StoryEditor
Ostaloucviljene plaćenice

Žene koje su voljele sprovode: Narikače nije opisao Milanović nego Ezop, ima ih u ‘Brezi‘, ‘Registraturi‘ te u ‘Smiju i suzama starega Splita‘

6. listopada 2020. - 17:20
'Narikače' u mačkarama iz Graba krizne 2012. godine  Duje Klarić/HANZA MEDIA

Narikače su bile vijest prije nekoliko dana, kada su bile najpretraživaniji pojam na internetu. Moguće da se sada više, shodno predsjednikovim izjavama i objavama, gleda gdje je točno Ilidža u koju se ide na teferiče i tko je bio Vladimir Bakarić, a Hrvati su, eto naučili tko su to narikače. Do tumačenja pojma došlo se jednim klikom, priskočili su i jezikoslovci, naveli se tipični primjeri jadikovanja i jadikovki pa smo se, eto, malo opismenili i nešto naučili.

Međutim, ostaje otvoreno pitanje - kako je moguće da toliko ljudi nije znalo - ili barem nije bilo sigurno - tko su i što su narikače? Naletjet ćemo na njih u filmovima i u knjigama - ali knjigu valja uzeti u ruke; statistike pokazuju da prošle godine gotovo šezdeset posto Hrvata nije niti jednu pročitalo.

Navika čitanja stvara se pak u ranoj, školskoj dobi. Ono što je u mladosti pročitano to je u pravilu i bolje upamćeno pa će se onaj tko je čitao Ezopove basne prisjetiti i pričice o narikačama. Ezop u svojoj zbirci - znaju oni koji je nisu preskočili - ne piše samo o lisicama, gavranima, vukovima i janjadi, nego i o bogovima i ljudima.

image
Narikače iz filma 'Breza' Ante Babaje
 
Youtube screenshot

I tako bilježi:
- Neki bogataš imao dvije kćeri. Kad jedna od njih umre, unajmi narikače. Druga je kćerka govorila majci:
- Kako smo jadne što same ne znamo naricati, iako je bol naša, dok se ove, kojih se to ništa ne tiče, tako silno udaraju u prsa i plaču.
Majka će joj na to:
- Ne čudi se, kćerko, ako ove tako nariču, jer to čine za novac.

ČUPANJE, DERANJE, PARANJE

U ovom kratkom Ezopovom zapisu sve je protumačeno: narikače su profesionalke, osobiti dodatak dramaturgiji sprovoda i postoje od pradavnih vremena. I u Rimu ih je bilo, i one su čupale kose, derale odjeću i parale noktima vlastitu kožu na prsima. Profesionalke su to radile rutinski, uvježbano, što dakako ne znači da nisu naricali i sami članovi obitelji. One su bile, može se reći, kazališni, umjetni odraz boli ljudi najbližih pokojniku koji u najtežim trenucima imaju potrebu nasrtaja na vlastito tijelo.
"Priče iz 1001 noći" često donose takve slike: na vijest o smrti ukućani razderu haljine, zemljom se posipaju po glavi, čupaju kosu ili bradu i sami sebe udaraju po obrazima.

U našim krajevima naricala je rodbina (u pravilu ženska) i "naručene" žene, katkad za plaću, a katkad i bez nje. Uglavnom je taj običaj vezan uz ruralne sredine. U filmu "Breza" Ante Babaje, prema noveli Slavka Kolara, čitav Janičin sprovod i put do groblja po žutom, teškom zagorskom blatu, prati kukanje majke za kćeri, mladom pokojnicom. Jednostavna je to i monotona naricaljka, dočim u isti kraj Ante Kovačić, u romanu "U Registraturi", smješta vrlo kićeno naricanje koje naručuje Miha za svojom pokojnom ženom Justom:

image
Karnevalske narikače u Đakovu 2006. oplakuju Osamu bin Ladena
 
Emerik Pišl

- Miha je dao svakoga jutra u cik zore po seoskoj poluvještici, polubogomoljki na sva četiri ugla kuće odbugariti poznatu tužaljku. Dorenda, tako je zvahu, nakresala bi se vina i rakije, da joj ne presahnu suze turobnice i ne promukne grlo jadikovo, pa je po redu na sva četiri ugla onako isprekidanim i plačnim glasom utančila: "Jao, jao, nama žalosnima! Vama, susjedi, susjede, te sve kršćanske duše, dobro jutro! A nama je crno i žalosno! Kuda nam je raslo, cvalo i bujalo - tuda nam je evo odrvenilo i okamenilo!... i tako dalje. Sjetit će se netko tko je čitao "Registraturu" da Mihu nije velika žalost za ženom uhvatila, dapače, u pravom mu je trenu dobro došla njezina smrt.

Naricanje se naručivalo zbog dojma i zbog svijeta, a iako je više vezano uz seoske sredine, ni u Splitu nije bilo nepoznato.
Ivan Kovačić u svojoj knjizi "Smij i suze starega Splita" baš spominje "plaćanje za plakanje". Njegova zločesta baba File, u jednom od zapisa, posvađa se sa svojim dobrodušnim mužem i ne da mu novac za duhan. Malo kasnije vraća se s nekog sprovoda u Varošu, ljuta jer je istu svotu koju je uskratila mužu dala ženi "za plakanje" i nije bila zadovoljna uslugom.

Napokon, da sve ne bude tužno i čemerno, valja napomenuti da su na temelju tužbalica nastale i mnoge pjesmice rugalice. U pravilu je njihova tema žena koja "plače" muža, a već misli na novu udaju i vlastito dobro.

Jedna zabilježena u Poljicima, naslovljena "Primorka plače muža", započinje stihom:" A moj mužu, srićo moja, jadna sam ti žena tvoja", a završava ovako: "Ki te nosi, ti me prosi, ča bi reka, bi li pošla, da ne kukam udovica!"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

12. listopad 2020 21:39