StoryEditor
OstaloIve Šimat Banov:

Stošićevi koferi nisu plagijat. Puna mi je kapa priča o plagijatima! Pa Tizian bi onda mogao tužiti Maneta, Arcimboldi Dalija, a Picassa – svi!

Piše Ive Šimat Banov
11. travnja 2021. - 16:01
Ranko Šuvar/Cropix

Pitanje kakav spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu protutnjalo je natječajem i privremeno se s odabranim rješenjem kipara Stošića i arhitekta Rogine i smirilo. Smirilo? Tek onda počinje pisanje optužnice po kojoj je manje-više Stošić kriv i za propozicije natječaja i za sugestije u njemu, za naslov i za površnost gradske uprave...

image
Ranko Šuvar/Cropix

Kako spomenik samo što nije podignut, čovjek se pita: je li natječaja za Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu uopće i bilo? Je li postojao Ocjenjivački sud, na čijem je čelu bio dični gospodin, žrtva holokausta Branko Lustig? Je li bilo pobjednika natječaja? Je li naposljetku bilo i ostalo vremena da se ispravi poneka nedorečenost i nejasnoća oko spomenika? Ako je svega toga bilo, čemu ovo "čerečenje" čovjeka i njegova rješenja? Čemu ove muke po Stošiću? Ili svega toga nije bilo?      

U nenavođenju imena zločinaca i zločina u ovom spomeniku krije se glavna primjedba. Spomenik je morao (i još se može) naslovom jače istaknuti povijesni dokument (to su napravili ustaše i NDH). Ajde, bez ovoga potoka žuči ispravimo taj propust, udovoljimo povijesnoj istini, odnosno budimo spomenički jedno s dokumentom i svjedočanstvima. Ali s teksturom pamćenja koja se ne oslanja samo na naslov u "susretu dubine s dubinom" to traumatično iskustvo treba postati i traumatično iskustvo za čovjeka općenito. Stoga uz, dakako, povod i razloge podizanja spomenika treba i reći – ne ponovilo se!

'Ne ponovilo se'

Imenovati i jasnije ukazati na povod i razlog spomenika je ispravno. Ali "tvrda" imenovanja daju za pravo onima koji će reći: "To su drugi učinili. Što imam s time? Nisam se tada niti rodio", itd. Jače i ljekovitije žarenje teme dolazi od spomenika koji govore ne ponovilo se. Ne negirajući dokument i povijesnu činjenicu, usmjeravati nesreću u zajedničku ljudsku tragediju viši je i dublji, pa i ljekovitiji stupanj svijesti. Tu je snažniji dodir u energiju i u struju Zla. Uostalom, spomenik ne treba samo dokumentirati povijest, nego učiniti nešto za sadašnjost.      

image
Hauser Patrice

Premda zapravo puno ovisi o spomeniku, a manje o naslovu, imenujmo i ne preskočimo lokalnu temu strašnih ustaških zločina kako spomenik ne bi "ušao u polje revizionizma". Ono "ne ponovilo se", koje se nalazi u ponajboljim spomenicima svijeta na istu temu, uime budućnosti stavimo na čekanje. Živjeti u društvu nepomirenom s neželjenom prošlošću, koja je, nažalost, i "septička jama" ljudskosti, mora se.

Nadalje, nekima je "obavezno" kod spomenika (pa i ovdje) govoriti o umjetnosti. Zagovornici umjetničkog u spomeniku misle da svemu nisu potrebite tolike dokumentarne potke, te da se nesreća može transponirati u ljepotu! Ali većini spomenika nedostaje i "otmjenosti dosega i stanovite dubine i potkožna života", kaže D. Kuspit, po kojemu se bolje "suočiti sa smrću umjetnosti nego sa smrću Smisla".

Pa ipak, o "tragičnoj umjetnosti", onoj koja je "iza smrti" i koja "predstavlja simboličku pobjedu nad užasima njezina sadržaja" (Engleton), a koja nije samo kost dokumenta, više smo na strani Th. Adorna koji se buni protiv "estetske stilizacije" kao načina "pronalaženja nekakvoga značenja u čovjekovu užasu". Prema njegovu mišljenju, "na taj se način nešto oduzima samoj patnji, pa u skladu s tim nanosi nepravda žrtvama". Užas koji postaje ljepota!? Nema toga znaka, sublimne snage simbola, nikakve umjetnosti koja bi "pokrila" prostor Zla, a stvoriti "lijepi" spomenik koji će sublimirati, simbolizirati ili estetski transponirati stvarni događaj u neki znak ili oblik promašeno je promišljanje koje se stalno podgrijava.

Bilo je prigovora i mjestu spomenika. Ako je spomenik na tom mjestu, znači da ima razloga biti na tom mjestu. Nije podignut na Madagaskaru. Prosječno osjetljiv i pametan čovjek shvaća da je razlog spomenika zločin u njegovoj neposrednoj blizini i okolici. Kao što i Spomenik ubijenim Židovima Europe u Berlinu ne spominje Njemačku jer je riječ o matici zla.

Spomenik-plagijat. U najmanju ruku to je dosadno! Uz trajne ideološke razdore, naše i vaše, nevine i još nevinije žrtve, tu su krađe, plagijati, lupeštine. Ovdje se krimen plagijata pronalazi u sličnosti/istosti s rješenjem talijanskoga umjetnika Fabija Maurija (ili Muro Occidentale o del Pianto iz 1993.). Uvjeren sam da nije toga primjera, sačekuša u obliku smrtonosne sličnosti ovaj bi spomenik čekala u Rotterdamu ili Gdanjsku, kod Boltanskoga ili Armana, negdje na nebu ili na Sjevernom ili Južnom polu. U takvim prijeporima, u kojima se ovdje nije oskudijevalo, netko pametan je rekao: "Konj je konju nalik, kralj je kralju nalik; razlika je samo u kiparima."

Umjetnost kao problem

To su dva slična, ali različita spomenika. U rodu su, ali u trećem koljenu. U porednici s Maurijem, kod kojega su koferi doista koferi, goli i čvrsto uzglobljeni u zid plača bez pukotina koje mogu konotirati nacističku jezovitu pedanteriju, kod Stošića modernistička čistoća i preobrazba istoga motiva poradi stilizacije lišava ih te prisnosti, a Zid ostaje ponešto modernistički ohlađen. Bilo kako bilo, sviđalo se kome djelo ili ne – Stošićevi koferi nisu plagijat.

Oni koji nemaju moć povezivanja i kojima je kubizam picassovski i avignonski izum (1907.) neka nekoliko stoljeća ranije pogledaju Lucu Cambiasa ili Dürera, oni kojima je impresionizam nastao Monetovom slikom "Impresija" neka pogledaju Dürerove Alpe, Courbeta, a da o Constableu i ne govorimo. Što se mene tiče, ništa u novoj umjetnosti nisam vidio što nije već ležalo u nekoj staroj. Vijesti o novome s nekom progresivističkom silovitošću evolucionističke logike, izumiteljstva, i "otkrića" zaraznije se šire u provinciji. A povijest umjetnosti nije povijest napredovanja i nije zapravo niti povijest u pravom smislu. Ona je prije zbir ili bunar ideja nego povijest. A umjetnost koja "napreduje" i rješava problem sama je problem.

Zaista, meni je tih priča o plagijatima puna kapa! Ovaj kopirao, onaj pokrao, onaj prepisao, onaj preuzeo... To čistunstvo bezgrješnih začeća najčišće zapinje na najnižoj stepenici, tj. na naslovu i motivu koji je već u svijetu umjetnosti negdje korišten. Uzalud Stošić govori da "motiv nije argument originalnosti, već izvedba", te da "nitko nema monopol na prizor hrpe kofera" – to, doista, stoji. A uz uvjet da živimo dugo, ako ne i vječno, može se očekivati da će, imajući računalo i miša, internet i Wikipediju, Cranach tužiti Tiziana, a ovaj Maneta, da će Arcimboldi tužiti Dalija, Rafael Gallianija, da će Leonardo tužiti Dimitrija, Giotto tužiti Chirica ili Lapuha, a Picassa – svi! Premda zapravo malo znamo, to malo je posve dovoljno da kroz mantru "već viđeno", bez razumijevanja sličnosti, srodnosti, utjecaja, maltretiramo i sebe i druge. Pa tko sve i ovo što pišem ne piše?! "Originalnost pripada idiotima, a tražiti 'novo' znači biti vječnim emigrantom" (K. A. Radovani).

Istina, u tome nismo usamljeni. Uzmimo samo polemike i prijepore oko Spomenika ubijenim Židovima Europe u Berlinu (iniciran 1988., dovršen 2004. godine), koji nije prošao lišo. Bio je "prevelik", "prepun simbola", "nedostojanstven"... Poradi smanjenja broja i veličine betonskih blokova veliki R. Serra napušta projekt. K tome je 2003. izbio skandal u medijima oko tvrtke Degusse, koja proizvodi premaze za betonske blokove, koja je bila suvlasnik kompanije Degesch koja je proizvodila i ciklon B plin za koncentracijske logore. Iza spomenika vuku se dugo repovi. Glavna je zamjerka što se komemorira samo židovskim žrtvama ("hijerarhija patnje"), a tu je (kao i u Zagrebu) nejasnost naslova, nema imena umrlih i nema mjesta stradanja. Bilo kako bilo, ovaj, po mojemu mišljenju, najbolji spomenik kao ogoljena i simplificirana forma funkcionira na razini ekspresivnosti bez sentimentalnosti i patetičnosti. Ničeanski govoreći, spomenik u Berlinu je više istinit nego činjeničan. Za taj sam spomenik nekako uvjeren da je blizu umjetnosti, a još više istine poradi jezovite prostorne ekspresije groba koju je lako osjetiti među barakama nacističkog logora.

Postole, naočale, dnevnici

Stošićevu spomeniku spočitnuo sam i ja neoriginalnost i po-tko-zna-koji put doveo u pitanje kakvo-takvo prijateljstvo s umjetnikom. Hvaleći "neoriginalnost" mislio sam na noviju hvalevrijednu spomeničku praksu koja u malim svakodnevnim životnim mikrologijama pronalazi svoje teme i oslonce (naočale, dnevnici, postoli). Mislio sam na prihvaćanja znakova svakodnevnoga života u kojoj je dnevnik židovskog djeteta monument, u kojoj 60 pari postola raznih veličina i oblika (od muške radne čizme do djetetovih cipelica) uz obalu Dunava u Budimpešti jače, dramatičnije i istinitije zvone. Tu se može birati između inicijala i datuma na kori drveća Petrove gore i Bakićeva spomenika u blizini i pritom se i pitati koji je spomenik autentičniji, tj. istinitiji: onaj u zabačenoj šumi s križevima utisnutih inicijala u kori drveća koji govori o tragu odnosa kakav je bio ili o spomeničkoj interpretaciji toga odnosa (Bakić). Sve je vidljivije spomeničko okretanje malim intimnim tragovima svakodnevnih navika koje nisu manje potresne. Gromoglasno, fizički veliko ponekad je karikaturalno, a spram okoliša i neobzirno. Velikoj formi prijeti da postane polje indiferentnosti ili estetizacije ukoliko nije ova sjajna berlinska ekspresija groba. Kod fizički malešnih, "beznačajnih" motiva, na djelu je osjetilni i duhovni proces kojemu su dovoljne cipele jer ih svi nosimo ili stranica dnevnika židovskoga djeteta jer smo svi nešto črčkali, drljali ili pisali. Stoga cipele, koferi, uz dokument znače i latentnost, odnosno "žarenje teme" unutar ljudskog srca, te svjedoče o etici temeljite boli i skrbi – što bi rekao Leonardo le Boff. U užasnom krajoliku sjećanja i boli malešne stvari uspijevaju stvoriti širi prostor ljudskog suosjećanja. U njih je više potencijala nego konačnosti. Dakako, na "dopisavanja" pozvani su svi ljudi koji imaju minimum nekoga osjeta ili dara suosjećanja.

"Rad na povijesnoj istini" nije zadaća spomenika. On je može locirati, označiti. Nije zadaća spomenika biti pukim dokumentom i tautološki drugim sredstvima ponavljati povijesnu istinu. Njegova uloga je stvoriti osjet pravde, satisfakcije, praštanja i nezaborava. Uloga je spomenika obilježiti, odati počast. On je prije svega znak, štovanje, simbol, ali nadasve kontemplativni rukavac. Koji brani od (i novoga) barbarstva svijeta.

Zahtjev stalnoga podsjećanja je manjkav. Samo onaj koji se sjeća – podsjeća se. Onaj tko se nema čega sjećati nema se na što ni podsjećati. Što uopće znači podsjećanje, uzmimo, mladiću od 15 ili 17 godina dok skejtom rožiga po berlinskim spomeničkim blokovima? Od svega toga bolji je Lustigov hod od škole do škole, odgoj, obrazovanje, posjet mjestima Zla, sadržaj knjiga.

Nevolje Stošićevom spomeniku kriju se i u naslovu "Prisutna odsutnost" koji se zrcali u naslovu retrospektivne izložbe slikara A. Srneca (2010., MSU). Kako je to po kolegi u "bliskom kulturnom krugu", djelo se stoga "može ocijeniti iz perspektive prisutnosti elemenata plagijata". Pa sada, po ovoj logici, što ostaje piscu, što ostaje kiparu ili bilo kome!? Postoji li patent na rečenice, sintagme? Postoje li vlasnici naslova? Mogu li zucnuti a da zucnuto na nešto ne sliči i da dvojnik ili virus plagijata nije u blizini?

Stanovito razumijevanje za Stošića ipak stiže u rečenici: "Prisvajanje je legitimni oblik umjetničkoga izražavanja... ali to mora biti svjesni i javno obznanjen umjetnički čin." Odmah pomislim na Duchampov brk na Mona Lisinu licu. Stošić kaže da je ideja za spomenik procurila "iz citata Spielbergova filma 'Schindlerova lista'" i da "uključuje scenografiju kolodvora, vagona i deportacija". Nije dovoljnim? Treba brk?!

Osjetljivost drugih

Da ovaj "spomenik potvrđuje zastrašujuću eroziju preostalih tragova civilizacije", prejako je rečeno. To što on, uz Spomenik Tuđmanu i Spomenik Domovini, nekima tvori "latentno revizionističku podlogu" ne treba komentirati. Tu se već nazire stigmatizacija. Nešto zlokobnije. Tu razgovor nije moguć, tu smo na granici zlovolje i noći u kojoj su sve krave crne... Ako se i složimo s tvrdnjom o "devastiranju javnoga prostora i urbanoga identiteta u ime politike", gluposti i nasilništva politike, ako se složimo o hipokriziji Zagrebačke gradske uprave i njezinim spomeničkim merifetlucima koji bi mogli podvesti pod "kipleraje i kupleraje", što bi rekao kipar Ratko Petrić, nejasno mi je zašto bi spomenik prvom predsjedniku, Spomenik holokaustu i Spomenik Domovini, uza sve prijepore i dubioze bio po sebi revizionistička podloga kada sve države koje nešto drže do sebe imaju te spomenike.

Razumijem ovdje osjetljivost židovske zajednice, ali ta osjetljivost mora uključiti osjetljivost drugih. Osjetljivost Lustiga, Glida ili Olge Carević je put. Moja osjetljivost je osjetljivost gospodina Jove, šibenskoga sakrištana pravoslavne crkve svetoga Spasa u Šibeniku koji je nedavnu devastaciju nazvao pravim imenom. Nije rekao da je to učinio neki pripadnik etničkog "plemena", nego budala i razbojnik, drogeraš i nečovjek. To je put.

A gdje je ta osjetljivost bila ranije? Kako to da nije obnovljena (evo će 80-godišnjica) sinagoga na mjestu gdje je bila, koju su ustaše dokrajčili?! Jesu li pravedno namirena ili vraćena židovska dobra koja su prešla u tuđe ruke, a i danas su manje-više na istome mjestu? A što je sa sudbinama Židova, primjerice sa sjajnim slikarom i čovjekom Alfredom Palom i njegovim gulagom na Golome? Tu nisam vidio osjetljivost.

Nitko pametan i manje pametan ne može niti smije negirati zločine NDH. Suočavajući se s pokušajem negiranja holokausta u Berlinu je isposlovan plakat na kojemu je pisao "Holokaust se nije dogodio", a ispod: "Još uvijek postoji mnogo ljudi koji dijele ovo mišljenje. Za 20 godina može ih biti još i više." Ali ne negirajući strašne zločine, treba tu žalosnu činjenicu usmjeravati prema svijesti o porazu svih ljudi. Svaki spomenik treba imati svoj konkretni temelj i povod. Samo nekim je spomenicima to, nažalost, SVE, drugima, srećom, nije.

A moj već vremešni i bradati vapaj za moratorijem u podizanju spomenika dok ne dođu pitomiji ljudi i vremena, vapaj je u pustinji. A volio bih, kao i Nandor Glid, da prestane potreba za spomenicima kakve ja pravim: volio bih da moji studenti izgube moju temu... Da podižu spomenike životu, a ne smrti.

Naposljetku. Čemu ovo čerečenje čovjeka i mrcvarenje njegova rješenja kada nije sudjelovao u nedorečenostima natječaja, nije mu davao okvire i naslove, nije sam sebi dodijelio nagradu, nego je, kao i svaki drugi građanin i umjetnik, poslao što je najbolje znao i umio, koji nema ništa s površnošću gradske uprave, niti s revizionističkim podlogama. Sudilo se ovom djelu ovako ili onako, njegovo djelo nije plagijat, a naslov djela nije krađa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. svibanj 2021 15:42