StoryEditor
Ostalotragom dražena duila

Splitski i zagrebački arheolozi istražuju solinsku Gradinu čija je prošlost pod velom tajne, ali joj je budućnost izvjesna - otvorena pozornica

31. srpnja 2020. - 08:00
Nakon arheoloških iskapanja slijedi sanacija i konzervacija te prezentacijaJakov Prkić/hanza media

"Nije da bi u Solinu falilo pozornica, nego ne fali mu ni prometnica, pa su, eno, teatar u kojemu se nekad, davno je tomu bilo, u originalu izvodio Plaut ili Terencije, ili amfiteatar s tribinama kapaciteta tek nešto manjeg od današnjeg ukupnog broja stanovnika grada na Jadru, postali tek malo krupniji zalogaji zaobilaznici kad se onomad obžderavalo Salonom."

Prva je to i zadnja rečenica našeg reportera Dražena Duila, koji je dan prije iznenadna putovanja u vječnost posjetio arheološko nalazište u solinskoj Gradini kako bi stvorio reporterski zapis o velikim stvarima koje se ondje događaju zadnjih mjeseci.

Ej, bio je on tu u svome tinelu, nitko o solinskoj prodolini, njezinoj povijesti, ljudima i događajima nije pisao kao Dražen. Ljubav, pažnja, eruditsko znanje o hrvatskoj dolini kraljeva slijevalo se u kilometre njegovih priča koje su tekle pitke i bistre poput Jadra, mitske Rike naše historije.

I nije bez simbolike da je Duilo put dovršio tamo gdje ga je i započeo, u Saloni. Prva rečenica posljednje reportaže ostala je skamenjena u našem novinarskom pisaćem sustavu. A priča o Gradini i njezinim čudima koja nakon tisuću godina izlaze na sunce ostala je zaglavljena u vijesti o odlasku reportera.

Njegov cilj bio je čisti novinarski: svijetu ispričati što se negdje zbiva i stoga bi želio da se dozna što je nova iz njegove Gradine, iz njegova Solina. I dužni smo o tome izvijestiti, premda svjesni da to nikad neće ispasti onako kako bi on mislio da treba. Ipak, priča je priča, i mi nastavljamo tamo gdje je stao s onom prvom rečenicom, zadavši poput profesora zadatak mladima: Vi dovršite!

image
Dr. Dino Demicheli u prvom planu, a u drugom novinarski arheološki doajen Dražen Duilo uz gestikulaciju ravnatelju Jurčeviću priča o Gradini i Saloni
Jakov Prkić/hanza media

On bi sigurno znao sve o Gradini, a mi smo je, hodočasnici iz Splita, upoznali početkom dvijetisućitih kopitajući se pred pozornicom s koje su bubnjali magijski zvuci Ethnoambient festivala, slušali smo sviranu mitologiju, našu i svjetsku, učili što je to world music, završavajući u masovnoj hipnozi na staroslavenskom obredu koji je predvodio Mojmir Novaković i njegov "Kries".

Sada pod jarom žarkog ilinštaka zatječemo potpuno drugačiji prizor; sve je prevrnuto, prekopano i izokrenuto: pod šatorskim krilima kleče arheolozi i lopataju radnici, skakućemo preko grobića, stupića i spolija do hlada pod koštelom.

I premda je solinska Gradina najpoznatija kao turska utvrda iz XVI. stoljeća, njezin je biser još uvijek misteriozna crkva na sjevernoj strani, koja se do prije nekoliko mjeseci nije mogla razabrati. A ni danas nije jasno kad je nastala, struka je nesložna, ili je Justinijanova iz šestog stoljeća, ili je kasnija, danas se sve više smatra da je iz desetog ili jedanaestog stoljeća, iz doba hrvatskih narodnih vladara.

TATARI I TURCI

– Gradina, posebno mislim na crkvu, spada među tri najvrednija srednjovjekovna artefakta u užem Solinu, pored Zvonimirove krunidbene bazilike svetog Petra i Mojsija, poznate kao Šuplja crkva, i crkve svete Marije i Stjepana na Gospinu otoku. Za arheologe i povjesničare jako je zanimljiva, a problem je što se ne uklapa ni u jednu priču: zasad dostupni povijesni izvori je ne spominju, ne navodi se u nadbiskupskim vizitacijama, ne zna joj se ni titular. Građena je dobrim dijelom od rimskih ulomaka, pa je tako za apsidu korištena lučna konstrukcija, dvanaest stupova svakako je doneseno iz Salone, ali kameni namještaj koji smo našli, recimo kapiteli, spada u ranu romaniku, u XI. stoljeće.

image
Ravnatelj Ante Jurčević: Pred nama je istraživanje atrija utvrde
 
Jakov Prkić/hanza media

Pronađena su samo dva groba, ispred ulaza i iza apside, a ženski brončani prsten s dragim kamenom nađen u jednom od njih mogao bi nam pomoći u bližem tumačenju. Najviše zbunjuje nedostatak povijesnih vrela o njoj, a jasno je da je riječ o monumentalnoj građevini za to doba – opširnim izvještajem dočekuje nas Ante Jurčević, voditelj zaštitnih istraživanja, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu.

Iz najstarijega hrvatskog muzeja na vrućem terenu su i arheolozi Jagoda Mardešić i Nino Švonja, te dokumentarist Zoran Podrug, a pridružili su im se Ana Demicheli i dr. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Crkva u Gradini površine 12 puta 15 metara, istražuje se od 1909. godine, napominje ravnatelj Jurčević, a don Frane Bulić čak je smatrao kako je riječ o krunidbenoj bazilici, sve do pronalaska Šuplje crkve tridesetih godina prošlog stoljeća.

Stručnjaci se uglavnom slažu da je crkva stradala za provale Tatara u solinsko polje 1242. godine, o čijim razaranjima izvještava Toma Arhiđakon. Opustošeno je solinsko polje, stradale su crkve i samostani, kraljevski grobovi, ali i solinske mlinice. Don Lovre Katić držao je kako je u XVI. stoljeću pretvorena u džamiju, budući da nisu pronađeni oltar ni oltarne pregrade, a građevina je za vrijeme turske vlasti ostala dobro sačuvana. Pažnja ovog istraživanja usmjerena je i na sljedeći dragocjeni nalaz: istočne zidine Salone koje su u XVI. stoljeću turski graditelji upotrijebili kao dio svojih bedema.

image
Arheolog Dino Demicheli na lipanjskim radovima
Jakov Prkić/hanza media

– Istočne zidine su iz 170. godine – usput dodaje Demicheli.

I ovako šćeto-neto, baš znate točnu godinu gradnje? – čudimo se.

– Zbog toga što je pronađen natpis o gradnji u vrijeme cara Marka Aurelija, a zna se i da ih je gradila i Delmatska kohorta, ona dvostruka, brojila je tisuću vojnika – razlaže Dino Demicheli.

– Ispod crkve i istočnih salonitanskih zidina pronašli smo i starije zidove, vjerojatno nekog obiteljskoga gospodarstva, koji se protežu posvuda – dopunjuje Jurčević s kojim zastajemo nad kamenom grobnicom uz crkvenu apsidu. Dječja?

– Ne, odrasle osobe, žene.

Ovako malešna?

– Bila je visine metar i šezdeset, to je uobičajena visina ljudi tog vremena, pa poznato je da je prosječna visina Napoleonove vojske bila metar i šezdeset. Mi smo narasli u zadnjih 150 godina – kaže Jurčević.

Premda je grobnica za imućnije malo, uz istočne je zidine prilično ukopa siromašnih, takozvanih grobnica pod tegulama, a to su krovne kupe te u amforama.

image
Ostaci dječjeg groba u amfori pronađeni koncem lipnja
 
Jakov Prkić/hanza media

Pa kako čovik, pa sad bio metar i šezdeset stane u amforu?! Kako ga se uopće utira u nju?

– Ne, ne. Ako je riječ o jednoj amfori, onda je to dječji ukop. Veća amfora bi se probila na "trbuhu" i onda bi se u nju stavilo tijelo. Kad je riječ o odraslima, onda bi se upotrijebile i tri amfore koje bi se otvorile na jednoj strani i prekrilo bi se pokojnika, jednako tako i tegulama – opet nam je razjasnio dotur Dino, pa s njim nastavljamo o amforama kojih je kao i na ostalim rimskim nalazištima posvuda.

AMFORE KAO PLASTIČNE BOCE

– Amfore i druge keramičke posude bile su, jednostavno rečeno, plastika tadašnjeg doba, najjeftinija i najrasprostranjenija ambalaža. Sve se u njih punilo, a poslije su i reciklirane, kao u ovim grobištima ili su se rabile kao građevinski materijal. Zato je glupo kad netko vadi amfore s morskog dna i smatra kako je izvadio nešto posebno vrijedno. Ne, to je kao današnja najjeftinija plastična boca za vodu. Međutim, nanio je veliku štetu jer je devastirao arheološko nalazište i prekršio zakon. Naime, iz amfora arheolozi mogu iščitati puno toga, radionicu, podrijetlo, namjenu. Obrada keramike je inače mukotrpni dio posla, sve to prikupiti, očistiti, sortirati, klasificirati, a iskopavanje je samo početak. Svi mi imamo neke svoje preferencije, ja se recimo volim baviti natpisima, ali ovdje ih još nismo našli – kaže Dino Demicheli.

Iz svijeta keramike izlazimo opet s Antom Jurčevićem, koji nam tumači tursku fazu.

– Turski napadi na Klis započinju već 1499. godine, ali branitelji su uspješno odolijevali. Međutim, s promjenama u političko-vojnim odnosima koje su nastupile dvadesetih godina XVI. stoljeća, turski pritisak je znatno ojačao. Posjed Klisa bio je ključan za nadzor solinsko-splitskog polja i kontrolu puta prema unutrašnjosti, ali nepristupačna litica na kojoj je uglavljen bila je gotovo neosvojiva. Turci su slabost Klisa pronašli u problematičnoj dopremi logistike i opskrbe braniteljima. Stoga pristupne putove blokiraju gradnjom utvrda, najprije u Konjskom i Klis-Grlu, potom u Rupotinama, a ovu solinsku podižu 1532. godine, trebalo im je za to oko tri tjedna. Petar Kružić koji se tada zatekao u Klisu svjestan je opasnosti koju im predstavlja solinska utvrda te ju je uz tristotinjak suboraca 18. rujna 1532. uspio osvojiti i zapaliti, a topove prenijeti u klišku tvrđavu.

image
Dreavna utvrda i moderna zaštita od sunca
Jakov Prkić/hanza media

Turci su u Gradini ponovno tek 1536. kad je obnavljaju pa grade još jednu tvrđavu pored Klisa, u Ozrini. Konačno osvajaju klišku tvrđavu 12. ožujka 1537., a solinsko područje postaje granični teritorij Venecije i Osmanskog Carstva. Značenje Gradine je ubrzo umanjeno i nalazi se još samo na kartografskim prikazima s ucrtane četiri kule. Ponovno je upotrebi za vrijeme francuske uprave kad je korištena za smještaj konjičkog odreda – ispričao nam je Jurčević, dodajući kako je nakon don Franinih i Dyggveovih istraživanja, konzervacija izvedena šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Pozornica za ljetne nastupe postavljena je 1979., a kasnije nadogradnje prekrivaju betonskim zidovima vrijednu arheologiju, što će ovim istraživanjima biti uklonjeno.

– Pred nama je sada istraživanje atrija dozidanog uz zapadno pročelje i sredine utvrde. A potom slijedi sanacija i konzervacija te prezentacija – kaže Jurčević.

Montažna pozornica od sljedećeg ljeta, kad završe radovi, bit će na istočnoj strani, a u tom smjeru bit će i postavljeno gledalište sa 760 mjesta, ambijentalna rasvjeta, posađeno mediteransko bilje i sve u svemu bit će to novi sjajan prostor za događanja na otvorenom. Obnova Gradine dio je projekta "Otvorene ljetne pozornice urbane aglomeracije Split", a nositelj projekta je Grad Solin. Vrijednost radova je 5,8 milijuna kuna, a projekt se financira europskim sredstvima.

image
Jagoda Mardešić: S Draženom Duilom borila sam se za Salonu kad ju je grizla zaobilaznica
Jakov Prkić/hanza media

Kad smo sve rekli, opet smo u hladu pod mladom koštelom, koja će se morati ukloniti jer korijenjem šteti crkvenoj apsidi. S nama sjedi arheologinja Jagoda Mardešić.

– Vi ste došli dovršiti Draženovu reportažu? A mi smo vam se upoznali na prvoj godini studija na Filozofskom faksu u Zagrebu 1978. godine. Kasnije smo se skupa borili za Salonu kad ju je grizla zaobilaznica... Mogao si s njim o čemu god hoćeš; književnosti, starinama, povijesti, poljoprivredi, životu radničkog puka, a posebno je volio one nezamjetljive trudbenike. Ali Salona i Solin – tu je bio doma. Tko će ga zaboravit. Uvijek s onom cigaretom i rokovnikom...

Mihrimah i Valerija, dvije princeze iz Gradine


Sve solinske mlinice i stupe ušle su u posjed (čitluk) Mihrimah, kćeri sultana Sulejmana Veličanstvenog i supruge velikog vezira Rustem-paše Hrvata. S vremenom je nastala legenda po kojoj je Mihrimah pokopana u džamiji u Gradini, a u ovu su priču vjerovali i Turci. Danas se smatra da je princezin grob uz oca u najvećem turbetu u Sulejmanovoj džamiji u Carigradu.

Gradina se povezivala i s rimskom princezom Valerijom, kćeri cara Dioklecijana koja se prema pučkoj legendi triput godišnje pojavljivala o ponoći u zlatnoj kočiji, uz pratnju vlastelina odjevena u crnog vraga koji joj je uzeo dušu, i čuva Dioklecijanovo blago.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

03. prosinac 2020 03:09