Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

Koronavirus
StoryEditor
OstaloDAVI3

Za nas stranci kažu isto što i za liječnike: znanje vam je vrhunsko, samo su vam uvjeti ‘nula’, kaže Hrvoje Zuanić, voditelj Galerije Škola

Piše Jakov Kosanović
17. ožujka 2020. - 08:00
Hrvoje Zuanić: Tko god je sudjelovao u projektu, ako je nakon toga išao na Akademiju – upisao se. To je neviđeni prosjek Ante Čizmić/HANZA MEDIAAnte Cizmic/Cropix

Posljednja galerijska izložba. Teško je maknuti Bogdanovicha s vrha jezika kad govorite o izložbi DAVI3, koja je otvorena prošlog četvrtka, tek koji dan prije negoli su zatvorene osnovne škole, a hoteli počeli dijeliti otkaze i prepolovljene plaće. Šteta, jer Hrvoje Zuanić i ekipa baš su lijepo uhvatili zamah. Kad su krenuli prije tri godine, to je još bio pilot-projekt koji je ispipavao ima li interesa za društveno angažirani video u Splitu. Izložba je ispala manji hit, 200 ljudi došlo je samo na otvaranje.

"Shvatili smo da je to atraktivno i dobro za odgoj budućih naraštaja koji će znati artikulirati vlastite probleme i nositi se s njima. Drugi DAVI smo digli na višu razinu, imali smo renomiranije predavače, a la Tanja Deman, a kod ovog trećeg smo već išli na partnerstvo. Rastemo na neki realan način, pa nam tako raste i financiranje. Grad nas je prepoznao, Ministarstvo kulture također, a na ovom DAVI-ju imamo i potpisano partnerstvo s UMAS-om", rezimira Zuanić, koji i inače ostavlja dojam sasvim realnog tipa.

Skupio je dobru ekipu mentora s UMAS-a – Gilda Bavčevića, Gorana Čaču, Tonija Meštrovića, Sandru Sterle i Ivana Perića a splitska akademija osigurala mu je i tehniku, montažu i svu potporu u snimanju. Ovdje je sve u duhu planova i projekata.
"Kako je UMAS radio veliku izložbu 'Can't Leave Home Without It', na koju je došlo 20-ak studenata iz Helsinkija, idućeg listopada ekipa s UMAS-a i iz Škole likovnih umjetnosti trebala bi ići gore.

Moj kolega, koproducent Ivan Perić i ja idemo gore vidjeti što se može spojiti u zajednički projekt. U neformalnom razgovoru s njihovim dekanom akademije doznao sam da imaju totalno drukčije probleme od nas. Oni, primjerice, imaju infrastrukturno komunalno opremljenu zemlju, ali problem su im alkohol, depresija, a i izbijanje desnila kod mladih, ksenofobije prema manjinama i slično. Imaju dosta imigranata koji su integrirani u društvo, ali problemi nastaju s drugom generacijom, djecom tih imigranata.

Ne vide ga, naravno, normalni ljudi, nego desna struja. Kako na ksenofobiju nismo imuni ni mi, kroz ovakve projekte može se puno toga napraviti u smislu tolerancije. To je sad na razini ideje, ali mislim da bi DAVI4 to već mogao predstaviti kao međunarodni projekt", uvodi nas Zuanić u priču.

Splitska filmska komora

Prije desetak godina govorio si kako se ovdje formiralo već četiri-pet generacija videoumjetnika i filmaša koji bi se mogli bolje iskoristiti... U međuvremenu ih se formiralo još nekoliko. Jesu li danas bolje iskorišteni?Ž

– Mogu dosta reći o tome jer radim kao medijski umjetnik i filmaš, predajem ovdje u školi, u Vijeću sam za film i medijsku djelatost, a i proizvodim filmove kao koproducent s Ivanom Perićem kroz udrugu Odjel za vizije. Prošle godine su 22 filma prošla kroz naše ruke. Od jačih "Tereza 33", Danila Šerbedžije, "Ribanje i ribarsko prigovaranje", Milana Trenca...

Imate Prime Render Studio (bivši Lemonade3D) koji je s nama radio na art-projektu za ovu izložbu i koji imaju više od 70 međunarodnih nagrada. Oni su svjetionik za animaciju na ovim prostorima. Imamo superprojekt "Discovery Gea", visokobudžetni dugometražni dokumentarac koji se snima u osam zemalja, i "Nulti krajolik", Bruna Pavića, dokumentarac u Splitu koji se također privodi kraju.

Došlo je nešto novca od HAVC-a za dugometražne filmove. Sramota je jedino da je, recimo, "Tereza 33" – Jurica Pavičić ga je gledao i rekao da je izvrstan – prvi dugometražni igrani film sniman u Splitu od "Divne splitske noći". Znači, pitanje je miču li se stvari ili ne. Imamo FMFS koji je jedan od svjetionika, koji možda u nekim stvarima programa i kvalitete čak i zaostaje za Split Film Festivalom, ali napravio je takav bum i štih da je to, po mojemu mišljenju, sigurno najposjećenija manifestacija u Splitu.

U ovih deset godina stvorio se mali "hub" od 50 do 100 ljudi koji su raštrkani i nisu nužno u Splitu, ali rade na splitskoj sceni. Svi smo tu "insideri", radimo svi više-manje skupa. I ovi učenici, koji će sutra upisati akademije, rade sa mnom na nekim projektima u profesionalnim uvjetima. UMAS je tu napravio superstvar, a mi funkcioniramo kao inkubator koji ga puni. Odnosi su odlični sa svima u gradu i gradimo scenu, ali uvijek može bolje. Mislim da trebamo još jače krenuti prema HAVC-u i tu je bitno istaknuti da je Ivan Perić izabran za koordinatora Hrvatskog društva filmskih djelatnika za Dalmaciju.

Pokušat ćemo dobiti prostor od Grada u kojemu bismo formirali splitsku filmsku komoru. Svaki standard, svako snimanje, svaka reklama – morali bismo koristiti minimalno 30 posto lokalnih resursa kako bismo dobili povrat poreza. A mi bismo ih kao komora usmjeravali s bazom podataka, ljudi, opreme... Bili bismo kao neki mali "film comission office", s time da bi se oni morali držati propisanih honorara, koje za sada još uvijek dosta modificira tržište.

Ovako, ako bismo željeli povrat poreza od 20 posto na cijeli film, ili na lokacije, ili na broj dana snimanja, morali bismo ići kroz taj ured. Da je to živo, proizvodilo bismo umjetničke kružoke, rasprave, komentirali bismo nove zakone; naš glas u Splitu bio bi puno artikuliraniji, jer bi išao kroz sustav, a ne kako tko dođe do medija. Tako bismo mogli dobiti i puno više novca za neke nove projekte.

Recimo, razmišljao sam o tome da s međunarodnom postavom ljudi napravimo V2A festival. To bi bio festival video art arheologije. Ideja bi bila da nam Državni arhiv dopusti pristup materijalu i da dovedemo vrhunske medijske umjetnike koji će iz te stogodišnje povijesti grada dokumentirane filmom i videom – raditi instalacije i projekte koji će biti na javnim površinama.

Navikli smo na gerilu

Uglavnom, ono što se pomaklo jest suradnja među institucijama, vas i UMAS-a, a ono što je još ostalo za ostvariti jesu uvjeti za profesionalni film, pa i niskobudžetni...

– Ma i za manje od toga. Za ozbiljniju reklamu od 20-30 tisuća eura, opremu je potrebno unajmiti u Zagrebu. Ovdje ne možeš skupiti pet istih kamera i ozbiljniju rasvjetu. Tu kaskamo maksimalno. Na HAVC-u je bilo govora o izgradnji filmskog studija u Hrvatskoj. Ako se ikad napravi, napravit će ga na pola puta, da je svima nadohvat ruke, ali gdje će opet dominirati "zagrebačka struja".

Nažalost, sapunice i serije uvjetuju da je sva produkcija u Zagrebu, pa i ovi mladi masovno idu tamo, upadnu u taj kič, 15-satni radni dan u kojem se naštanca masu gluposti.

Uđu u kredite, obitelji, pa ostanu gore. Ali puno više nego prije ljudi se vraćaju i od neformalnoga kružoka počine se stvarati formalni, od Hrvatskog društva filmskih djelatnika do UMAS-a. Čim sam došao u priliku voditi ovu Galeriju, prva mi je stvar bila povezati se s UMAS-om, kao i s Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Povezujemo se s FMFS-om, Muzejom grada Splita, a i moja vrata su otvorena svima. Mislim da tako mora biti.
Ti i sam snimaš TV reklame, namjenske filmove, spotove... Koliko možeš računati na lokalnu mrežu?

– Uvijek mogu računati na 30 ljudi koji će raditi za minimalac i da ćemo izbaciti film od sto tisuća kuna, a izgledat će kao da košta sto tisuća eura. I ovu izložbu smo napravili da izgleda reprezentativno za minimalne iznose. Druga je stvar što smo mi ovdje navikli na gerilske uvjete.

Jedino tako i znamo funkcionirati. Nažalost, mi ovdje nemamo nekog sustava, ali pokušavamo ga ustrojiti. Ovdje obično dođe strana produkcija, mi joj poobavljamo nekakve poslove i dobijemo superhonorare. To je pet-šest dana neke reklame ili filma, mi tu stojimo zabezeknuti u opremu i onda ostatak godine maštamo što bismo s time mogli napraviti.

Super je što svi ti stranci koji dolaze reagiraju na to naše suhoparno znanje, na to koliko znamo iz ničega, iz te gerile. Za nas kažu isto što i za liječnike – znanje vam je vrhunsko, samo su vam uvjeti "nula".

Škola za život je passé

Koja ti je glavna primjedba na obrazovni sustav u sferama koje se tiču filma, videa, dizajna i sličnih vezanih struka?

– Moj dojam je da je ova reforma, pod egidom "Škola za život", totalno passé, kasni 10 godina, a i loša je. Umjetničke škole, ali i druge srednjoškolske ustanove, trebalo bi programski odvojiti. Hrvatski i matematika neka budu u obveznoj nastavi par sati dnevno, ali popodne neka bude dijelom tržišno orijentirano za klasifikaciju poslova, a dijelom projektna radionička nastava.

Ovo što vidimo u ovoj prostoriji jest ideal suvremene nastave. Nitko ovim učenicima nije govorio nešto ex cathedra, na način da im se par sati objašnjavalo što je videoinstalacija itd., nego im se nastava oblikuje kroz izložbu otvorenu za javnost. Sve ide van iz škole i sve ima konkretnu namjenu, pa ako se radi plakat, trebamo znati je li za Lidrano ili za državno natjecanje u likovnosti. Suvremena umjetnost mora živjeti izvan galerija, na ulici.

Nisam za ex cathedra nastavu od 8 do 14. Treba ukinuti zvono u školi. Učenici i studenti nisu ovce i krave pa da se orijentiraju prema zvonjavi. Tako ne može nastajati umjetnost, nego ili iz brutalnoga grča, kao sad s koronom, ili iz totalne opuštenosti. Moji učenici u razred ulaze nasmijani, i ja s njima, i takva nam je komunikacija od prvoga dana.

#GALERIJA šKOLA#HRVOJE ZUANIć#DAVI3

Izdvojeno