StoryEditor
KulturaIZ KOMIŽE U SVIJET

Škoji ipak nisu 'mrtvi' zimi: malo viško neovisno kazalište razmiče kulturne okvire na otoku, ali i šire

26. siječnja 2017. - 00:52

Zanimljiv doprinos inače ne baš pretjerano živahnom siječanjskom kalendaru splitske kulturne scene ovoga puta ostvarilo je Kazalište Besa, jedino profesionalno otočno kazalište u Hrvatskoj, i to s dvije izvedbe. Dok smo pretprošle subote imali priliku gledati “JaMajka Dream… ilustrirani rukopis o majčinstvu”, autorice Ane-Marije Fabijanić, protekle subote u Lori na programu se našla njihova predstava “Pendrekmen”.

Riječ je o autorskom projektu redatelja Cvetina Aničića iz Srbije, točnije iz Šida, te našega glumca Ivana Lukića. Oni su radili na ovoj predstavi više od godinu dana, počevši suradnju na "Besinu" kazališnom kampu 2015. “Pendrekmen” je imao svoju praizvedbu prošlog kolovoza u Komiži, u međuvremenu je izveden na nekoliko kazališnih festivala u regiji, a na Međunarodnom kazališnom festivalu u Belom Manastiru predstava je osvojila nagradu za najbolju kostimografiju.

Pitanja sustava

- Predstava je uglavnom nastajala na relaciji Vis - Šid, a kada sam se tijekom rada na “Pendrekmenu”, silom prilika, našao u Njemačkoj, surađivali smo preko Skypea. Cvetin je autor velike većine teksta, a pristupajući ovom projektu krenuli smo od pitanja: “Na koji način bi policajac-klaun provodio hrvatske zakone?”- kazao nam je Ivan Lukić.

Pendrekmen je, kako objašnjava, zapravo običan mali čovjek željan uspjeha. A njegova najveća želja je da ga jednog dana nazove premijer i ponudi mu fotelju ministra.

- Iako u komadu ima dosta humora, “Pendrekmen” nipošto nije samo još jedna laka komedija jer se pokušava baviti pitanjima sustava - kazao je Lukić, napomenuvši kako je jedna od glavnih postavki Kazališta “Besa” upravo neovisnost, kao odgovor na pritisak sustava.

- Nemam potrebu kritizirati sustav, ali bih svakako volio postati neovisan o njemu makar je to gotovo pa nemoguće. Prije svega, zanima me energetska neovisnost, ali, na primjer, ako hoćete imati solarne panele, vi se opet morate obratiti resursima tog sustava jer ih on proizvodi - zaključio je naš sugovornik koji se za sada, kako veli, tek malim koracima kreće prema “no-sustavu”.

Ekološki motivi i inače snažno prožimaju rad ovog kazališta koje je svoj dom pronašlo na izoliranom otoku, u dobrovoljnom egzilu i to od 2014. kada se jedna od osnivačica “Bese”, redateljica Marica Grgurinović preselila na Vis.

- Izazovi našeg kazališta su slični izazovima koje imaju i druge nezavisne organizacije u kulturi. Međutim, dok se dosta njih, što zbog nerazumijevanja okoline, što zbog teškoća financiranja, vremenom okrenu mainstreamu, mi smo odlučili ne samo pobjeći od institucija već i od mainstream poetike. Naša odrednica je autorsko i poetsko kazalište. To znači da uglavnom ne postoji pisani dramski podložak od kojeg krećemo, nego tekst nastaje tijekom rada, a ono poetsko u našem određenju znači da se ne naslanjamo toliko na riječi koliko na simbole, metafore i slike - kazala je Marica, napomenuvši kako je najsnažniji pečat tom poetskom usmjerenju dala njihova kolegica, dramaturginja Ana-Marija Fabijanić.

Biti izvan institucija automatski znači imati i suženi krug publike, svjesni su u “Besi”, a kada tome dodate i drukčiju poetiku, krug se još više sužava, no kažu kako ne sumnjaju u svoj izbor.

Značaj permakulture

Unatoč nedostatku potpore lokalne vlasti, koja želi nešto “klasičnije”, “Besa” je magnet koji privlači svoju publiku.

- Osim što malim koracima pokušavamo mijenjati publiku na Visu, zahvaljujući našem ljetnom kazališnom kampu na otok dolaze ljudi iz cijele Hrvatske i iz regije jer ih naprosto zanimaju stvari kojima se bavimo - kaže ova redateljica.
Nas je, pak, zanimalo kakva je veza između kazališta i permakulture, tog interdisciplinarnog pristupa životu koji njeguje svijest o međuovisnosti ekosustava.

- Kazalište bez permakulture za nas je nešto kao ručak bez namirnica. Permakultura je fantastičan sustav koji u svojoj srži promovira odgovornost prema sebi, prema zajednici i prema čitavoj prirodi, a pokriva različite aspekte stvarnosti, od prirodnog graditeljstva i obnovljivih izvora energije do organske poljoprivrede, cirkularne ekonomije i općenito funkcioniranja zajednica. Upravo unutar takvog sustava ja vidim svoju umjetnost. I koliko mi je poznato, mislim da kod nas ne postoji ni jedna druga umjetnička organizacija koja na tako sustavan način promiče ovaj spoj, što ne znači da druge zajednice usmjerene na permakulturu ne njeguju umjetnost - kazala je Marica.

Stranac na Visu

Život na Visu ima i svojih prednosti jer u malim sredinama, primjerice, gradonačelniku možeš puno lakše pokucati na vrata, a otoci su trenutno “in” i kad su u pitanju različiti natječaji i europski fondovi.

- Ipak, ja ću uvijek ostati stranac na Visu, baš kao i “Besa”. Iako naše kazalište stalno napreduje, i pomalo ali sigurno gradimo brend koji se vezuje i uz otok Vis, lokalci nas još uvijek doživljavaju kao strano tijelo, posebice jer radimo tip kazališta koji oni ne razumiju jer su naviknuli na pučki teatar. Ako tome dodamo činjenicu da se bavimo i permakulturom, e onda možete pretpostaviti koliku to dodatnu zbunjenost unosi - kaže Marica Grgurinović.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. rujan 2020 01:42