StoryEditor
Slikarstvojedinstven pothvat

Hana Lukas Midžić s nekoliko desetaka ilustracija obogatila je roman Nataše Govedić o Ofeliji, ali nije htjela crtati lik nego sistematizaciju ludila

Piše Jasenka Leskur Staničić
7. travnja 2020. - 08:02
Hana Lukas Midžić s autoricom romana Natašom GovedićPrivatni album

U vrijeme kada nam se život više-manje preselio između četiri kućna zida i kada smo potpuno prestali planirati na dulji rok, uvijek se možemo zapitati što drugi rade u ovoj istoj situaciji. Kako je pandemija koronavirusa djelovala na njih, jesu li gurnuti u neke nove pothvate kad su već ovako prisilno izolirani? Ili, pak, naprosto možemo porazgovarati o njihovim preokupacijama.

Zagrebačka vizualna umjetnica, zapravo prava Splićanka, Hana Lukas Midžić trebala je uskoro izlagati u rodnom gradu, no ništa zasad od toga.

– Pandemija koronavirusa mi je, kao i svima, poremetila planove. Ivana Gagić Kičinbači i ja smo u travnju trebale imati izložbu u Sveučilišnoj galeriji “Vasko Lipovac”, no to je odgođeno do daljnjega. Tako je i s radionicama i predstavama za djecu. Na nekim projektima mogu nastaviti rad, iako mi se teško koncentrirati. Ovo je ipak izvanredno stanje. Uz mene su muž i djeca pa nema mjesta za dosadu – kuhamo, čitamo, crtamo, gledamo filmove.

Nekad se i kilavimo po stanu, a nekad malo mučimo s virtualnom nastavom... Redovito se čujemo s obitelji i prijateljima, ali nedostaju nam druženja, naravno... Nije bajno, ali proći će – kaže ova umjetnica, koja se, za razliku od svoga oca, dirigenta Vladimira Lukasa, voditelja splitskog mandolinskog društva “Sanctus Domnio”, umjesto u glazbu zaljubila u – likovnost.

Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, no za sebe će reći da je “likovnjak za sve prilike”. Radi skulpture, instalacije, izložbe, ilustracije, autorske slikovnice, rekvizite za predstave, vodi likovne radionice...

Hana iza sebe ima nekoliko samostalnih i skupnih izložbi te nekoliko objavljenih knjiga, a posljednju je nedavno objavila u koautorstvu s kazališnom kritičarkom Natašom Govedić. Za njezin roman u izdanju Sandorfa “Kako zavoljeti morskoga psa?” napravila je seriju ilustracija pod nazivom “Ofelijin herbarij”, a on se lista počevši od posljednje stranice romana – naopako. Svako poglavlje nazvano je po imenu jedne biljke – ružmarina, maćuhice, koromača, tratinčice, ljubičice...



Zašto naziv “Ofelijin herbarij”?

– Ofelija je središnji lik u Natašinu romanu, u metaforičkom smislu naslonjen na Shakespeareov original – objasnit će Hana.
– Dok se rad na knjizi razvijao, postavilo se i pitanje kako likovno iznijeti Ofelijin portret. Ofelija je u slikarskim djelima često prikazivana kao djeva koja se utapa u jezeru, “kraljica melankolije”, ali ja nisam htjela crtati konkretni lik, nego Ofelijin mentalni sklop kroz sistematizaciju ludila. Najprije sam naišla na tumačenje značenja njezina imena, koje simbolizira rutu, dobru za liječenje različitih tjelesnih i duševnih boljki, a onda sam naišla na isječak iz Ofelijina monologa gdje ona različite biljke “dodjeljuje” dvorjanima, razračunavajući se tako s njihovim upletanjem u njezinu sudbinu...

Tako su moji crteži dramaturški “sprešani” kao Ofelijine biljke u herbarij. Jedino je bršljan moj autorski dodatak njezinu popisu. Zanimljiv mi je kao biljka koja opkoljava i stambene kuće i grobove, može otrovati, a može i izliječiti. On se pojavljuje u knjizi kao peraja morskog psa na naslovnici.

Kako biste opisali suradnju na knjizi sa spisateljicom? Koliko ste se dogovarali oko ilustracija?

– Natašu sam upoznala 2010. godine, kada nas je povezala urednica Lara Hölbling Matković. Do ove knjige surađivale smo već na nekoliko izdanja za djecu. Svaka suradnja s njom je novi izazov. U romanu “Kako zavoljeti morskog psa?” prvi put mi je pružila priliku da unesem svoj likovni jezik u književni tekst za odrasle, u gusto tkivo misli satkano od različitih pristupa traumi prekida dubokog prijateljskog odnosa... Slala mi je poglavlje po poglavlje i ja sam ih iščitavala i tražila inspirativne motive.

Moj prvi likovni nagon bio je ispucavati crteže intuitivno bez premišljanja i uljepšavanja, kako me pojedina poglavlja ponesu. Na našem susretu nakon prvog pročitanog poglavlja donijela sam Nataši seriju crteža na kojima su uglavnom bile debele ravne horizontalne crte. Iznenadila sam je, ali je odmah shvatila i osjetila te crte. Zato surađujemo. Razumijemo se. Cijela naša knjiga funkcionira kao misaona petlja, koja se vrtnjom oko osi traume zapleće i raspleće u crtežima i riječima.

image
Hana Lukas Midžić: U Zagrebu me znala obuzeti nostalgija kad bih naletjela na emisiju ‘More’ iz splitskog studija. Odmah bi mi se zacaklile oči i stegnulo grlo

”Kako zavoljeti morskog psa” ima 64 poglavlja, navodno prema broju heksagrama u Konfucijevoj “Knjizi promjena”. Koliko vam je bliska istočnjačka filozofija? Volite li promjene?

– Nisam previše upoznata s istočnjačkom filozofijom. Ja sam vrlo prizemna osoba i u meni stvaraju neku vrstu otpora težnje k savršenstvu, postizanju nirvane ili bilo kakve duhovne prakse koje nisu u neposrednoj vezi s operativnim izvršavanjem svakodnevnih zadataka. Ne želim to omalovažiti, sigurna sam da neki ljudi različita duhovna učenja mogu uspješno utkati u svoj život i tako ga poboljšati. Ja nisam ta. Ja samo pokušavam živjeti iz dana u dan, koliko i kako već ide, ništa na silu, ništa preko reda, ali potegnem kad treba. Tako se nekako nosim i s promjenama.

One dolaze, ja ih dočekam više ili manje spremna i pokušavam se snaći s alatima koje imam. Nekad me zdrmaju, nekad me osvježe... Kao samostalna umjetnica navikla sam na čestu promjenu angažmana, stalno moram mijenjati fokuse, pa se nekad zaželim i dosadne rutine.

Imate sklonost suradnjama, često izlažete s grafičarkom i slikaricom Ivanom Gagić Kičinbači. Je li u pitanju neki poseban odnos?

– Ivana i ja smo kolegice s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, i već tada smo se prepoznale, i ljudski i umjetnički. Naša suradnja je sadržajno zanimljiva, a nama značajna i jer nam je ublažila stvaralačku samoću. Obje radimo potpuno neovisno jedna o drugoj, onda se nađemo i uvijek dođemo do zaključka kako bismo to trebale zajedno izložiti. I sve postaje lakše, od prijave na natječaj do postava izložbe... Dijelimo zadatke i stres. Kad jedna posustane, druga preuzme a da ništa ne trebamo objašnjavati.

Objavljujete naslove za najmlađe, a među splitskim školarcima osobito je popularna edukativna slikovnica “Bonton i poučna priča za djecu – Idemo na Marjan!”. Je li ona nastala zbog nostalgije?

Sudar s dječjim pogledima

U nekoliko zagrebačkih centara za kulturu vodite likovne radionice. Koliko se rukovodite interesima svoje djece u svome pedagoškom radu?
– Pratim što im se sviđa, kako razmišljaju, kako se igraju... Nekad mi pomognu oko izbora teme. Međutim, osmišljavanje radionice za polaznike zahtijeva drukčiju vrstu strukturiranog mišljenja, slično kao planiranje nastave u školi, samo "bezobraznije" – treba ostaviti prostora za kreativni nered. Treba odraditi i puno pokušaja i pogrešaka. Ne trudim se gledati svijet dječjim očima, prije želim postići da nam se pogledi, moj odrasli i njihov dječji, sudare i izazovu. Tada se događa prava razmjena hrabrosti i iskustva pa zajedno učimo.

– Jako mi je drago čuti da je slikovnica “Idemo na Marjan!” zaživjela među splitskom djecom. U nju sam uložila puno ljubavi za Marjan, a to se valjda osjeti. Kad se moj život usidrio u Zagrebu, znala me obuzeti nostalgija kad bih naletjela na emisiju “More” iz splitskog studija. Odmah bi mi se zacaklile oči i stegnulo grlo. Ali s vremenom sam prisvojila i Zagreb. On je moj koliko i Split. Osim toga, Split se mijenja, i svaki put kad se vratim, malčice mi je dalji. Međutim, ima mjesta i trenutaka, mirisa i boja, koji me još drmaju. Firule. Marjan. Sendvič u Pome...•

#HANA LUKAS MIDŽIĆ#NATAŠA GOVEDIĆ

Izdvojeno

10. svibanj 2020 15:53