazivajući još i danas sumnju i esencijalno nesnalaženje institucionalnih i drugih okvira koji se bave zaštitom kulturne baštine, njezinim očuvanjem i prezentacijom."

Prančević spominje i umjetnikov projekt Antimuzeja, u kojem je skupljao "objekte različite kulturalne vrijednosti i kulturološke semantičke slojevitosti.

Umjetnička i intelektualna platforma na kojoj je Trokut gradio vlastiti rad – ali i zagovaranje 'trika' i 'podvale' kao plodnoga umjetničkog oruđa ‒ na putanji je krajnje eksperimentalnih umjetničkih pozicija koje se iniciraju radikalnim postupcima Marcela Duchampa i dadaističkim provokacijama.

Nadrealist iz Zagore

Ipak, izgleda kako su njegova prava uporišta zapravo nadrealizam te njegovi likovno-književni derivati, potom eksperimentalna nastojanja Johna Cagea i progresivne škole umjetničkog obrazovanja 'Black Mountain College', a osobito polivalentna ličnost Josepha Beuysa.

Početkom 70-ih godina Trokut je s Beuysom ušao u čin umjetničke razmjene pa je od njega dobio i štap. Neosporivo važni, potom, bili su Dimitrije Bašičević Mangelos, Radoslav Putar, Darko Schneider i nekolicina drugih."

Prančević nije mogao izostaviti ni Trokutovu zaokupljenost okultizmom i šamanizmom: "U svojim je razgovorima Trokut isticao spiritističko-magijske tragove na predmetima Dalmatinske zagore koji pripovijedaju iskustvo šamanističke prakse, ali i spominjao 'nadnaravne' i okultne pojave sačuvane u usmenoj tradicijskoj kulturi.

No naglašavao je i osobine ljudi iz svoga zavičajnog imotskog kraja koje odlikuje nesvakidašnja lucidnost te poslovična lukavost i prepredenost."

O Trokutovoj umjetničkoj ostavštini možda najbolje svjedoči fundus njegova Antimuzeja, o kojemu arhitekt Silvije Novak, uz Registar kulturnih dobara RH ‒ Listu preventivno zaštićenih kulturnih dobara, 6. ožujka 2014. zapisuje kako je "zbirka rezultat izuzetno rijetke i zanimljive kolekcionarske aktivnosti kojom je stvorena cjelina predmeta koji svjedoče o povijesti i kulturi svakodnevnog života".

Riječ je o zbirci koja ukupno broji oko 90 tisuća predmeta. Ima tu svega, od etnografskih artefakata i keramike, preko tekstila i raznovrsnih predmeta s različitih nalazišta Dalmacije, pa do dokumenata i zbirke slika Nove umjetničke prakse.

"Sabiranjem predmeta i njihovim prepariranjem i preobrazbom, provlačenjem kroz temeljnu obradu i indeksaciju po srodnosti, relativiziranjem i potpunim poništavanjem prioriteta po statusu ili vrsnoći materijalne izvedbe briše se granica između efemernog predmeta svakodnevice i umjetnički izvanrednog eksponata.

Taj postupak valja shvaćati u kontekstu bazično anarhoidnog Trokutova stava, što rezultira i osebujnošću rezultata njegova sabiračkog koda. U Trokutovoj zajednici predmeta prisutna je neprestana značenjska mobilnost, negiranje nespojivosti, poziv na pobunu, nebrojena misaona plutanja.

Stari semantički transferi i nova značenja u konstantnoj su igri permutacija. Svaka eventualna anomalija pukotina je novih značenja", zaključuje u katalogu Prančević i naglašava da se Dodiga, neosporivo važnu ličnost za sagledavanje splitske likovne klime od kraja šezdesetih godina naovamo, vraća u urbani kvadrat Dioklecijanove palače.

– Veoma je značajno da nakon dugog vremenskog razdoblja imamo priliku vidjeti Trokutove radove u Splitu, i to u vrlo zanimljivoj i u segmentima postavljenoj izložbi, a za odabir radova i postav zaslužna je Dubravka Rakoci.

Za Split Trokut je veoma važan kao jedan od sudionika akcije Crveni Peristil, a za njega važan je Split jer je tu stekao prva umjetnička priznanja. Trokuta kao umjetnika nije moguće svrstati u nikakve kanone, a njegova raznovrsna umjetnička istraživanja galeriju će sigurno bar na mjesec dana učiniti drukčijom, možda i Antigalerijom – zaključio je Duje Mrduljaš, vlasnik Galerije Kula.

GEOMETRIJA JEDNE BIOGRAFIJE

GEOMETRIJA JEDNE BIOGRAFIJE
Šaman, povjesnik, predavač, pjesnik...

Vladimir Dodig Trokut (4. 4. 1949., Kranj – 3. 9. 2018., Zagreb), bio je šaman, sakupljač umjetnina, galerist, muzeolog, donator, povjesnik, antropolog, teoretičar, predavač, publicist, tvorac mnogobrojnih muzejskih projekata i proizvodnih poligona – tvornica-muzeja i osnivač prvog svjetskog Antimuzeja.

Umjetničko djelovanje službeno započinje 10. veljače 1968. u Splitu i tamo naukuje, do 1976. kod Ante Kaštelančića i Božidara Jelenića, a od 1976. živi i djeluje u Zagrebu te povremeno radi i živi u inozemstvu.

Osnivač je više formalnih i neformalnih grupa: frakcije grupe Crveni Peristil, 3i, grupa 30, Manifest 72, grupe A, B, C, D, E, grupa Atributivna participacija.

Od 1998. do 2005. u Labinu, s Haraldom Szeemannom, udružuje vjenčanjem Antimuzej i Muzej opsesije. Od 1966. do 1968. bavi se signalističkom, letrističkom i objekt-poezijom.

Od 1968. kreće iz šamanizma u umjetnost, a iz umjetnosti u antimuzeologiju.

Utemeljitelj je sveobuhvatnog likovnog i muzeološkog projekta Antimuzej, Otvoreni muzej, Borbeni muzej, Muzej za svaki dan, Totalni muzej, Muzej bez zidova. Od 1981. Antimuzej pod preventivnom je zaštitom Regionalnog zavoda za zaštitu kulturne baštine.


 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

15. listopad 2020 10:45