StoryEditor
SlikarstvoU BOJ S KISTOM

‘Slikajući pružam otpor fažizmu u urbanizmu!‘: Stipe Nobilo, posljednji virtuoz mediteranskih pejzaža ogorčen je liberalnim kapitalizmom koji uništava ljepotu oko nas

Piše Dora Lozica
19. rujna 2021. - 20:08

Pokucali smo na vrata Stipe Nobila (76), trenutno najvećeg živućeg hrvatskog slikara, kolorista, posljednjeg virtuoza dalmatinskih pejsaža i Mediterana o kojem su monografije napisali akademici Luko Paljetak i Tonko Maroević. Našli smo ga kako slika u svojem ateljeu, u obiteljskoj kući na Veloj glavici u rodnoj Lumbardi na Korčuli, koja je zapravo starinski kaštil, uspravan, vremešan, ali živopisan i jedinstven kao i naš slikar.

Pola stoljeća bitke

– Ljeti se sakrijem u atelje kao murina, već dugo se ne kupam pa po cijele dane slikam, najmanje osam sati. Što neki ljudi odrade, recimo, u tvornicama, ja odradim s kistom i bojama. Ljeti moji hobiji, more i polje, miruju, a ja se posvećujem slikanju – govori nam Nobilo, s kojim smo, uz ćakulu, utopili cukarin u čašu njegova starinskog orange grka, kojim se posebno ponosi.

Već je puno redaka ispisano u Nobilovim slikama, na kojima je vječno ljeto, kako je onomad zaključio Paljetak, dvije monografije i bezbroj medijskih priloga, udžbenika, knjiga i naslovnica. Ipak, nije nam nedostajalo tema, vratili smo se u prošlost, na njegove početke kojih se s osmijehom prisjetio, možda s malo nostalgije, no ne previše.

Nobilo je slikar koji živi za trenutak i uživa u svakom, iako je njegov stil, kako sam kaže, postojan i prkosi trendovima i modi, a iz te je bitke nakon gotovo 50 godina izišao kao pobjednik.

image
Anđela Šćepanović/Cropix

Gimnaziju je završio u Korčuli, Pedagošku akademiju, smjer hrvatski jezik i likovna umjetnost, u Splitu, a potom i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1971. Ove godine Nobilo slavi 50 godina diplome i gotovo 50 godina od prve izložbe, koje se rado prisjetio.

Nestala srednja klasa

– Prvu izložbu imao sam 1974. godine u hotelu "Marko Polo" u Korčuli, ne sjećam se tko je točno bio organizator. Ali sjećam se da je tog dana bila vaterpolska utakmica KPK-a i zagrebačke Mladosti, poznati vaterpolist Ozren Bonačić kupio je jednu od rijetkih mojih slika na kojoj su ljudi, sliku moreške. Nekoliko slika kupio je i tadašnji gradonačelnik Zagreba Ratko Karlović. Bilo je puno ljudi i jesam, bio sam uzbuđen, osjećao sam se kao neka rijetka zvijer koju prikazuju ljudima. S vremenom to postane rutina. Danas više ne uživam toliko u izložbama, postale su mi tramak – prisjetio se Nobilo uz smijeh.

Druga izložba, prva velika i službena, bila je 1976. godine u Galeriji "Zagreb". Kakav je to bio događaj, govori nam slikar, snimala je i televizija, a prilog se emitirao u udarnom, večernjem Dnevniku, kad je urednica vijesti iz kulture bila glasovita novinarka Neda Ritz.

Svi koji su onda nešto značili u društvenom i političkom životu Zagreba bili su na otvaranju njegove izložbe, a Nobilo se posebno sjeća poznatih Korčulana, u prvom redu prof. Frana Kršinića i akademika Petra Šegedina. Bio je to trenutan i neočekivan uspjeh mladog slikara. Tada je u Zagrebu dominiralo apstraktno slikarstvo preko Galerije "Forum", a Nobilo je ponudio nešto novo, punokrvno, gotovo živo, iako danas kaže da se tih 70-ih tek tražio u stilu.

image
Anđela Šćepanović/Cropix

– Da mi je sad znati gdje su te slike i da mi je naći jednu od njih! Dao bih duplo svojih recentnih radova za tu jednu stariju sliku. Jako malo radova imam iz tog razdoblja, kad si mlad, ne vodiš brigu o tome. Često pitam ljude bi li se mijenjali, nekad pristanu, ali češće ne. Nekad sam vodio brigu o sudbini svojih slika, ali onda sam shvatio da im jednostavno ne možeš ući u trag.

Ljudi se rastavljaju, umiru, prodaju moje slike zbog najtrivijalnijih životnih potreba jer su osiromašeni. Srednja klasa, koja je nekad kupovala moje slike, nestala je, ta umjetnička djela više nisu dio obiteljskog nasljeđa, to je potrošačka roba, poput kalodonta – priznaje nam Nobilo.

Raritetni radovi

Zamolili smo slikara da nam usporedi svoj rad s početka karijere i danas. Dok smo razgovarali, gledali smo u ptičju perspektivu korčulanske starogradske jezgre s početka 70-ih i prepoznatljiv mediteranski kolorit kakav se danas veže uz Nobila. Snizilo se očište prema obzoru, objašnjava nam, iako je plošnost slikanja ostala, boje su intenzivnije, kontrasti su jači. Neki danas tvrde, mudro i stoički, kako je to Nobilovo slikarstvo 70-ih bilo nešto izvanredno, ali Nobilo to vidi kao vlastitu genezu, razvojni put s puno rada i truda kojim je zaokružio sebe do autorstva, do prepoznatljivosti.

Galeristi i povjesničari umjetnosti ne propuštaju spomenuti činjenicu da Nobilo nikad ne slika ljude. Gotovo nikad, napominje, jer postoje neke slike s figurama koje su danas pravi rariteti. U prvom redu spomenuta slika moreške, koju su za prvu monografiju pronašli u stanu vaterpolista Bonačića u Šestinama.

image
Rijetke Nobilove slike s figurama ljudi - moreška, viteški ples s mačevima, orkestar i zbor s dirigentom
Dora Lozica

Taj prikaz povijesnog, korčulanskog, viteškog plesa s mačevima teško je povezati s Nobilom, osim možda u maestralnosti izvedbe. Prepoznatljive crvena i crna boja moreške nisu Nobilu ostavile puno prostora za kolorizam, ali ti moreškanti zaista plešu, oni se pomiču u nepogrešivoj kompoziciji trenutka. Osim te slike postoje još dvije, otkriva nam Nobilo.

Budući da je on poznati zaljubljenik u klasičnu glazbu, koju sluša dok slika, naslikao je dvije slike orkestra i zbora s dirigentom. Jedna se nalazi u Zagrebu, u vlasništvu je arhitekta Ante Lozice, a druga je u Lumbardi, u vlasništu je Anta Jurjevića. Priznaje nam da zaista nikad nije imao potrebu slikati ljude, sebe smatra pejzažnim slikarom, možda čak pejzažnim scenografom, kaže, no jedan se njegov raritet s figurama ljudi može pronaći baš na otoku, točnije u Veloj Luci, u župnoj crkvi sv. Josipa.

– Na zamolbu Ive Sanadera oslikao sam vitraje u veloluškoj crkvi sv. Josipa. On je često kupovao moje slike, znamo se od 1984. godine, moju je sliku poklonio ondašnjem predsjedniku Bushu prilikom službenog posjeta. Zamolio me je da mu ispunim želju, to je bio njegov zavjet Lučanima i to im je donirao. Naslikao sam prizore iz života sv. Josipa i Svete Obitelji, smjestio sam ih u svoj slikarski prostor s otocima, mediteranskim dvorima, kamenim kolunama i stolovima, prepoznatljivim motivima mojih pejzaža – govori nam slikar.

Nikad zadovoljan

Iako mu se bliži 50 godina izložbene karijere, Nobilo ne razmišlja o retrospektivi. Retrospektiva znači samo jedno, zaključuje, da si rekao sve što si imao i da se osvrćeš unatrag, da si za staro željezo.

– O tome nema govora, imam još puno toga reći! – kategorički naglašava. Osjeća se zdravog uma i rasuđivanja, potentne kreativnosti, što dokazuju i njegovi najnoviji radovi, vibrantni, vividni, poletni. Osim toga, želja publike za njegovim slikama samo raste, tijekom razgovora pokazao nam je zapakiranu sliku jako velikih dimenzija koja je tog popodneva krenula u Zagreb novoj vlasnici.

Nobilova slika nastaje u njegovoj glavi, misao i ideja koja onda olovkom prelazi na papir u skicu uz puno korekcije, sve dok ne bude zadovoljan kompozicijom. Potom nastaje crtež na papiru, a onda na red dolaze boje klasičnim tehnikama podslikavanja i nadoslikavanja. I nikad nije zadovoljan, ističe.

Baš nikad niste zadovoljni? – upitali smo ga.

– Ne puno! – žustro odgovara. Uvijek se vraća svojim slikama i uvijek misli kako su mogle ispasti puno bolje. Slika mora biti izvagana kao čovječji duh u korespondenciji vanjštine i nutrine, mora odisati harmonijom i skladom.

– Moje je slikarstvo zapravo detalj u totalu, iz malog fragmenta slike možeš izvesti bezbroj kombinacija. To je motivsko slikarstvo koje određuje fenomen mora, taj nemir boja umiruje plavetnilo mora, kontrast je zapravo u miru i nemiru. Radi se o toliko beskrajnim varijacijama da imam potrebu još govoriti, i inače sam narativan i volim brbljati, kako je na slikama, tako je i u meni – zaključio je, sa smiješkom ističući kako je on profesionalni slikar koji cijeli život živi isključivo od slikarstva, a to nije lako budući da živiš od ljudi koji se s njim identificiraju i koji od njega kupuju njegove radove.

Zaljubljenik u Dulčića

Nije lako pronaći svoj stil, a onda i cijelu karijeru ne odustati od njega unatoč stalnoj mijeni trendova, i uzdići se do prepoznatljivosti da i onaj najobičniji čovjek, koji nema pojma o slikarstvu, kad vidi njegove pejzaže, odmah zna da se radi o Nobilu. Akademija mu je dala vrijedno formalno obrazovanje, naučila ga je zanatu, no nitko ti ne može pirijom uliti vlastiti stil u glavu, kaže, pa je i njegova metamorfoza bila teška i dugotrajna.

image
Anđela Šćepanović/Cropix

– Veliki sam zaljubljenik u Iva Dulčića, bio je moj suradnik i mentor nekoliko zadnjih godina prije smrti. Ponosan sam na to prijateljstvo, oduvijek me je privlačio kolorizam, ali kasnije sam shvatio da je kolorizam individualan pa sam se godinama pročišćavao, doslovno čistio od Dulčića. Došao sam isključivo radom do svojeg stila, drugačijeg od svih koji su slikali Mediteran. Sviđao mi se Dulčićev pristup, on je također motivski slikar, nije imao veliki štafelajski opus, nego sakralni, ali sve što je naslikao imalo je likovni smisao. Slikao je lepršavo, s lakoćom, njegovi radovi nisu izmučeni, da su njega kojim slučajem imali, na primjer, Francuzi, stekao bi svjetsku slavu. Oslobodio sam ga se tek nakon više od 10 godina i nikad se nisam priklanjao trendovima, iako sam živio i živim od slikarstva – objašnjava Nobilo.

Oportunisti i ziheraši

Dar za boje osjetio je još kao dječak, volio je precrtavati, volio je akvarele, a njegovi roditelji nisu imali puno razumijevanja za te njegove sklonosti. Bili su, otkriva nam, težačka obitelj, nisu imali vremena razmišljati o slikarstvu. Njegovo je djetinjstvo u rodnoj Lumbardi bilo lijepo, romantično, nostalgično, uz puno običaja vezanih uz crkvu koji su se danas izgubili. Za sebe kaže da nije praktični vjernik, ali je tradicionalist. Crkva, tvrdi, ima regule s kojima se može živjeti u skladu s prirodom i ljudskom nutrinom, a smatra da se sve na svijetu događa u milosti Božjoj.

Iako novinari vole istaknuti kako je rodna Lumbarda Nobilova vječna inspiracija, on to žustro odbacuje. Inspirira ga Mediteran i to je jedina istina. Lumbarda zaista jest rasadnik umjetnika, malo mjesto s tek tisuću stanovnika dalo je u povijesti mnoge utjecajne i poznate umjetnike, poput kipara Kršinića, Lozice, Kneza.

– Oni su išli u formu, a ja u boju – zaključuje Nobilo.

O svojim sumještanima govori blago i s malo entuzijazma, dosta su tradicionalni, ističe, i nisu skloni velikim rizicima i izletima u nepoznato.

– Najbolje bismo ih mogli opisati kao oportuniste i ziheraše – zaključuje uz smijeh.

U bogatoj Nobilovoj karijeri veliku je ulogu odigrala i njegova obitelj...

– Supruga Jasna shvaćala je moju želju za slikanjem, imali smo i još uvijek imamo skladan brak, bez stresa i trauma, pa sam se mogao posvetiti slikanju do krajnosti. Sin Marko oduvijek je dobro crtao, završio je arhitekturu u Veneciji, a kći Dina je pijanistica, vjerujem da je na nju utjecala klasična glazba koju često slušam.

Kultura u zapećku

Danas ne žali ni za čim, osim za godinama pušenja koje su mu uništile zdravlje. Vrijeme provodi s unucima, slikajući i uživajući u svojim hobijima; Nobilo, naime, ima 3000 loza i 150 maslina. Osim toga, puno čita i to ga prati još od gimnazije. Na suvremeno društvo gleda kritički, eksponirani su estrada i nogomet, zaključuje, kultura i znanost su u zapećku, a najviše ga brine fašistički urbanizam koji će, kako ističe, uništiti pejzaže njegovih slika.

– Ovi izmišljeni pejzaži na mojim slikama, katastri Mletačke Republike, za stotinjak godina, kad ih više ne bude, imat će povijesnu i činjeničnu vrijednost, to napišite! Liberalni kapitalizam nema sentimenta ni prema ekologiji, ni prema prirodi, izmišljeni raj mojih slika jednog će dana ostati samo na mojim slikama. To je moja vizija, siguran sam u nju, svjedočimo najgorem obliku fašističkog urbanizma, za stotinjak godina na mojim će slikama ostati zaboravljena prošlost – poručio je.

image
Anđela Šćepanović/Cropix

Živim u miru

Jednu od najvećih vrijednosti svojeg života vidi u miru u kojem živi. Nikad se nije priklanjao nekoj političkoj opciji ili vodio neke bitke koje nisu njegove.

– I dalje ću slikati, ići na ribanje i u polje dokle god mogu korespondirati s prirodom, a onda će doći i štap, ali i kraj. To je u redu, samo da sve bude mirno – poručio je za kraj.

item - id = 1128491
related id = 0 -> 1118226
related id = 1 -> 1044373
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 03:20