StoryEditor
SlikarstvoMonografija

Petar Jakelić, pjesnik Dalmatinske zagore s kistom u ruci

Piše SD
22. rujna 2022. - 11:47

Ove nedjelje, 25. rujna u 20 sati u Palači Milesi, bit će predstavljena autobiografska monografija akademskog umjetnika Petra Jakelića, slikara i grafičara golemog opusa, iza kojega je 68 godina radnog staža u umjetnosti i akademskom pedagoškom radu.

Monografiju s recenzijama akademika i relevantnih povjesničara umjetnosti objavio je Književni krug Split, a tiskanje monografije potpomogli su Ministarstvo kulture, Splitsko-dalmatinska županija, Grad Split i Sveučilište u Splitu.

Posrijedi je knjiga velikog formata, opremljena s 400 grafičkih priloga u boji, nadahnutim poetskim tekstom priređivača akademika Luka Paljetka te tekstovima naših pokojnih akademika Tonka Maroevića i Jakše Fiamenga. Na kraju knjige su životopis, kataloški popis navedenih djela i kompletna bibliografija kronološki na hrvatskom i engleskom jeziku.

Monografija je podijeljena u tri cjeline: "Slikarstvo, crtež i grafika", potom "Sakralno i raznoliko", i na kraju bogata "Fotodokumentacija".

Nestor našeg slikarstva Petar Jakelić rođen je 15. travnja 1938. godine u Prugovu pokraj Splita. U Splitu je završio Školu primijenjene umjetnosti, a za vrijeme školovanja objavljuje ilustracije tekstova u splitskom listu Vidik i u Slobodnoj Dalmaciji. Akademiju za primijenjene umjetnosti u Beogradu upisuje 1959. godine, te se za vrijeme studija uzdržava radeći ilustracije za brojne novine i časopise. Prvu samostalnu izložbu priređuje 1964. godine u Prištini. Od osnivanja Umjetničke akademije u Splitu 1997. godine predaje kolegij grafike. Umirovljen je 2008. kao redoviti profesor u trajnom zvanju, a 2009. godine zbog nastavničke i znanstvene izvrsnosti dobiva počasno zvanje professora emeritusa na Sveučilištu u Splitu.

San u kamenu

Naš pokojni akademik Jakša Fiamengo svojedobno je zapisao kako je Jakelićevo slikarstvo blisko nadrealizmu, sa simboličnim prizivima. "Od početka to su u kolažnom vezu oblika prikazane srodne teme Dalmatinske zagore bez obzira na to koliko se to u kasnijoj fazi iščitalo iz gradske ikonografije guste metaforičke slojevitosti i dramskih, gdjegod i dramatičnih uzleta ili pak, u drugim situacijama, čistih i jasnih formi, idiličnih ugođaja, arkadijskih prizora, suptilnih antičkih reminiscencija, kontemplativnih inserata i pastoralnih kombinacija, a sve s puno kolorističke mjere, snažnih i prodornih intonacija, suigre svjetla i sjene, blagih prijelaza i sugestivnih, čas kontrastnih, čas blagih razložnih osjenčenja", bilježi Fiamengo i rezimira: "Riječ je o pjesniku s kistom i olovkom u ruci, čovjeku koji likovnošću priča i slaže fragment po fragment začudno tkivo slojevite slike života u kojem kao da nalazimo i svoj puni udio. Posebnu pozornost Jakelić upućuje ženi, prepoznatljivim staricama i mladicama, onim prvima kao evokaciji tradicijskih, arhetipskih simbola i neprolaznih vrijednosti, vezanih uz komin i kuću, kamen i ispašu, a onoj drugoj, osobito njoj, kao mladoj poželjnoj seljanki, nerijetko i otočanki ženstvene propupalosti, pa je li to akt ili putena žena blago erotiziranog lika, vitalnom, zrelom i dojmljivom, kao da je skinut s ogledala kakvog sna u kamenu. Oduševljen ljepotom tih likova, slikar kao da je ujedno očaran slikom Dalmacije, štoviše utjelovljene slike zavičaja, simbolom ljepote kao takve."

Oniričke vizije

I akademik Tonko Maroević Jakelića je zabilježio kao jasno prepoznatljivu likovnu osobnost i stvaratelja koji je višestruko zadužio kulturni i akademski život Splita i Dalmacije.

Ovako je Maroević tumačio Jakelićev opus: "Pristrano mogu kazati kako Jakelićev rad pratim od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća (crteži u Vidiku i Poletu), te kako sam u svom odnosu prema njemu prošao nekoliko faza. Uvijek je bio nesporan njegov virtuozitet u tonskom stupnjevanju oblika i gotovo melodioznoj gipkosti obrisa. Moglo bi se kazati kako je nastojao pomiriti klasični ideal ljepote s vitalnošću i dramatičnošću egzistencijalnih izazova. Više od stilske eklektičnosti i zavidne metjerske vještine privlači me snaga kontrasta i dinamika energetskih silnica s kojom, inače autentični ‘figurativac‘, Petar Jakelić rješava kompozicijske i strukturalne zahtjeve svojih prizora i kadrova. U razdoblju velikih morfoloških mijena i oscilacija ukusa, on je održao ozbiljnu koherenciju nadahnuća, a na njoj je dograđivao odgovarajući i nekim izvanjskim izazovima, no ponajprije proširenjem i rafiniranjem vlastitih kreativnih i životnih iskustava.

Svojim crtačkim, ilustratorskim i slikarskim opusom te kontinuiranom nastavničkom djelatnošću ostavio je dubok trag i zaslužio da se njegov opus sagleda u cjelini kao interpretacija autentičnog doživljaja Sredozemlja, a posebno Dalmatinske zagore. U svojim je radovima učestalo kretao od konkretnih ambijenata i amblematskih zavičajnih likova, ali je snagom imaginacije redovito dolazio do oniričkih, blago nadrealističkih i nježno simbolističkih vizija, sasvim u duhu lirskih, poetičkih preobrazbi. Uostalom, dio je njegovih radova nastao u neposrednoj blizini klasičnih i suvremenih književnih tekstova, često i u druženju sa samim piscima."

U placenti djetinjstva

U svom uvodniku, akademik Luko Paljetak također prepoznaje Jakelićev rodni zavičaj kao njegovo stvaralačko ishodište. Pozivajući se na intervju s Jakelićem iz 1968. u kojem umjetnik kaže "Ja sam sebe nadopunjujem", Paljetak zaključuje kako "tu njegovu (Jakelićevu) konstataciju treba shvatiti kao definiciju ukupnog procesa njegova stvaranja, njegova življenja za slikarstvo, kao jedinog načina da se sačuva ono do čega je njemu, i kao čovjeku i umjetniku mnogih, protejskih slikarskih sposobnosti, najviše stalo, a to je djetinjstvo, ono najranije u njegovu Prugovu." Pojašnjava akademik u nastavku, "u svom radu, po zakonu nekih na poseban način spojenih ‘posuda‘, niže slike koje zaprema njegova rodna Zagora i one u koje more, stopljeno s nebom, nastoji smjestiti svoje protege. Samoća je uvjet svake sanjarije i zato na njegovim slikama vlada tišina, nepomućena ikakvim zvukovima izvanjskog svijeta, a ipak u njoj se čuje latentna glazba poetske metrike što tvori stihove višekomponentne skladbe u neprestanom rastu, do točke bijega koji je samo prividan jer je on zapravo uvijek povratak u spasonosnu, zaštitnu placentu djetinjstva."

Konačno, Paljetak svoj nadahnuti uvodnik zaključuje zanimljivom anegdotom: "Petar Jakelić i ja sreli smo se prije nego što smo se osobno upoznali. Naime 1968. u Slobodnoj Dalmaciji, u rubrici ‘Mladi pisci‘ objavljena je moja pjesma ‘Doba čuda‘. Ilustraciju za nju, tušem i perom, napravio je Jakelić. Završna strofa te moje pjesme glasi ovako: ‘Kad bi sve ovo bilo još jedno doba čuda/ možda bi i ti tada nosila kakvog boga/ a čuda nigdje nema ovo su samo svuda/ rasuta mala djela dobrote, ja sam s toga/ unajmio te ptice i noć i zvijezde dvije/ da čudo nam se desi kad davnih čuda nije.‘ Čuda se, međutim, nisu prestala događati, ni njemu ni meni. Neka tako i dalje bude!"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. rujan 2022 11:48