StoryEditor
Ostaloakademski oproštaj

Duško Kečkemet ukazao je na vrijednosti Rendićeve istančane modelacije, a zasluge za reafirmaciju Meštrovića još su izrazitije, piše Tonko Maroević

Piše Tonko Maroević
13. srpnja 2020. - 10:35
Prvim člankom o Rendiću Kečkemet se oglasio u 'Slobodnoj' 1951. godinePrivatni album

Iznimno intenzivna i razvedena znanstvena djelatnost Duška Kečkemeta, istaknutog povjesničara umjetnosti, kao da nije završena ni njegovom smrću. Posthumno mu, evo, izlaze dvije značajne knjige posvećene autorima kojima se cjeloživotno bavio, pa ovim izdanjima kao da se simbolički zaokružuje njegov angažman oko interpretacije i valorizacije dvaju protagonista novijega hrvatskog kiparstva. U nakladi Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (u seriji "Bračkog libra") tiskana je sintezna monografija Ivana Rendića, a u ediciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu opsežna, cjelovitosti usmjerena, bibliografija radova posvećenih Ivanu Meštroviću.

Može izgledati čudno, gotovo kao puki kuriozitet, ali činjenica je da je Kečkemet prije punih sedamdeset godina započeo svoja istraživanja i proučavanja jednoga i drugoga Ivana. Naime, prvo njegovo zaposlenje poslije Drugoga svjetskog rata bilo je u zagrebačkoj Gliptoteci, ustanovi koja je čuvala odljeve klasične skulpture i muzejski skupljala djela hrvatskog kiparstva. U vodiču te ustanove, 1949. godine, on je sumarno i panoramski predstavio temeljne tendencije i osobnosti naših umjetnika zaokupljenih modelacijom i plastičkim senzibilitetom, a 1950. u časopisu "Arhitektura i urbanizam" ponudio je cjelovit prikaz naslovljen "Hrvatska moderna plastika".

Premda je u međuvremenu znatno proširio svoje interese i područja znanstvene obrade, kiparstvo je za Kečkemeta trajno ostalo posebno važnom interpretativnom dionicom, sa sviješću da je u tom mediju i toj disciplini naša domaća stvaralačka energija kroz stoljeća nalazila iznimno primjeren i uvjerljiv izraz. Prvim člankom o Rendiću, "Gladstone i Rendić ", Kečkemet se oglasio baš u Slobodnoj Dalmaciji, davne 1951. godine.

Nemojmo zaboraviti da je sredina XX. stoljeća bila razmjerno nesklona i Rendiću i Meštroviću. U razdoblju težnji za modernizacijom i hvatanjem priključka na suvremenije europske tokove, status "prvoga našeg kipara" i "tvorca Vidovdanskog hrama" bili su gotovo podjednako upitni. Rendićeva oficijelna statuarnost i konvencionalna figuracija svakako nisu bili na cijeni. Da bi protumačio njegovo značenje i vratio ga u estetsko razmatranje, Kečkemet je morao uložiti mnogo napora da najprije osvijetli društveni i kulturni kontekst vremena, a pogotovo da nađe koordinate i paralele koje bi opravdale njegovu ulogu u stvaranju odgovarajuće tradicije, pa i u pokušajima konstituiranja nacionalnog "stila".

MANJE TEKSTA, VIŠE SLIKE

U pristupu Rendiću Kečkemetu je dobrodošla regionalna, pa i lokalpatriotska motivacija. I iz vlastitih obiteljskih uspomena on je toga kipara posebno vezivao uz brački, supetarski ambijent, a taj – kažimo tako – antejski dodir i njemu je samome davao snagu da istraje u minucioznom i skrupuloznom evidentiranju opusa i nalaženju raspršenih podataka o životu i radu iznimno plodnog autora. Velika monografija, objavljena u Supetru 1969. godine, označila je krunu dosljednoga pozitivističkog pristupa, a ujedno pokazala i na nemimoilazne vrijednosti Rendićeve istančane modelacije, smisla za volumen i tvar i primjerene tehničke izvedbe, kako u bronci i kamenu, tako i u gipsu i mramoru.

image
Kečkemet se potrudio vratiti Meštrovića u stručni i javni optjecaj, u što normalniju recepciju
Nikola VILIć/hanza media

S obzirom na činjenicu da je ta monografija odavno nedostupna javnosti, dobrodošla je inicijativa ("Bračkog libra", urednika Matka Alaburića) da se priredi novo izdanje, tekstualno dijelom reducirano, no stoga likovnim prilozima prikladno obogaćeno. Bez ponavljanja obilne dokumentacije (koja stručnjaku ostaje dostupna u prvome izdanju) i pretiskivanja specijalističke argumentacije, nova Kečkemetova monografija o Ivanu Rendiću novim naraštajima čitalaca i gledalaca, likovnih ljubitelja i znalaca, nudi pravu mogućnost da se cjelovito upoznaju s opusom bez kojega bi naša kultura bila znatno siromašnija, takoreći bez kiparskoga identiteta u čitavom XIX. stoljeću.

Kečkemetove zasluge za reafirmaciju Meštrovića u našoj sredini možda su još izrazitije. Kad se kao povjesničar umjetnosti odlučio pozabaviti kiparevim djelima, morao je voditi računa o višestrukim preprekama i ograničenjima. U tom trenutku, četrdesetih i pedesetih godina, Meštrović je bio politički emigrant, obilježen negativno i kao aktualni hrvatski nacionalist i kao prethodni karađorđevićevski rojalist, izrazito nesklon socijalističkom poretku. A njegovo je stvaralaštvo također bilo karakterizirano ne samo neprimjerenom političkom tendencioznošću nego i nezgodnom stilskom pripadnošću – secesijom, simbolizmom, neoklasicizmom, sve kategorijama za koje se smatralo da su ne samo zastarjele, nego i voluntaristički ishitrene, te kao da vode u likovno slijepu ulicu.

IMPRESIVNE BROJKE

Svim rezervama unatoč, Kečkemet se potrudio vratiti Meštrovića u stručni i javni optjecaj, u što normalniju recepciju. Posebno kad je prihvatio dužnost voditelja umjetnikove zbirke i ostavštine, nastojao je skupiti potrebne podatke, uspostaviti egzaktne temelje za što bolje poznavanje, a potom je sustavno i postupno obradio djelo po djelo, fazu po fazu. S nekoliko sinteznih monografskih studija bitno je pridonio smanjenju predrasuda prema prošlosnim stilskim opcijama, odnosno opravdanom naglašavanju autonomnih plastičkih vrijednosti i neponovljive jednokratnosti individualnog otiska, sasvim osobnog načina oblikovanja.

image
Tonko Maroević: Kako nisam imao priliku ispisati nekrolog uvaženom i dragom starijem kolegi, smatram da je ovaj prikaz također parcijalan iskaz zahvalnosti i poštovanja za mnogo toga što je Duško Kečkemet priredio i učinio
 
Mario Todorić/hanza media

Kečkemetova mestroviciana broji mnoštvo priloga, okrunjena s dvije knjige monumentalne biografije, s golemim sveskom kataloške evidencije i s iscrpnom analitičkom studijom estetskog vrednovanja, a sad je tomu pridodana i impresivna bibliografija s više od deset tisuća jedinica raznovrsnih profila i podrijetla. Ta je prikupljena građa ponajprije samome Kečkemetu služila u priređivanju njegovih prinosa, a sada je on stavlja na raspolaganje sadašnjim i budućim istraživačima, solidarno i altruistično dijeleći stečena iskustva. Uostalom, Meštrović pripada i nacionalnoj i univerzalnoj povijesti umjetnosti i do istine o njegovu stvaralaštvu dolazi se mozaikalno, kolektivno.

U raznim sam prigodama mogao pratiti i pozdraviti Kečkemetovu stručnu radinost i savjesnost, a posebno mi je drago da je on uspio, doslovno u zadnji čas, dočekati i izdavanje ovoga završnog sveska svojih radova posvećenih Meštroviću. Knjiga je podijeljena u šest odjeljaka po tipu i karakteru građe: najprvo dolaze samostalne monografije, slijede sastavci samoga Meštrovića, potom katalozi njegovih samostalnih izložbi i kolektivnih izložbi u kojima je on sudjelovao. Daleko najveći dio zauzima nizanje znanstvenih radova, studija, kritika i prikaza vezanih uz njegov rad te završna dionica rukopisne i arhivske građe.

Izdanju prethodi odgovarajući predgovor iz pera akademika Radoslava Tomića, u kojemu je medaljonski sugeriran Kečkemetov strukovni profil, a skicozno ocrtan i Meštrovićev kreativno-socijalni raspon, a na koncu je registar, kazalo autora, bez kojega bi knjiga bila teško uporabiva. Kako nisam imao priliku ispisati nekrolog uvaženom i dragom starijem kolegi, smatram da je ovaj prikaz također parcijalan iskaz zahvalnosti i poštovanja za mnogo toga što je Duško Kečkemet priredio i učinio.

Izdvojeno

25. srpanj 2020 02:43