Boris Bućan, jedan od naših najvećih slikara, preminuo je u 77. godini života. Pokopan je u obiteljskom krugu. Vijest da je preminuo objavio je Nacionalni muzej moderne umjetnosti na svojim stranicama, piše Jutarnji list.
Za Borisa Bućana uvijek su od strane kritike postojale samo riječi hvale, tako je primjerice velika teoretičarka Vera Horvat Pintarić, za njega rekla: Boris Bućan valjda je naš jedini suvremeni slikar europskog ranga. Jako je važno promatrati i s kojom lakoćom stvara". Bio je divan čovjek, uvijek pomalo protiv struje, pomalo i težak možda, no iznimno talentiran.
Obrazovan kao malo tko u Hrvatskoj. Bio je izuzetno aktivan, u pravilu je jednom godišnje napravio izložbu, često upravo s predgovorom Vere Horvat Pintarić. U mladosti se bavio i performansima, neko vrijeme i dizajnom.
U mnogim smo prilikama pisali o njegovim uspjesima. Kada se radila europska povijest najvažnijih plakata u posljednjih stotinu godina, upravo se njegov rad našao na naslovnici.
Međunarodnih mu priznanja ne nedostaje, njegovi su radovi izloženi u novom stalnom postavu njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, slavne MoMA-e, i prvi je umjetnik čiji je plakat uvršten u stalni postav muzeja, a na izložbi “World Goes Pop” u Tate Modern u Londonu, koja se bavila poviješću pop arta, pokazani su Bućanovi radovi iz serije “Art”, u kojima u logotipovima poznatih brendova pronalazi riječ Art. Plakat Žar ptica, nastao uz izvedbu baleta Igora Stravinskog početkom 80-ih.
Autorice Gill Saunders i Margaret Timmers nedavno su napisale knjigu plakata, i ovdje se našao Žar ptica. Kritičar uglednog Monoclea, radio je u povodu knjige intervju s i jedno od prvih pitanja koje im je uputio bilo je o tome kako su odabrale rad Borisa Bućana, umjetnika koji je za njega, kako se izrazio “veliko otkriće, sa svojom pticom na štiklama”.
U pravilu, gdje god da se pojavi, taj plakat crno-bijele ptice s crvenim kljunom i u crvenim štiklama te sa zelenim vlatima trave u pozadini, nametne se u prvi plan. Kako nam je rekao tada u intervjuu: "Najčudnije mi je što čitaju da Žar ptica proizlazi iz egipatske umjetnosti. Punokrvna je to veza egipatske umjetnosti i našeg vremena, a da nije kostimografija za ‘Aidu’. Razumijem, moglo bi podsjećati na to kako rade Egipćani.
Oni često ‘mijenjaju’ glave. Primjeri su Amon-Rai ili Anubis, glava šakala na muškom tijelu. No, ne bih sam ulazio u to tumačenje.” Osim što je, dakle, objavljen u knjizi, plakat je doslovno obišao svijet. Jednom sam ga u vezi toga pitala smeta li mu tolika popularnost, zasjenjuje li neke njegove druge radove, a odgovorio je: “Bilo gdje da izlažem, u New Yorku, Londonu, Parizu, inzistiraju na Žar ptici i meni je to drago, nije mi palo napamet protestirati, to jest važan rad.
Kad sam, primjerice, izlagao u Parizu, pitali su me gdje je moja Mona Lisa, kad su tražili ovaj plakat. Sve je oko Žar ptice misterij.”
Grafizam trave s plakata za “Žar pticu” postao je njegovim zaštitni znak te se provlači kroz njegova brojna plakatna rješenja, pri oblikovanju različitih motiva, ljudi, muzičkih instrumenata, katedrala...
Često je kasnije znao koristiti i životinje s antropomorfiziranim detaljima, poput ove ptice.
A u doba kad je napravio plakat, Bućan, rođen 1947. godine, bio je u srednjim 30-im godinama.
“Osamdesetih godina tu su vrstu umjetnosti bacali u ilustratorsku, a ja sam želio raditi plakate koji su umjetnost”, zaključuje Boris Bućan.
Naravno, bilo bi ga pogrešno promatrati kroz taj jedan rad, unatoč svoj njegovoj karizmi, pa i na plakate koji su se na taj rad nastavljali. Treba, dakako, spomenuti i radove koji su se našli u postavu njujorške MoMA-e. Tom mi je prigodom rekao: “Kad mi je Mirko Ilić javio da sam uvršten u stalni postav njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, prvo čega sam se sjetio bio je roman Pierrea La Murea ‘Moulin Rogue’ koji opisuje biografiju Henrija Toulousea-Lautreca”. I nastavio: “U knjizi piše da je taj umjetnik dan prije svoje smrti uvršten u stalni postav pariškog Louvrea, a pritom se opisuje koliko mu je to bilo važno. Kod mene su malo uranili, dvije do tri godine”. Dalje je nastavio: “Tri su plakata. Dva su nastala za Zagrebačke simfoničare i Zbor RTZ-a, s kojima sam tih godina često surađivao. Plakat koji je u postavu u sredini, s trešnjama, nastao je uz izvedbu opusa Gustava Mahlera i to mi je jedan od dražih radova. Treći plakat je za Hrvatsko narodno kazalište Split, za izvedbu ‘Areteja’ prema Miroslavu Krleži”.
Boris Bućan rođen je 15. ožujka 1947. godine u Zagrebu. Godine 1967. završio je Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani, a studij nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1972. godine.
Još za vrijeme studija počinje se intenzivno baviti grafičkim oblikovanjem i privlači pažnju plakatima za Galeriju studenskog centra i Dramsko kazalište Gavella. 1982. godine Bućan je stvorio sada već legendarno rješenje plakata za balet Igora Stravinskog “Žar ptica”.
Za njega se može reći da je jedan od najuspješnijih hrvatskih slikara u povijesti, ne samo zbog toga što je od 1984. zabilježio više od dvadeset vrhunskih međunarodnih nagrada i priznanja (mnoga od toga su Grand Prix), nego ponajviše stoga što mu je čuveni svjetski muzej Victoria&Albert Museum iz Londona u svom jedinstvenom pregledu najuspješnijih plakata dvadesetog stoljeća (od 1870. do danas) dodijelio naslovnu stranu u svom reprezentativnom katalogu.Na Venecijanskom biennalu 1984. godine predstavlja bivšu SFRJ serijom plakata velikog formata za HNK u Splitu. 1989. godine sudjeluje na Biennalu u Sao Paulu, a 1992. na Triennalu u Milanu. Od 1987. godine izlaže isključivo slike i crteže.
Bio je član HAZU, izlagao na više od 70 samostalnih izložbi (Ljubljana, Edinburgh, Venecija, Sarajevo, Šangaj, Ankara, Zagreb, Melbourne, New Jersey, Kopenhagen, Adelaide, Jeruzalem, Dordrecht, Wiesbaden, Berlin, Osijek, Našice, Rijeka), te sudjelovao na više od 150 kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nagrade za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva 2006. godine.