StoryEditorOCM
KulturaPRONAĐENO BLAGO

Poslastica za sve ljubitelje kultnog stripa: zagubljeni antologijski radovi velikog Andrije Maurovića napokon se vraćaju kući!

1. veljače 2017. - 00:52

Za početak krenimo s umjereno dobrim vijestima. Nakon jednogodišnje stanke, iznuđene sramno niskom potporom famozne šire društvene zajednice, MaFest ide dalje: jubilarno deseto izdanje jednog od najvažnijih festivala stripa u ovom dijelu Europe održat će se koncem svibnja.

Zašto je ta vijest samo umjereno dobra? Naprosto stoga što za njom slijedi jedna još bolja. Po svemu sudeći, rođendansko izdanje MaFesta nadmašit će sve prethodne smotre. Do sada je svoj dolazak potvrdilo čak 45 uglednih autora sa svih strana globusa, među ostalim, i deset specijalnih gostiju, što će reći crtača koji su se obvezali izraditi festivalski plakat i svoj originalni rad darovati gradu domaćinu.

Crteži odlično sačuvani

No, čak ni ova vijest nije bogzna što u usporedbi s trećom. Naime, deseto izdanje MaFesta ipak neće biti presudno obilježeno pravim desantom "teškaša“ devete umjetnosti na makarsku rivijeru, nego jednom izložbom. U galeriji "Gojak“ svim će znatiželjnicima na uvid biti ponuđeni originalni radovi Andrije Maurovića (1901.-1981.), čija je sudbina donedavno bila nepoznata, pa smo mogli samo jalovo nagađati u kojemu podrumu skupljaju prašinu i jesu li se možda u međuvremenu i sami pretvorili u prah.

Otkud je to blago izronilo i o kojim se meštrovim djelima radi? U pitanju je čak 314 pasica koje tek treba temeljito prostudirati i stručno obraditi, no već i letimičnim pregledom može se zaključiti kako se radi o epizodama "Gospodar zlatnih bregova“ i "Sablast zelenih močvara“, koje tematiziraju pustolovine kultnih junaka, Staroga Mačka, Crnog Jahača i Polagane Smrti. Još uvijek se ne može isključiti mogućnost da poneka pasica tih stripova nedostaje, odnosno da se u mnoštvu radova kriju i fragmenti nekih drugih Maurovićevih naslova.

Ohrabruje, međutim, činjenica da su svi crteži u odličnom stanju. Toliko dobrome da će, siguran sam, svaki posjetitelj izložbe podijeliti ushićenje autora ovih redaka čije su se ruke tresle dok je pregledavao materijal. Ne znam što me se više dojmilo: činjenica što su crne plohe toliko blistave i sjajne kao da je netko povrh tuša udario još i jednu ruku laka ili sjenčenja bijelih površina plavom, odnosno zelenom olovkom (za čime je Maurović kao odličan poznavatelj tadašnje tiskarske tehnike posezao da bi dobio međutonove nalik rasteru).

Zbirka je, očito, svih ovih desetljeća bila više nego pristojno zbrinuta. A njezin donedavni vlasnik, kolekcionar iz Srbije, od nje se rastao postavivši dva uvjeta. Prvi je bio taj da novi vlasnik mora biti iz Hrvatske, jer je i prirodno i pošteno da se to nacionalno blago vrati kamo i pripada.

Drugi zahtjev odnosio se na činjenicu da zbirka ne smije završiti u rukama špekulanta, nego autentičnog stripovnog zanesenjaka koji radove neće kasnije u cijelosti ili, još gore, rascjepkano, u dijelovima, preprodavati. A kad je takav entuzijast pronađen, ova klasična djela konačno su se vratila kući, i to baš u godini kada se slavi punih osam desetljeća od njihove premijere na stranicama zagrebačkih "Novosti“.

Oduševljenje publike

Do 1937. godine Maurović je već bio izgradio reputaciju neprikosnovenog autoriteta u domaćim okvirima. Prvi naslov, "Vjerenicu mača“, publicirao je 1935., dakle, samo dvije godine nakon što se strip realistične figuracije probio isprva u američke, a potom i u europske novine.

Započinjući rad u tome mediju, on se nije mogao osloniti čak ni na vlastito čitalačko iskustvo koje je u to vrijeme bilo iznimno skromno, pa je "gramatiku“ nove izražajne forme posvajao preuzimajući filmska rješenja. Facijalnoj ekspresiji likova, mizansceni, kadriranju i montaži učio se u kinodvoranama, oslanjajući se na praksu sineasta i prilagođavajući je ograničenjima roto-tiska.

Već su njegovi prvi radovi izazvali oduševljenje tadašnje publike, pa se uskoro nije mogao obraniti od narudžbi za stvaranje novih naslova. Godine 1936., u tandemu sa scenaristom Krešimirom Kovačićem (kojega bismo uz malo slobode mogli zvati polubratom Ivice Kičmanovića, jer im je otac bio isti, naš klasik Ante Kovačić) iskoračuje na teren vesterna i stripovima "Trojica u mraku“ i "Sedma žrtva“ dostiže status neupitnog hitmejkera. Koji će godinu dana kasnije dodatno osnažiti dvama također vestern naslovima nastalima u suradnji s novinarom i piscem Franjom Fuisom, a koji će ovoga proljeća nakon dugih desetljeća iznova dospjeti na svjetlo dana.

Andrija Maurović ostavio je za sobom golemi opus, pa je među štovateljima njegova rada vrlo teško postići suglasje oko toga koje bi naslove valjalo izdvojiti kao ponajbolje. No bez obzira na sve razlike u individualnim ukusima i afinitetima, svi će vam reći kako "Gospodar zlatnih bregova“ i "Sablast zelene močvare“ definitivno spadaju u najuži krug remek-djela staroga meštra.

Bančenje i nebriga

Pa kako je onda moguće da je tim blistavim djelima (kao, uostalom, i mnogim drugim iz njegova portfelja) tako dugo bio izgubljen svaki trag? Krivnju za to dobrim dijelom snosi sam autor. U zlatnim danima neumorno je radio i još neumornije bančio. U više navrata je kazao kako je od mjesečnog honorara mogao kupiti kuću, ali je sav novac spiskao na poroke.

Dnevno bi, po vlastitom priznanju, znao polokati deset litara vina i dvije litre rakije te popušiti četiri kutije cigareta. Maurović je vjerojatno pretjerivao i kad je govorio o svojim primanjima i o svojim alkoholičarskim kapacitetima, ali nema nikakve sumnje da je prije Drugog svjetskog rata bogovski zarađivao i kompulzivno lokao (a k tome se još i kurvao, kockao...).

Od čovjeka koji njeguje tako nesolidan životni stil nije pametno očekivati da će se brinuti o sudbini svojih originalnih radova. To prije što u to vrijeme nitko nije mogao ni slutiti da će se jednoga dana kolekcionari jagmiti za izvornim crtežima omiljenih stripova.

Ni po stare dane, kad se s kolosijeka hedonizma prebacio na suhi dok isposništva (prestao je ganjati žene, piti i pušiti, počeo se hraniti kao veganac na steroidima, manijakalno vježbati te se odricati svakog luksuza, čak i grijanja, ako vanjska temperatura nije baš polarna) nije ga bilo briga gdje su njegovi originali, jer je bio čvrsto uvjeren da je strip drugorazredna tričarija, a samo štafelajno slikarstvo prava umjetnost.

Najvrednije iz opusa

Od stripa je u poznoj dobi bio potpuno digao ruke (crtao je samo pornografske kratke priče za svoj gušt, koje su prije petnaestak godina oknjižene u album pod naslovom "Kandaul“) i posvetio se slikanju, čvrsto uvjeren kako baš u tome stvaralačkom polju može dosegnuti vrhunce i tako posramiti svoje kolege suvremenike (Edu Murtića je, primjerice, nazivao "običnim špric-molerom“).

Na Maurovićevu i našu žalost, procjena mu je bila potpuno promašena. Njegova ulja zrcale, doduše, neupitnu zanatsku spremu, ali često, zapravo prečesto, nisu ništa više od kičastih kompozicija upravo nepodnošljive dramatike i sentimentalnosti.

Kako bilo da bilo, ono najvrednije iz njegova bogatog opusa, stripovi koje smo već bili prekrižili, jer desetljećima o njima nismo imali nikakav glas, uskoro stižu Dalmatincima u goste. Na makarskoj izložbi bit će predstavljena otprilike trećina kolekcije, dakle, stotinjak pasica, a osim u postavu, svi zanesenjaci moći će uživati u luksuznom, vrlo informativnom i bogato ilustriranom katalogu koji će pratiti izložbu. Samo se valja strpjeti do svibnja. A kad smo već čekali pusta desetljeća, valjda ćemo izdržati još nekoliko mjeseci.

Jahač s marke

Hrvatska pošta svojedobno je otisnula marku u počast Andriji Mauroviću, koju je dizajnirao Danijel Popović. Na njoj se vidi lik Crnoga Jahača, koji je najvjerojatnije presnimljen iz neke publikacije u kojoj je strip bio otisnut. Naime, originalni kadar nalazi se u kolekciji čiji će dio biti predstavljen na makarskoj izložbi.

Gdje su svi originali?

Ova kolekcija je, izvan svake sumnje, najveća privatna zbirka radova pokojnoga meštra. Petstotinjak njegovih tabli, plakata i crteža zbrinuto je u fundusu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Značajan (premda neusporedivo manji) broj radova nalazi se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te kolekciji Marinka Sudca. Pretpostavlja se da se u privatnom vlasništvu kod različitih osoba nalazi još podosta skica, crteža, pasica, tabli...

Majstor i salame

Maurovićev rad nije nepoznanica čak ni onom dijelu javnosti koje stripovi uopće ne zanimaju. Razlog tomu je jednostavan: svojedobno je bio veoma tražen kao ilustrator, autor filmskih plakata i propagandnih materijala. Tko, primjerice, ne zna za lik mlade Šestinčanke u narodnoj nošnji koja je postala zaštitni znak tvrtke 'Gavrilović', a za koju je Mauroviću kao model poslužila Jelica Laktić, unuka vlasnika Đure Gavrilovića?

Veliki Fra Ma Fu

Scenarist 'Gospodara zlatnih bregova' i 'Sablasti zelenih močvara' Franjo Martin Fuis (često se koristio pseudonimom Fra Ma Fu) rodio se 1908. godine u Golom Brdu pokraj Virovitice, a poginuo je u avionskoj nesreći kod Plitvica 1943., prilikom bijega u partizane. Od 1927. godine bio je u Ratnoj mornarici, u Divuljama je završio zrakoplovnu školu, a u Šibeniku radiotelegrafski tečaj.

Vojnu karijeru prekida 1934. i posvećuje se novinarstvu, vrlo brzo postavši jednom od najvećih žurnalističkih zvijezda svoga vremena. Znamenit po socijalnim reportažama koje je ilustrirao vlastitim fotografijama, našao je vremena i za bavljenje stripom, a napisao je i jednu dramu 'Život na dražbi', koja je praizvedena u zagrebačkom HNK tek 1979. godine.

Svjetski kalibar

Hrvati su poslovično skloni tome da vlastitim uglednicima (svejedno dolaze li oni iz svijeta kulture, sporta ili znanosti) pridaju svjetsku važnost i značaj. U slučaju Andrije Maurovića teško da može biti govora o ikakvom precjenjivanju, jer mjerimo li ga po svim objektivnim kriterijima, ne možemo zaključiti ništa drugo osim toga da je bio, u najmanju ruku, ravan svojim najvećim suvremenicima, dakle, danas kultnim autorima stripova koji su stvarali drugdje u Europi ili u SAD-u, a u mnogočemu ih je i nadmašivao.

Glas o njemu nije se uspio probiti u svijet iz jednostavnog razloga što je stvarao u maloj kulturi čija djela nikad nisu mogla računati na svjetsku distribuciju i recepciju. Ipak, dobio je zapaženu natuknicu u najrelevantnijoj do danas napisanoj knjizi o devetoj umjetnosti, 'Velikoj svjetskoj enciklopediji stripa', koju je uredio Maurice Horn.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. veljača 2023 03:02