Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
OstaloDEKADA ZA PAMĆENJE

I ‘Bambina‘ i knjiga ‘Split 1980-ih‘ Nikice Barića bave se splitskim osamdesetima, ali nisu uspjele uhvatiti pravu sliku tog uzbudljivog doba

Piše Sandro Pogutz
19. ožujka 2020. - 08:00
Nedjeljom se nije ‘radilo sve u 16’Mario Javorčić

Osamdesete godine u Splitu mitologizirane su u pjesmi “Daleke obale”, nešto kasnije i u grupi na Facebooku, ali sad su stvari postale zastrašujuće: ušla je ta uzbudljiva dekada, posljednja nam socijalistička, i u splitski teatar i u jednu jako debelu, povjesničarsku knjigu.

Što se, dovraga, događa?! Najpotentnije, formativne godine nađu ti se među tvrdim koricama na više od 800 stranica. Pjesme Nene Belana i “Đavola”, “soundtrack” tvojih dvadesetih iz neposrednog okruženja, presele s estrade na “daske koje život znače”, k tome orkestralno obrađene... Mjuzikl “Bambina” u Hrvatskom narodnom kazalištu i knjiga “Split 1980-ih” Nikice Barića iz Hrvatskog instituta za povijest – to zvuči baš nekako monumentalno. Hrvatski, narodno, povijesno... Ozbiljno ko koronavirus. Toliko da se i ti zamalo vidiš kao muzejski artefakt, iako još nisi napunio ni – šezdesetu.

I jedan i drugi povod, i predstavu i knjigu, doživljavam vrlo osobno: s Nenom sam se tih dana kada su nastajale njegove prve, danas antologijske melodije, družio u Splitu, uronjen u kompletan đir, a Nikica Barić kao temeljni izvor za svoje istraživanje navodi “Nedjeljnu Dalmaciju”, važan tjednik u kojem sam tada doživljavao inicijalnu profesionalnu afirmaciju. Tek potom poslužile su mu, navodi autor, “Slobodna Dalmacija” i “Omladinska iskra” (u kojoj sam objavio svoje prve novinske tekstove), kao i “radničke” novine velikih splitskih tvrtki, među kojima je, dakako, najjači “Brodosplit”. U njemu su mi radili roditelji, a i ja 1981. preko Student servisa, baš teško fizički, na navozu.

Hoću reći, imam osobni emocionalni “kofer”, kao i povijesni uvid u to vrijeme, vlastita iskustva s ljudima i mjestima koja na svoj način dotiču i “Bambina” i “Split 1980-ih”. Poznajem tematiku izbliza i naširoko. Stoga, neka mi ovdje bude dopušteno iznijeti nekoliko opservacija o toj najnovijoj zaokupljenosti splitskim osamdesetima i načinom kako su prikazane.

Između raspjevane Dolenčić-Belanove predstave i povjesničarske uozbiljenosti Barićeve knjige ima jedna neočekivana poveznica, na štetu mjuzikla. Svaka na svoj način dotiče se škvera i gospodarskih malverzacija onog doba.

image
U 'Bambini' se dogodilo krivo srastanje kojemu nisu pomogle ni mjestimične intervencije u originalne tekstove pjesama
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

“Bambinu” je Zlatko Gall u programskoj knjižici predstave usporedio s “Američkim grafitima”, ne baš precizno. Najprije, žanrovski, film Georgea Lucasa nije mjuzikl, iako ima moćan “soundtrack”. Stoga bih “Bambini” radije sučelio “Briljantin”, kad bi i ta prispodoba mogla izdržati imalo jaču provjeru. Naime, oba spomenuta američka filma nostalgične su posvete konkretnom generacijskom iskustvu iz škole i s ulice, s nezaobilaznim “love stories”, dok se nesretna “Bambina” više bavi “privrednim” kriminalom nego ljubavnom pričom, koja je površno uvaljana u taj kontekst, gotovo sporedna. A još manje širim generacijskim đirom “splitske dice”.

Uhvatimo li se ponovno programske knjižice, u njoj ćemo naći objašnjenje “libretistice” Ane Tonković Dolenčić. Kao važan izvor inspiracije ona ističe knjigu Stjepana Đurekovića “Crveni manageri”, “gotovo pa priručnik za gospodarski kriminal onog vremena”. A to nadahnuće, s “adrese” političkog emigranta kojeg je likvidirala Udba, trebali bi pratiti songovi čovjeka koji cijeli život programatski piše samo ljubavne pjesme, izuzmemo li noviju njegovu namjensku glazbu za teatar. Ej, gdje ga nađe?! Taj mi je neprirodan spoj posve uništio doživljaj po koji sam oduševljeno došao u teatar na jednu od repriznih izvedbi.

Ushit koji osjetim svaki put kad čujem “Pričaj mi o ljubavi”, meni najdražu Belanovu pjesmu, dostojnu jednog Briana Wilsona, oćutio sam i slušajući na probi, izdvojeno, orkestralnu verziju jednako moćne pjesme “Dugo, toplo ljeto”. No, kad te i takve skladbe posluže kao začin za neku vrstu žanrovskog “cušpajza” koji bi htio biti – namjerno sad karikiram – romantična komedija o gospodarskom kriminalu u socijalizmu, posve se izgubi njihova nevinost, sjajno oslikana Kordejevom ilustracijom za omot prvog albuma Đavola.

Te bezvremene skladbe bile su retro čim su nastale, sad su već dupli retro, i kao takve zapravo su zlorabljene u priči kojoj pripadaju tek onoliko koliko to uspijeva opravdati autorica štorije o Bambini (tankeru!) u svojem “programatskom” tekstu: nimalo. No, očito ima dovoljno razdragane publike koja tome nema što za prigovoriti. Ja bih, pak, volio vidjeti kakvu bi priču oko krasnih orkestracija ovih pjesama složio, recimo, Mate Matišić, ali šansu za neki takav drugi pokušaj nemamo.

Naravno, primjeri poput “Kose” dokazuju da mjuzikl (ili rock-opera) može biti savršeno uglavljen i u krajnje ozbiljan okvir, čak ratni, ali u tom slučaju riječ je o pjesmama koje su rađene upravo za tu svrhu i prirodno urastaju u njega, s univerzalnom pacifističkom porukom “vodimo ljubav, a ne rat”. U “Bambini” se, pak, dogodilo krivo srastanje kojemu nisu pomogle ni mjestimične intervencije u originalne tekstove pjesama, kojima bi luckasta priča poput one iz mjuzikla “Mamma Mia” legla puno prirodnije.

image
Nikica Barić namjestio si je zastavice za svoj povijesni 'slalom' po 'Splitu 1980-ih' kako njemu odgovara
Bruno Konjević/HANZA MEDIA

Svoje nakane i metodologiju, daleko uvjerljivije od Ane Tonković Dolenčić, u “Uvodu” pozamašne knjige “Split 1980-ih” objašnjava povjesničar Nikica Barić. On se tu legitimno i ozbiljno uhvatio teme “društvenih sukoba u sutonu samoupravnog socijalizma”, kako stoji u “podnaslovu” njegova istraživanja, a koja, naravno, nije ekskluzivno splitska. Namjere mu pritom nisu lišene ideološkog predznaka, što i sam priznaje, naslanjajući se na Zinovljeva i navodeći da su mu “poticaj bila i razmišljanja pojedinih javnih osoba iz Splita – novinara, književnika i povjesničara”. I stoga upravo Split, jer Barić izrijekom želi polemizirati s “neprestanim konstatacijama” o “modernizacijskom” i “emancipacijskom” karakteru jugoslavenskog socijalizma, pri čemu je “mogao pročitati ili čuti da je Split u socijalizmu u svakom smislu bio uspješan grad, središte velikih i uspješnih tvornica, grad sportskih klubova koji su ostvarili veličanstvene uspjehe, grad u kojem su svi željeli živjeti”.

Autor ove knjige pokušava “bar dijelom odgovoriti” na pitanje “je li to zaista grad koji je samoupravni socijalizam toliko uzdigao, a uspostava samostalne hrvatske države u tolikoj mjeri unazadila”. Njegov odgovor je – ne, ali je kao takav tek djelomičan. Naime, izborom teme “društvenih sukoba” Barić je metodološki opravdao izostanak šire slike splitske dekade koja se nakon MIS-a ipak bila pokazala kao svojevrsni belle epoque grada u “sutonu samoupravnog socijalizma”, i to baš u području kulturne, sportske i medijske “nadgradnje”. A da je gospodarsku “bazu” bila zahvatila poodmakla dekadencija (ne samo u Splitu), autoru nije bilo teško dokazati. Lukavo je to uradio koristeći upravo citate iz glasila kojima su izdavači bili Socijalistički savez radnog naroda, Savez socijalističke omladine ili pak veliki samoupravni kolektivi u gradu. Izveo je kritiku sustava iz njega samog, njegovim riječima.

No, to je ujedno implicitni dokaz da su osamdesete bile godine kad nismo samo “stalno svirali”, “cijele noći pili i pjevali”, već smo dobili i priliku da nakon Titove smrti, a naročito u drugoj polovini desetljeća, prilično slobodno kritiziramo sustav koji nam se raspadao pred očima. Znam to iz neposrednog iskustva, kritičarskog i reporterskog.

No, sve što je htio dokazati, Nikica Barić je i dokazao. Stoga ne čudi da je ova njegova knjiga – koja je prvo javno predstavljanje imala još u rujnu prošle godine – sve dosad prešućena od splitskih novinara, književnika i povjesničara kojima autor baca rukavicu. Nikakve (kritičke) recepcije. Na argumente protiv sustava iz njega samog i nema se što reći, a neki dijelovi knjige prilično su neugodni za ikone splitske lijeve scene, poput Miljenka Smoje. Bilo da se radi o njegovu nesnalaženju oko Miloševićeve “jogurt-revolucije” ili o polemici s uredništvom “Berekina”, od kojeg se u jednom kritičnom momentu bio ogradio.

Barić će istom metodom “kritike iznutra” raskrinkati i mit o kruzerima “Amorelli” i “Isabelli”, stvarnim “Bambinama” s navoza splitskog škvera, o kojima u listu “Brodosplit” piše da su bili “preveliki zalogaj za cijeli SOUR”, da dalje ne citiramo...

Zadatak koji si je sam zadao, Barić je obavio vrlo temeljito, a bez upadanja u ostrašćene ideološke kvalifikacije. No, problem je u onome što si nije zadao. Pa će tako u “Zaključku” sam reći: “Što se tiče kulture, u knjizi nije dan cjelovit prikaz svih splitskih kulturnih institucija i događanja.” Točno jer, ponovimo, Barić se bavio samo “sukobima”, u ovom slučaju unutar SIZ-ovskog sustava, gdje se privreda često ljutila što u doba žestoke krize i nedostatka sredstava “svojim dohotkom mora financirati kulturne djelatnosti”. Isto se odnosi i na medijsku scenu.

I upravo tu je problem. Imate u ruci zastrašujuće debelu knjigu koja će točno opisati teške uvjete u kojima su tada radili neki splitski muzeji i knjižnice, kao i veliku zapuštenost gradske jezgre, ali će potpuno prešutjeti najuspješnije desetljeće splitskog HNK otkako je obnovljena njegova izgorena zgrada, što osamdesete svakako jesu. Ime tadašnjeg intendanta Ivice Restovića, nevjerojatno sposobnog kulturnog menadžera, u Barićevoj knjizi spomenuto je uzgred, samo dvaput: na listi kadrovskih stanova i u priči o “nacionalističkim incidentima” na izvođenju opere “Nikola Šubić Zrinjski”.

Legendarnih direktora Drame i Opere, redatelja Marina Carića i dirigenta Vjekoslava Šuteja, uopće nema. Nema spomena o nizu velikih predstava ili o plakatima Borisa Bućana koji su ušli u svjetske antologije grafičkog dizajna. A jedne sezone, recimo, sve programske knjižice dizajnirao je Zlatko Bourek.

O plejadi danas pokojnih glumaca, poput Borisa Dvornika, Josipa Gende, Zdravke Krstulović... ni slova. Također ni o redateljima koji su tada drmali splitskim teatrom: uz samog Carića, svakako i Ljubiša Ristić, Paolo Magelli, Ivica Kunčević, Boško Violić...

image
Slet na Poljudu
Mario Javorčić

Da, Restović je s tom ekipom od splitskog teatra uspio napraviti relevantnu instituciju u jugoslavenskim okvirima. Za vrijeme održavanja Splitskog ljeta u gradu je vladala danas nezamisliva kulturna i medijska živost. Na samom početku osamdesetih gledao sam to izbliza kao srednjoškolac novinskog “usmjerenja” koji je odrađivao praksu u press-službi toga festivala, radio intervjue za bilten, išao na predstave intenzivnije nego ikad poslije u životu...

Ako su u Barićevoj knjizi ipak ovlaš spomenuti “Đavoli”, Dino Dvornik i “Daleka obala”, koji se nikako ne uklapaju u priču o “društvenim sukobima” onog vremena, zašto je preskočena cijela ova velika priča za splitsku kulturu?

Split je u to doba imao i ozbiljnu filmsku producentsku kuću, “Marjan film”. Ništa o tome. Svoje mjesto u knjizi nisu našli ni Svemir Pavić, ni Ivan Martinac, čija važnost, istina, nadilazi same osamdesete... Mogli bismo nabrojiti još mnoge ljude i institucije. No, Barića su, po vlastitu mu izboru i priznanju, zanimali samo problemi i sukobi. Zadah ocvalog Titova “imperija” u Velom mistu.

Stoga se ni diznijevski nestvarna košarkaška ekipa “Jugoplastike” nije mogla naći u ovoj knjizi. Naravno, jer se nespomenuti Kukoč, Rađa, ostali igrači, trener Maljković... također ne uklapaju u okvire koje si je povjesničar zadao.

Nadalje, ako Barić već navodi “Nedjeljnu Dalmaciju” kao svoj glavni izvor, čime joj priznaje relevantnost i pouzdanost, zašto nije ispričao priču o njezinu velikom profesionalnom i tiražnom uzletu tih godina? Isto se odnosi na čitavu izdavačku kuću i dnevni list “Slobodna Dalmacija”. Joško Kulušić, osim tek ovlaš, na nekoliko mjesta, jače je prisutan samo pri kraju knjige, gdje se prepričava njegov sukob s Joškom Čelanom, kao da je to najvažnije što bi se moglo vezati uz njegovo ime u desetljeću koje je baš on presudno obilježio u “Slobodnoj”. Krunoslav Kljaković, važan i vrlo uspješan urednik “Nedjeljne” u drugoj polovini dekade, spominje se samo kao autor tekstova iz kojih Barić izdvaja citate...

Na stranu to što autor sebi nije namijenio ulogu kroničara koji bi bio dužan pedantno pobrojati sve te ljude, institucije, događaje... No, ako već uspješno demantira “emancipacijski” i “modernizacijski” karakter nekih mitologiziranih pojava iz (splitskih) osamdesetih, za puni prikaz ipak bi morao navesti i one pojave i ljude koji tom karakteru ipak snažno pridonose. Umjesto toga, namjestio si je zastavice za svoj povijesni “slalom” po “Splitu 1980-ih” kako njemu odgovara. S tim da mu treba priznati da u gomili podataka koje navodi ništa ne falsificira, niti tendenciozno komentira.

Tako ovo važno razdoblje, koje stjecajem okolnosti držim presudnim i u svom privatnom i profesionalnom životu, niti je u “Bambini” dobilo amblematsku kazališnu predstavu, niti u Barićevoj knjizi pravu svoju sliku u punoj širini.

Teško da će se nove prilike skoro ponovno ukazati. Jer, kako mi reče Ivica Restović, s kojim sam se nedavno našao da osvježim pamćenje na njegove dane na čelu HNK Split (a što je susret koji ovdje zaslužuje formu posebnog intervjua), “svaka politika živi od zaborava”: “Ali, zašto se to mora proširivati na kulturu, ja ne znam. Sve je manje ljudi koji pamte to vrijeme i sve je manje ljudi kojima je to vrijeme nešto značilo.” I doista, u razgovoru smo spomenuli previše pokojnika...

Ipak, ova predstava i ova knjiga dokaz su da ipak znače, iako i na web-stranicama samog HNK Split, recimo, vremenska crta u rubrici “Povijest” završava s otvaranjem preuređene zgrade 1980., a popis predstava počinje s internetskim zapisima od sezone 1997./1998.

Osamdesete još čekaju svoga nepristranog historiografa ili nekog drugog publicista koji će ih htjeti i znati prikazati u svoj njihovoj uzbudljivosti i kompleksnosti. A njihove glavne likove (u Splitu) ocrtati nijansiranije nego što to u jednom, medijskom segmentu, čini hagiograf “Feral Tribunea” Pavelić ili oni sami, a s druge, desne strane, Joško Čelan ili neki drugi selektivni kroničari zaokupljeni svojim privatnim borbama kroz više desetljeća.

Digitalne generacije možda danas i ne haju za detalje ovog dijela analogne hrvatske (pra)povijesti, ali u njoj je, primjećuje i Nikica Barić, posijano sjeme za mnogo toga što će “niknuti” u devedesetima, a plodove čega još kusamo i danas. •

#SPLIT OSAMDESETE#BAMBINA HNK SPLIT#NIKICA BARIć#SLOBODNA DALMACIJA#BRODOGRADILIšTE SPLIT

Izdvojeno