Na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu upravo je odlučeno kojih će dvanaest novih skladbi biti izvedeno koncem lipnja. No, najzanimljivije je da su među njima, iza anonimnih prijava, izabrane čak tri pjesme Roka Radovana, klapaša iz Lumbarde na Korčuli. Za "Dozivju nas glasi" i "Pismo iz skule" on je autor i stihova i glazbe, a za "Vene jubav meju nama" uglazbio je stihove narodne pjesme.

Već nekoliko godina zaredom njegove se skladbe, kažu, izvode na Omišu, a na predzadnjem je festivalu dobio nagradu "Drago Ivanišević" za tekst pjesme "Žuj od riči". Ovaj 25-godišnjak prvu je klapu osnovao kao srednjoškolac Glazbene škole u Dubrovniku, poslije je pjevao u dubrovačkim "Kašama", pa u "Lumbardi" nakon povratka na svoj otok, pa u novoosnovanoj "Arti", da bi osnovao mušku klapu "Korda", u kojoj pjeva dionice prvog tenora, a istodobno je i voditelj.

Roka Radovana zatekli smo u Zagrebu, gdje je na studiju solo pjevanja na Glazbenoj akademiji, uoči polaska na koncert u Ljubljani, gdje je trebao nastupiti zajedno sa svojom zagrebačkom klapom "Grdelini", u kojoj također pjeva prvog tenora i voditelj je klape. Ali to nije sve – na službenim stranicama FDK stoji još da je voditelj klapa "Sorelo" i "Izergo", te da pjeva u još jednoj!?

Kako je moguće da ste član pet klapa, a vodite njih četiri? Kako to uopće izgleda?

– Više sam voditelj nego pjevač. Vodim dvije ženske i dvije muške klape, u njima i pjevam. I još s jednom pjevam svakodnevno, evo i na sprovodima, to je miks ekipe sa zagrebačke klapske scene, družimo se. Stignem sve. Nekad, kad sam doma dva mjeseca, puno toga napišem, ili preko praznika. Često imam inspiraciju za pisanje u busu, između Korčule i Zagreba. Sve je moguće uz dobru organizaciju i dobru volju ljudi. Materijale razmjenjujemo preko WhatsAppa, drugačije se ne bi moglo. Imam veliku podršku od mojih klapa.

Imate čak tri pjesme na istoj Večeri novih skladbi. Jeste li se tome nadali?

– Tako je nekako ispalo. Dosta sam aktivan, naročito s mlađim klapama, uživam u tome. S njima pokušavam na festivale donijeti nešto novo, neku svoju viziju, kad već pišem poeziju. To su često moje refleksije na nešto tradicionalno, uglavnom u tradicionalnim tekstovima pronalazim svoju inspiraciju, pa po tim motivima volim i pisati.

Tko će pjevati ove vaše pjesme?

– "Pismo iz skule" i "Dozivju nas glasi" izvodit će moja "Korda" iz Korčule, a treću, "Vene jubav meju nama", na narodni tekst, klapa "Sorelo" iz Zagreba.

Koji su motivi vaših pjesama?

– Kako kad. Nekad su ljubavne, o nekom klasičnom dalmatinskom odnosu koji nije baš najidealniji, ha-ha. Nekad je bez "happy enda", nažalost. Prva pjesma s kojom sam debitirao na Omišu bila je "Pape i kamen" na tekst moga oca, ona ima tu jednu tradicionalnu poveznicu, neki zov prošlosti. Priča za nove generacije, da se otrgnu nekim naučenim stvarima i ugledaju se na tradiciju, da daju nešto svoje, da uoče koliko bogatstva tu ima. Jer, mi mladi smo ti koji bi trebali nešto nastaviti i ostaviti nekome iza nas. U mojoj Lumbardi imamo susret klapa "Glasi psefizme". Psefizma je naša lumbardska "bašćanska" ploča, starija je od Ilira, ona nam je inspiracija...

Što se tiče ovih novih, za "Vene jubav meju nama" uspio sam naći jedan narodni tekst, lagano modificiran. Volim kad pjesma počinje i završava sličnim stihovima, da ima onaj cirkularni moment, "time line". Ne kaže se puno toga, ali ipak saznaš sve o tom bolnom odnosu između muškarca i žene.

"Pismo iz skule" pregled je osjećaja nas dalmatinskih studenta, uvijek u putovanju, gori, doli, govori koliko je nekad teška ta aklimatizacija u Zagrebu. Pogotovo kad mi dolje imamo našu klapu s kojom smo navikli biti do rane zore, a onda dođeš u Zagreb, gdje je studiranje jedno potpuno novo, drugo mentalno i emotivno stanje. To su neki podvojeni osjećaji. Da se, što god da bude, vratimo u naše misto, pjesmom ili bivanjem.

Kako vam ide studij, sviđa li vam se nova sredina?

– Sad sam na drugoj godini. Na solo pjevanje došao sam iz klape, profesorica Terezija Kusanović čula me je i odmah mi rekla da moram na ovaj studij. Kao i sadašnja profesorica Martina Gojčeta Silić, ona me je čula na Korčuli. Tako da se najradije vidim u opernom svijetu, tu sam pronašao ljubav koja je u meni bila odmalena, čučala, ali nisam imao hrabrosti ići za njom. Krenuo sam tek kad sam dobio nekoliko savjeta od ljudi koji su mi značili... Sad surađujem s HRT-om, nastupao sam na otvaranju "Zagreb classica" sa Zborom i Orkestrom Hrvatske radiotelevizije kao solist, stvarno sam i više nego zadovoljan kako idu angažmani i svojim glazbenim razvojem.

Kako to da ste izabrali učiti trubu u srednjoj školi, što vas veže uz nju?

– Za nas otočane glazba je velika tradicija. Moj je otac trubač, on vodi Limenu glazbu i folklor u Lumbardi. Htio sam zapravo svirati klarinet, ali otac je taman bio kupio novu trubu, pa kad sam je vidio, sjajnu, novu, nikako nisam mogao odoljeti. Obožavam je. I to je ljubav s kojom je i počelo moje bavljenje muzikom. Pjevanje je bio hobi koji mi je išao odlično, ali nisam imao baš hrabrosti. A truba... Eto, nisam je, na žalost ili na radost, uspio upisati na Akademiji, jer da jesam, ništa ovako ne bi završilo. A stvarno sam zahvalan za sve što mi se u glazbi sada događa.

Čitate li poeziju?

– Najveći su mi uzori stihovi narodne poezije i, recimo, Heinrich Heine. On piše nekim narodnim štihom koji kod nas nije ostao ukorijenjen, a šteta, to je najljepše, ta neka jednostavnost koja vas oduševi dok čitate. Matoš, Fiamengo, on je neizostavan, strašno koliko je toga uspio reći u svojem životu. I Pjero Mirić, koji je, recimo, mladi autor. Nije da previše vremena provodim čitajući poeziju, ali naletim. Dosta je ima i u klasičnoj pjesmi, na njemačkome, najjačih svjetskih pjesnika utjelovljenih kroz glazbu, tako da tu imam jako puno inspiracije.

Istražujete i zaboravljene stare napjeve pa ih pjevate, o kojima se radi?

– To je krenulo s mojom klapom u nastojanju da na koncertnu pozornicu vratimo naše stare napjeve, snimljene prije 40 godina, da ljudima budu atraktivni. Često smo koristili i neke jazzy harmonizacije, pod utjecajem sam klasične glazbe. Iz godine u godinu dodavali smo te napjeve, moje su klape nastavile pjevati, svidjeli su im se, tako da smo našli put prema drukčijoj publici, kojoj se može prezentirati prava pjesma na drukčiji način.

Koga imate u Lumbardi?

– Cijelu familiju, s materine strane didu, babu. Imam tri sestre, jedna je u Splitu, neke imaju svoju djecu. Puno toga je u Lumbardi, sve je tamo krenulo.