StoryEditor
Slikarstvosalon galić

Dubrovačkom umjetniku Viktoru Daldonu zimi je netko nožem izrezao gumenjak. Umjesto da traži počinitelja i osvetu, on je u Splitu napravio izložbu

Piše Jasenka Leskur Staničić
6. veljače 2020. - 08:05
Isječeni gumenjak, umjetnik i more na videozidu  Nikola Vilić/hanza media

Dubrovački slikar i multimedijalni umjetnik Viktor Daldon izlaže do 14. veljače u splitskom Salonu “Galić”, u Marmontovoj ulici. S juga, iz grada čiji stanovnici u velikom šarenilu proslavljaju feštu zaštitnika prije nego što im turisti opet presijeku gradske žile kucavice, donosi rad pod mračnim nazivom “Korpo morto”.

U naravi, multimedijalni postav koji čini nekoliko sastavnica: izdušeni gumeni brodić, tenisice u cementnoj kocki, niz crteža tog istog para “starki”, video velikog formata s bešumnom, ali valovitom i zapjenjenom morskom površinom, slike otoka u moru... Uz pomoć kojih je “ispričao” jedan neugodan događaj, ilustrativan za život u malom mjestu, često neprijateljski raspoloženom prema došljacima.

– Ovaj rad nije nastao odjednom, prvo je nastao blok s tenisicama. Dosta radim u betonu, a baš sam u ovim tenisicama uvijek slikao. Ispred mog ateljea, jedne garaže u Lučici, mjestu gdje živim, stajao je gumenjak. Tijekom zime netko ga je iskidao nožem. Ne znam je li taj netko znao da je moj, no nakon godinu dana isto se dogodilo i gumenjaku moga prijatelja koji je tu prije živio, s tim da je njegov pronađen na otoku preko puta.

Tužan mentalni sklop

Netko je odvezao konop, pa se rasparao o stijene. Nekome je “zauzeo” teren. Nakon toga počela se stvarati ideja za ovaj rad. Gumenjak je djelovao mrtvo, ubijeno, iskidan, “izdušen” – duša mu je otišla – to je to, “colpo morto” kako mi kažemo, od talijanskog naziva “mrtvo tijelo”, “corpo morto”, u žargonu naziv za betonsko sidro za vezivanje brodica.

Jedan takav iskoristio sam da bih ubetonirao moje tenisice u kojima sam slikao. To za mene ima simboliku, ilustrativnu, ukratko: osjećaj sputanosti, zarobljenosti, nemogućnosti. To sam povezao s gumenjakom, nadodao sam ove slike otoka, gledam u njih iz svoje kuće, obično sam išao gumenjakom do njih. I oni imaju značenje: bijeg, sloboda, autonomnost.

Inače, ne volim definirati. Mnoga pitanja traže odgovore, definiciju, a ja to ne volim jer su u toj definiciji stvari isključive. Rekao si nešto, odredio se za nešto, sve ono okolo prestaje kao mogućnost. To mi je grozno, možda se upravo zbog toga bavim umjetnošću.

Događaj o kojem govorite ukazuje na neku ksenofobiju, otpor prema došljacima, uskogrudnost, iako to nikako ne možemo povezati s mjestom u koje dolaze doslovno ljudi iz cijelog svijeta?

– Razgovarajući s jednim mještaninom, kasnije sam shvatio da sam ja stranac u tom mjestu. Ja sam rođen u Gradu, iako sam formalno pola stranac, Talijan po ocu. Ali rođen sam u Dubrovniku, a prije 17 godina sam se preselio u to mjesto. Osjeti se taj drugačiji odnos, nisam im privlačan. No, ne bih potencirao tu priču. Ovaj moj rad mogao se zvati “Osveta”, “Vendetta”. Kao neka lijepa osveta. Mogao sam i poć’ tražiti toga tko je to napravio, al ja sam napravio ovako... Mentalni sklop ljudi je tužan, to je jedna zastrašujuća priča. Generalno, taj odnos, ne samo prema strancima, nego neistomišljenicima. Ali što više razmišljam o mojem radu, bitnije mi je što on znači, a to moje iskustvo više nije važno. Ovako je višeznačno, više je u vezi s radom nego s mojim osjećajima. Kad završim rad, odvajam se od njega sve više, on počne živjeti svoj život, a ja nestajem. Rad ostaje vama da ga doživljavate. Zato je ovaj naziv bolji, “osveta” zvuči grublje, brutalnije.

Kakav je suživot umjetnika i masovnog turizma? Nosite epitet subverzivnog slikara, bavite se temama koje se kritički odnose prema konzumerizmu. Što uopće može umjetnik u maloj sredini?

– Želim zahvaliti HULU Split, i to nije nikakva kurtoazija, ovo je uz Galeriju umjetnina mjesto gdje se dobro radi. Zbilja sam zadovoljan što sam u Splitu. Takve slične ustanove imate u Dubrovniku, rade teško, ali rade dobre stvari. Art radionica “Lazareti” radi dobro, galerija “Flora”, koja muku muči, ali priređuje izložbe iako nema novca. Umjetnost trebamo i to što je moguće više, ona u Dubrovniku treba za djecu, za mlade, za njihovo odrastanje, a za turiste me nije briga, oni dolaze zbog drugih stvari. Turizmu umjetnost ne treba, tako su nam izravno rekli.

image
Viktor Daldon: Moj sin me nekad pita zašto radim nešto što ne mogu prodati, a ja mu ne znam odgovoriti
Nikola Vilić/hanza media

Nije lako biti umjetnik, bilo gdje, ja živim i od turizma i od umjetnosti, al’ puno više ipak od turizma. Ali radim jer sam tada slobodan i jer to trebam. Moj sin me nekad pita zašto radim nešto što ne mogu prodati, a ja mu ne znam odgovoriti. Ja ću to raditi dok mogu.

Samo se suveniri prodaju

U Gradu se jedino može prodati suvenir. A onda sam tako i nazvao jednu svoju izložbu. Izložba, njezino otvaranje, koliko će doći ljudi, mene to više ne opterećuje u nekom smislu; onaj tko treba doći – doći će, ne možemo mi tu nešto učiniti. Možemo odgajati mlade, reći im što valja, a ostatak je na zajednici. Kakva je, takva je. Uloga? Da na neki drugačiji način gledaš, promišljaš i prezentiraš. Iz sebe. Uvijek je stvar u tome.

Ipak, usprkos svemu, dubrovačka je likovna suvremena scena dosta upečatljiva i izuzetno brojna. Kako to?

– I specifična. Scena je zanimljiva, konstantna i dobra, ogromna s obzirom na veličinu grada. Na jedan način za to je zaslužan i Antun Maračić kad je vodio Umjetničku galeriju, on je dosta toga okupio, prezentirao na specifičan način. Sve je malo organiziranije, bolje se uobličilo negdje od 2005. godine.

Ovo je vaše prvo predstavljanje u Splitu, i to ne sa slikama po kojima ste poznatiji. Otkad se bavite instalacijama?

– Da, ovo mi je prva izložba u Splitu. Najviše slikam, ali volim i ostalo, prezentirao sam videa i fotografije. Mislio sam da mi je ovo prva multimedijalna izložba, ali zapravo nije: prije dvije godine u Lazaretima sam napravio “Inkubaciju”, draga mi je ta izložba. Iz nje se izrodilo ovo što je sad. Stvar je bila postavljena u tri odvojene sobe, inkubacija predstavlja kreativni proces, a opet, ima veze s prostorom izložbe jer lazareti su karantena. Izložio sam objekte, crteže, slike, video, moje dnevnike, fotke. Vrlo zanimljiva stvar.

Od samostalnih umjetnika traži se rad ‘na crno‘


Kako komentirate uvođenje novog cenzusa za ostvarivanje statusa samostalnog umjetnika, koji uvode obavezu od tisuću kuna mjesečne zarade?

– Iskreno? Teško nam je funkcionirati. Nekada želim raditi preko ugovora o djelu, ali osoba koja kupuje sliku to ne želi jer su mu davanja velika. Ja ne mogu izdati račun jer nisam u PDV shemi, nisam fiskalan, znači potencijalni kupac traži od mene rad "na crno". S obzirom na ono koliko umjetnik napravi i može prodati u godinu dana, taj je zakon mojem mišljenju apsurdan.

Uzmite razdoblje od pet godina – u četiri godine možete zaraditi samo 20 tisuća kuna, a u onoj jednoj godini preko tog propisanog maksimuma. I kako to izvagati, naći sredinu? Meni je bilo O.K. ovo kako je bilo prije, možda da se nađe neki lakši način legalnog funkcioniranja. Uz porezne olakšice onima koji kupuju da im se odbije od poreza, kako je "vani". Nisam porezni stručnjak i ekonomist pa ne bih mogao nešto više reći.

#VIKTOR DALDON#SALON GALIć

Izdvojeno