Bravo za PlayDramu i prvu njihovu premijeru ove sezone, “Dijete našeg vremena”! Ovako pametna, srčana, energična i duhovita predstava ne događa se često, i ne događa se slučajno.
U klubu Quasimodo dvije mlade Splićanke, redateljica Helena Petković i dramaturginja Ivana Vuković, koje su već u Zagrebu i drugdje zapažene, a pokupile su i prve nagrade i pohvale, debitirale su u rodnom gradu predstavom o Splitu. U ovom autorskom projektu sa četvoricom splitskih studenata glume treće godine, pošlo im je za rukom majstorski iskoristiti ne osobito zahvalan prostor kluba, mladost i glumačke potencijale Stipe Jelaske, Lovre Kondže, Petra Salečića i Luke Šatare i iznjedriti komad zbog kojega se puca od smijeha, ali s gropom u želucu.
Ivana Vuković, dramaturginja, prije nekoliko mjeseci nam je u razgovoru rekla:
- Vidim da ljudi gube svoja ljeta i to mi je silno žao. Kao da sunce i more više nisu naši i za nas nego na prodaju, mi ne stižemo u njima uživati. Ne mislim ni da su Splićani pohlepni ni da ih nije briga za svoj grad. Činjenica je da su prisiljeni na neke stvari, na koje možda ne bi pristali da imaju više opcija.
Ova tema jako je zanima i obradila ju je na nesvakidašnji način u “Djetetu našeg vremena”. Za ovaj distopijski tekst imala je u vidu nekoliko uzora, no uočava se sličnost s idejama Margaret Atwood, posebno s njezinim novijim knjigama “iz bliske budućnosti”.
Sve je brendirano
Ta bliska budućnost u predstavi PlayDrame već nas je u nekim segmentima i zahvatila, ugazili smo u nju, a neki nalikuju na čisti SF, samo pitanje je hoće li uskoro postati žalosna stvarnost.
Četiri momka, u klubu koji će sutradan postati hostel, pripremaju se za novu turističku sezonu. Grad im je već neko vrijeme sveden na kulisu, ljušturu očišćenu od stvarnog života, i u njemu prolaze samo imitacije. Sve je brendirano ili će to tek postati - od lavande i tiramola do stila ponašanja.
Način hoda, beštimanje, klape, kupanje, pa čak i fjaka i pižolot postali su brandovi koji se prodaju, a u koncesiju idu i Banovina, i Torcida i poljudski stadion. I navijanje na Sjeveru je zgodan brand. Svatko igra ulogu u tom velikom teatru za goste, potpisuje ugovor i mora ga se držati. Tko je zaposlen u svojstvu stanovnika, ne smije preko granice u Dugopolju. Menadžeri uz to izučavaju fenomen “najlipšeg grada na svitu” i tragaju za inovacijama: što bi se još moglo unovčiti?
Zovite ih na svoje scene!
Čitava autorska ekipa uspjela je iznjedriti spoj komedije i horora; kroz priču plutaju, doduše, ostaci takozvanog splitskog duha, i glasovi otpora, ali još jasnije zvoni upozorenje: lako je naviknuti se na logiku i sistem logora.
Ritam predstave je sjajan, četvorka u prugastim majicama ne da oduška ni sebi ni publici sat i pol vremena. Redateljica i dramaturginja u korist predstave ostavile su im slobodu govora u njihovim izvornim dijalektima: Jelaska je fetivi Splićanin, Šatara Zagrepčanin, Salečić Koručulanin, a Kondža Sinjanin. Naravno, i oni koji nisu fetivi moraju u ovom teatru u teatru naučiti to biti - nekima je lakše, Zagrepčaninu pak puno teže.
Momci od dvadesetak godina, puni elana, kadri iznijeti i fizički zahtjevne, gotovo sumanute scene, dali su i svojim tipiziranim likovima ipak osobni pečat, ljudska lica i karaktere. U klub Quasimodo stane pedesetak gledatelja - malo je to za ovakvu predstavu, premda je prostor iskorišten na najbolji način. Gradski teatri koji imaju svoje scene, pozovu li “Dijete našeg vremena” u goste, učinit će veliku uslugu i sebi i publici.•
Bravo Splićanke!
Dvije mlade, nacionalno zapažene Splićanke, redateljica Helena Petković i dramaturginja Ivana Vuković, uspješno su debitirale u svome gradu, kao i mladi glumci Stipe Jelaska, Lovre Kondža, Petar Salečić i Luka Šatara