StoryEditorOCM
SlikarstvoSpomen na meštra

Godina bez Alema Ćurina. Iza njega su ostale tisuće crteža, ilustracija i plakata, a i sam je bio likom svojih crteža. A crtani likovi nikad ne umiru

Piše siniša Vuković
15. prosinca 2021. - 16:39

Mi možda možemo, pa onda to i činimo, ali mobitel, mobitel ne moželagati… Bio je utorak, petnaesti dan prosinca lanjske višeglavo proklete 2020. godine, pomalo gnjilo jutro u arhivu HNK Split; sjedim za radnim stolom i padne mi na pamet Alem Ćurin.

Računam, on će mi najprije poslati broj mobitela od udovice Predraga Lucića, pobratima mu u genijalstvu, kojemu je za koji tjedan obljetnica smrti. I jedan i drugi, i Alem i Predrag, dosta su radili za HNK Split; pa, rekoh, baš imam želju o Pređi napisati koju, ali nemam broj Sandre, i, što ću, javljam se sigurnom drugaru s kojim zadnjih mjeseci sve više uživam u nekovrsnom pobratimstvu.

Rekoh, mobitel ne laže: bilo je 9.38 izjutra, i, napisao sam Alemu SMS: "Meštre, molin te pošji mi mob od udovice Predragove, Lucića. Želi bi napisat jedan lipi tekst obo njemu za skodnji dan u jenar. Živija mi!"

Poruka mu je bila dostavljena nekih pola sata nakon toga, ali ništa me nije čudilo: ni što poruka ne stiže uobičajeno momentalno, ni što nema skorog odgovora ni nakon primitka. Alem je vazda u nekakvom trajnom stanju "džet-lega", pa je podjednako i budan i uspavan u dva u noći, kao i u deset ujutro…

Javio sam mu se tog jutra razmišljajući o Predragu, ter listajući Alemove crteže što ih je radio za kazališna izdanja. Sjetivši se poruke što mi ju je nekidan Alem bio poslao, te uračunavajući sve ono što smo u zadnje vrijeme razmjenjivali, rekoh, baš ću njega pitat za Sandrin broj.

Nakon što mi je, baš po njegovoj preporuci, Miljenko Jergović na svojem portalu – ustvari, u digitalnom časopisu sjajnog imena "Ajfelov most" – bio objavio čakavsku pjesmu "Lopata i fuga u fis-molu za dva mrtvaca", povezujući dojam čitanja te pjesme s čitanjem i praćenjem moje književne rubrike "Otkriveni zavičaj" baš u Slobodnoj Dalmaciji, Alem mi, pod elektroničkim pseudonimom Ivan Tom, šalje predragi mi e-mail: "Ma sve ča ti oću reć, jebote, Majstore, kako lipo pišeš:/ Obo drugiman/ Obo lopati i/ Ala da/ tvoj Alem."

image
Ćurin u svom ateljeu
 
Jakov Prkić/Cropix

Bilo je to 21. studenog 2020., u 15.14 h. Na blagdan Gospe od Zdravlja. Njemu ta svetkovina nije značila ništa, a ja nisam gledao na bližnjega svojega po metru kojim mjeri blagdane u crkvenom kalendaru.

Njemu nije smetalo ono što je meni važno, meni je još bilo draže uvažavati važnosti kojima moj prijatelj, ili drug, raspolaže.

Vidim u tome, naime, onu razliku što dijeli ljude od hulja, licemjere od hijena: što čini crtu razgraničenja među onima koji nepriznavanjem vlastite sljepoće drugome oduzimaju zdravi vid.

I, dok sam čekao da se Alem javi i pošalje ili pročita broj što sam ga tražio, prilazi mi kolegica s ledenim izrazom lica i viješću: "Umro je Alem… Alem Ćurin!" Za ne povjerovati…

A ono što mi je dodatno stvorilo nekovrsnu jezu i šok, jest spoznaja da je nekako u isto vrijeme kad sam Alemu i poslao onaj SMS ujutro, da je puklo ono dobro srce njegovo… Za radnim stolom. Ili blizu njega, svejedno.

image
Jakov Prkić/Cropix

Ionako, dok je oči imao otvorenima, o nečemu je maštao i sanjao. Bilo da je to bio kakav od onih njegovih genijalnih crteža, bilo da je to bila neka – u najnovije vrijeme – neka njegova neobična, ama baš po svemu neobična pjesma. Da, Alem Ćurin je bio i pjesnik.

Znalo se to i po poetičnosti njegovih ludičkih asocijacija i nadrelističkih metafora u crtanoj formi, koje su njegove ilustracije pretvarale u britke komentare i kritike, nerijetko i rječitije od tekstova ili eseja koji su bili o istoj temi napisani.

Alemove vizualne dosjetke nisu bile depadansa iliti ekstenzija tekstualnim predlošcima što su u novinama zajedničkim naporom analizirale i persiflirale zadani motiv ili fragment aktualnosti. Ne, Ćurin je postojećoj koncepciji pridodavao nemjerljivu nadgradnju: krunu koja cjelini daje dodatan sjaj, odnosno dijademu koja je sama sebi dovoljna, pa već svojom pojavom i prekoviše govori sama za sebe.

Takvi su bili i likovni prilozi što ih je Alem Ćurin izrađivao i za predstave HNK Split. Uvijek su to bila rješenja što su odudarala od svih kanona slikarskog izražavanja, vazda je to bilo kongenijalno osmišljeno na način da vezuje i oko i riječ, i uho i ton.

Bez obzira na to je li radio plakat za operu, dramu ili balet – pa i za čitavu sezonu ili festival Splitsko ljeto – slikarska ideja imala je višedimenzionalnu prodornost i višeslojnu razgovorljivost, koja je često znala ostati izvan shvaćanja na prvo, pa čak i drugo gledanje…

image
Jadran Babić/cropix

Alem je pružao otpor pukoj doslovnosti ili besjedovanju na prvu loptu; on je kalem ideje nudio promatraču potičući ga na razmišljanje te, na taj način, i na njegovo, promatračevo, sudjelovanje u njegovom umjetničkom izričaju.

To su crteži što se svađaju s kutevima u okviru kojih su omeđeni, crteži to su što šestarom u oko tom istom promatraču rugaju se zarad njegovog nerazumijevanja evidentne poruke. Hm, evidentne…

Ipak je to Alem… Čovjeka on unaprijed ekskulpira od lako mogućeg nerazumijevaja; jerbo, umjetnost ako drži do sebe, ona inzistira na rečenom pružanju otpora… Pružanje otpora osnovna je os osi apscise i nužna os osi ordinate, drugačije to ni ne ide…

Pa tako ni kod Alema, kod kojega sve se suprotstavlja osnovnim zakonima fizike i gdje se sve podvrgava elementarnim regulama logike. U očištu onih koji, dakako, nisu obdareni zdravom sljepoćom i talentirani krepkim neukusom.

Alem Ćurin igrao se svojim svjetovima mašte demonstrirajući raskriljeno slobodarstvo u svojim suptilnim i delikatnim, intimnim i decentim operacijama svekolikog razdogmačenja. Sprdao se i obračunavao s ljudskom glupošću svojim dovitljivim i brutalnim slikama, čija brutalnost nije bila izvanjska i vizualna, već duboko injektirana u poruku, poput glogovog kolca u prsima…

Pjesničkim je stihovima, najčešće nastalim u noćnim satima kad se slabo vidi, meandrirao kroz prostor i vrijeme onim božanskim perom pri činu ne pisanja "još jedne pjesme", već u hodu ka prepisivanju pjesme iz odozgor odnekuda, gdje su pohranjene i melodije što kompozitoru padnu na crtovlje kad se i najmanje nada.

Ne znam kakav je Alem bio pjevač, ali, sudeći po njegovom glasu s druge strane telefonske žice ili mobitelovog zraka, bio bi odličan bas u klapi. Jasno, to je samo tlapnja, budući da ga onako neukrotivog sigurno ne bi mogla zapasati disciplina održavanja probe i obaveza određene ure za nju.

Ma, kad bi se društvo skupilo uza žmul crnoga, i, ako je htio provjeriti ima li i tog dara, uvjeren sam da bi Ćurin znao položiti fundamente akordu pri spontanom pjevanju, na primjer, u konobi u Starom Gradu, njegovom Pajizu…

image
Alem potpisuje mural
Joško Šupić/cropix

Čakavštinu svojega forskoga ishodišta govorio je izvrsno i, čulo se to, radosno. Naročito kad bismo ćakulali o temama zavičaja kojima smo obojica bili dragovoljni i taoci i robovi. Ne znam zna li se točno koliko Stari Grad ima agera, ali sam poprilično siguran kako je Alem bio sâm svoj ager, još jedna ta hora, duhovna parcela u tlu Fora koja mu je pripadala i kad je on bio podalje od nje.

I da je on iz Pajiza i bio ostao u Parizu, ono onda kad se škropljenje Kairosovog aspergesa razlilo naopako, siguran sam da bi Alem i dušom i tijelom bio u svojem dalmatinskom gnijezdu.

Da, kao lokalpatriotski kozmopolit, vjerujem, Alen je našao mjeru kako da skučenost dalmatinskog bazena univerzalošću Mediterana razlije na cijeli svijet. Znakovita je i njegova ingeniozna dosjetka, što je bila frcnula u trenutku, baš ono iz praelementa i prapočela dalmatinizma: "Kurac je Zemlja okrugla: more je okruglo!"

Njegov suotočanin, Marin Franičević, fino je bio zapisao na jednom mjestu: "Životi prohodu a škoji ostaju, stari svit umire, novi se rajaju". Ako je Alem i umro, ostaju za njim tisuće crteža, bezbroj ilustracija i plakata; uostalom, on je povremeno bio i likom u svojim crtežima. A likovi u crtanim filmovima, i stripovima, ne umiru…

image
Jadran Babić/cropix

Ništa, mi ćemo se i dalje pretvarati kako smo kužili i prepoznavali sve one rječnike i enciklopedije, leksikone i vademekume što nam ih je Alem svojim crtežima i slikama slagao pred očima.

Sve one njegove misaone slikovne rastere i registre, kao obrise pralikova s kakvog palimsesta, mi ćemo ćoretati dovijeka, vazda bivajući svjesnim – svatko prema svojoj vrsti – kako smo bili kompletni ćoravci dok smo se divili i buljili u Alemove bojane reakcije na papiru, prihvaćajući ih svojim, a, opet bolno sumnjičavi jesmo li dokraja skužili tu neku njegovu uvijek latentno postavljenu minu ili zajebanciju…

Da nam se, ergo, ne dogodi kako se, ustvari, smijemo sami sebi…

Rekoh, Alem je bio i pjesnik. Ili je to, barem, bio počeo biti.

Dopisivali smo se mejlovima i zafrkavali, uvijek svatko od nas na svojoj čakavštini, a onda me je jednom zamolio da pokušam pronaći plakat davne predstave iz splitskog Teatra: "Tko će spasiti orača?"…

Sumnjao je da će doći do toga, ali je svejedno pokušao. I, prekopao sam sve ne bih li ušao tome u trag… Rezultat: 24. rujna 2020. osvanuo je na Alemovom Facebook profilu sljedeći status, kao i pjesma koju je obnoć napisao: "Skoro 30 godin uvjeravan teatarski auditorij oko sebe da san gleda predstavu neobičnog imena i da san bija još siguro u osnovnoj školi, mislija san da san je gleda sa školon ali, kako sad znan, očito san je gleda sa ocen materon braton. Igrala je samo 3 (slovima: tri!) puta.

Svi su govorili: Orač? Nika čuja. Mi to igrali? Nevirujen! Dunkve, zahvajujuć dobren Siniši Vukoviću, arheologu kartušine tejatra, čuvaru memorije, ispostavilo se da nisan pizdi baline, evo i dokaza o priredbi ča je asfaltirala negdi duboko u meni slike i glas, negdi na isten livelu ka Antonionijeva Noć, Fellinijeve Dangube i Leonovi Dobar, ružan, rđav.

Ala da

JASEN FOSNA

U svakom listu

što pada

vidim lice smrti,

tako nekako, loše prepisan Tin

na mojoj crtaćoj dasci, drvo furnir

jasen, ALU, Ilica 85, vonj ugljena

od haustora do krovova,

Agram, jesen 1976.

44 ljeta iza, isto ojeseni,

jasen ispred mene isti,

les od ožiljaka razrezan

tušem uprskan

pošteno škvorcan

ona slova nemam,

al' ne dam, jok! i ne! o' se štit

na kojem su me, poraženog

bezbroj puta, ovoj adresi prinosoli,

mrtvog mašti kući unovo vraćali.

Svakonoćom, inbazdanim korakom

kroz Ahiret fosnom stazom,

lošom, jer tesari samo

o krovnoj gredi visokoj haju,

prohodim posrćem propadam,

kadli iz tme pravo na me

Zvonko Lepetić/Albert Cobb,

završna scena drame Franka

D Gilroya "Tko će spasiti orača?",

daske HNK-a Split, 1968. je, januar.

Kaslista je od nadgrobnih bista,

zvoni Lepetić, moli kumi urla,

budi moj Larry Doyle, jedini

Taj Taj je moj i Orača spas,

no Larryju Doyleu neće se dvaput

želja za istom vodom, jok! i ne!

samo strah muk mrak prah.

Od jutarnje turske nadalje,

káve i kaverne otvaram, brazdom

les rastavljam, tušem morem

vinom izorani furnir zalijevam.

Ujesen jasen a niotkud lica,

altroke Larry Doyle, izgubljena

je kaslista, nitko ne zbori, ni

da bi riječ, rečeno je jok! i ne!

sama fosna, morebit tek aplauz pri."

Svima su nam mobiteli puni brojeva (friških) mrtvacâ koje iz nekog emocionalno-iracionalnog razloga ne želimo izbrisati. Kao da ih time nekako želimo već mrtve održati još i dalje živima: ne dati im da nam i po drugi put pred otvorenim očima umru.

Ili ih, barem, ne želimo po drugi put pod zemlju pokopati… Alemov broj, jedan je od njih. A, s Alemovim radovima sreo sam se odavno.

Divio sam im se podjednako kao i njihovu autoru. Nismo se, međutim, sretali, premda smo jedan drugoga znali po onome čime smo se bavili.

image
Alemov crtež Tonka Maroevića za tekst Siniše Vukovića u spomen Tonku

Povezala nas je, konačno, njegova Vjera, moja kolegica u Teatru. Otkako smo se prvi put čuli, nismo se prestali što dopisivati što međusobno nazivati. Nikad se ni s kim u životu nisam zbližio u mjeri s kojom jesam s Alemom, kliknuvši otprve.

Snaga tog intenziteta kao da se formirala sama od sebe, a krenula je nešto prije pandemije koronavirusa… Nemili "lockdown" zatvorio je kafiće i onemogućio druženja, pa smo stalno odgađali susrete čekajući da se okolnosti malo primire.

Sve, "sutra ćemo, sutra ćemo"… Vidio sam Alema na desetak metara lani pri otvorenju njegovog murala u Plinarskoj ulici za Splitskog ljeta, ali sam žurio na trajekt za Brač, pa nisam mogao ostati do kraja.

Mjesec dana kasnije, u kolovozu, vidio sam Alema na fotografijama koje sam snimio na sprovodu Tonka Maroevića u Starom Gradu. Od žalosti na sprovodu prijatelja, nisam ni primijetio da mi je drug Alem u kadru, taman poviše lijesa od Tonka nad otvorenim grobom…

Alem mi je koji dan kasnije rekao kako me je "upanao" izdaleka… I, poslao mi je crtež Tonka, koji je dao i da se objavi uz moj tekst o Tonku, u Slobodnoj.

image
Alem Ćurin

Falit će mi naslovnica s njegovom ilustracijom na onoj knjizi o kojoj smo govorili…

Alem i ja nikad se nismo vidjeli oči u oči…

Ali smo se razumjeli srcem uz srce…

Adio kumpore!

Tvoj, Arheolog kartušine Tejatra…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. ožujak 2023 04:17