StoryEditor
OstaloMulac slavi rođendan

Berekin se prodavao i po švercu. Smoje, Ćićo, Pop, Tolja, Feđa, Čedo i Efi radili su ga s nogu, između ‘Gage‘, ‘Zlatnih vrata‘ i Ćićine konobe

Piše Jakov Kosanović
27. veljače 2020. - 16:07
Berekini iz konobe: prof. Toni Veršić, Momčilo Popadić, Marinko Božić, Tonči Kerum, Ante Jurjević Baja, Đermano Senjanović Ćićo, Ćićo Ganza i Anatolij Kudrjavcev  Privatni album Ingrid Poljanić

Prijestupna je godina, i pored ostalih rijetkih stvari, na pamet nam pada jedan prijestupnik koji bi to sigurno okrenuo na zafrkanciju. Pogotovo ako biste mu krenuli čestitati 41. rođendan. Ili 20. i kusur, ovisi kako tko broji, a kod njega se s brojevima nikad nije znalo.

Takav je bio Berekin, mangup koji godine nosi bolje nego mi ostali, čak i onda kad ga se već odavno ne može vidjeti po trafikama. Nema ga, doduše, više tko ni raditi.

Ovaj šaljivac daleke je 1979. odmah sklopio prijateljstvo sa Splićanima, barem s 15 tisuća njih. Stari splitski kroničar i novinar Slobodne, Vojko Mirković, sjeća se da za Berekina nije trebalo tražiti mjesta na pultu kioska jer bi se tiraža razgrabila prije nego što bi se smjestila među drugim izdanjima. Zvuči nevjerojatno? Što biste tek rekli na činjenicu da se preprodavao, i to po dvostruko većoj cijeni?

Bila su to bolja vremena za tiskane novine, ali to ne umanjuje fenomen Berekina.
Prvi glavni urednik Berekina bio je tada mladi karikaturist Tonči Kerum, koji je kasnije postao splitska legenda, ali duhovni guru lista bio je Anatolij Kudrjavcev Tolja, koji je kao sveučilišni profesor i kazališni kritičar bio etabliran već tada, i nije se htio berekinski eksponirati pod vlastitim imenom, nego kao Žbirac.

Glavni sponzor je bila Union Dalmacija, radna organizacija za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam, a nešto novca izdvojili su “Uzor”, “Dalmacijavino”, “Jadrantekstil”, “Dalmacijakoncert” i Dalmatinska pčelarska zadruga “Split”, institucije i tvrtke kojih odavno nema u Registru poslovnih subjekata Hrvatske gospodarske komore, barem ne u izvornom obliku. Doduše, tiskati humoristički list u Splitu nije bila neka osobita novotarija. Prije Berekina bilo je bar dvjestotinjak šaljivih novina, ali mnoge od njih bile su za jedan broj.

Zabranjeni brojevi

Prije 2. svjetskog rata spominju se “Štandarac” i “Grom”, ali zapravo najviše “Duje Balavac”, a 1952. tadašnji glavni urednik Slobodne, Mirko Peršen, osnovao je i Pomet, koji je kasnije postao subotnji dodatak Slobodne Dalmacije.

Ovdje je glavni timbar dao Miljenko Smoje, koji je u Pometu prvi put i nasmijao Splićane, a kad se pojavio i Berekin, svima je bilo normalno da je iza njega i Šunje. Smoje je bio predsjednik splitskog Društva humorista, satiričara i karikaturista, koje je i izdavalo Berekina.

Berekin je, recimo, bio Pometov mlađi i bezobrazniji brat, jer i ovdje se njegovala splitska glenda, vic, ali i nešto pikantnija zafrkancija, koja je znala otrovno ubosti.

“Skitat ću se od Petra do Pavla, utiravat nos u svaku bužu, slušat ću sve ćakule – i zezat svit. Ne bi tija bit zločest, ali mi se pari da san naslidija malo šporki jezik. Tribate znat da mi je pradid bija ‘Duje Balavac’, dida – ‘Štandarac’, barba – ‘Ježinac’. Sve moje tete i barbe bile su berekinast svit i niko od njih nije dugo živija.

Svaki je posli nikoga vrimena puka od – smija”, pisao je u uvodniku nultog broja Tolja, potpisan kao Berekin, svjestan da se od “zezanja svita” lako “pukne od smija”. I doista, već iduće godine, 1980., Okružni sud u Splitu zabranio je njegov 7. broj iz veljače, zbog teksta “Telefonski intervju s bogom”. Pravorijek je bio da vrijeđa osjećaje vjernika, ali ga je Vrhovni sud ipak pustio u promet.

Već u 9. broju (studeni 1980.) Berekin je opet udario “utvrdo”, ovoga puta foto-kritikom “Stabilizaciona loža”, na kojoj se vide prva imena tadašnjeg političkog i gospodarskog života u istoj, počasnoj loži poljudskog stadiona. Komentar je bio bez dlake na jeziku – “u stabilizacionoj loži Hajdukova stadiona uvijek isti grebatori, koji su zaboravili pošto su ulaznice”.

To je bio prevelik bokun i za Berekina; do konca godine o njemu se raspravljalo i na zatvorenoj sjednici Komiteta Općinske konferencije SKH u Splitu.
Splitski mulac nije bio previše tankoćutan, i kad bi laktom zapeo za meki drob sustava, sustav ga je povlačio od javnog tužilaštva do Komiteta i natrag.

Berekin je prozivao, ali ni on nije prošao bez etiketa: od toga da je leglo građanskog neukusa i vulgarnosti do toga da je opanjkivalo istaknutih ličnosti i lažni istinoljubac. Berekin se podsmjehivao i nepristojno upirao prstom, a s njim su se hihotali i čitatelji. Ne bi preživio da se smijao sam.

Pored starih oblika koronavirusa kao što su inflacija, nestašica robe i nezaposlenost, Berekin je za čitatelje bio cjepivo s protuupalnim djelovanjem.

’Teškaši’ ‘Slobodne’

Zastupala ga je jaka postava; glavni urednik od 9. broja bio je nitko drugi do Smoje, a pored njega u redakciji bili su sami “teškaši” “Slobodne”, među ostalima Momčilo Popadić Pop, Đermano Senjanović Ćićo i Anatolij Kudrjavcev Tolja kao Žbirac, kojima bi se stihovima i aforizmima povremeno pridružili kalibri tipa Arsen Dedić, Toma Bebić, Jakša Fiamengo, Bože V. Žigo...



Berekina je ilustrirao stari maher ulične fotografije Feđa Klarić, grafički ga je opremao Čedo Pocrnić, a uz njih je bila cijela vojska karikaturista, ilustratora i likovnih umjetnika, s time da moramo spomenuti Branka Efendića, koji je bio član kolegija Berekina, a od brojnih ostalih barem Davora Štambuka, Joška Marušića, Milana Tolića, Mojmira Mihatova, Ota Reisingera, Petra Jakelića i Vaska Lipovca.

Bio je to kapacitirani “think tank”, pod budnim okom Sekretarijata Sekcije za društveno informiranje Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske.

Propitivala se programska orijentacija i uređivačka politika Berekina, i na raport pozivala i Redakcija i njezin Izdavački savjet (kojega je Redakciji Komitet prikrpio kao “korektiv”). Redakcija je za spomenutu Sekciju imala spreman koliko i beskompromisan odgovor, kao u dopisu od 17. 2. 1981., da će se “ukoliko ih ne zabrane osvrnuti na: birokratizam, karijerizam, tehnomenadžerstvo, marčapiju, nerad, nered, političku nepismenost, nacionalizam, a o šovinizmu da i ne govorimo i tome slično.

U tom kontekstu očešat ćemo se o:
- 3 savezna funkcionera
- 14 republičkih funkcionera
- 73 lokalna rukovodioca
- 1724 neposredna proizvođača
- 321 instituciju
- 6427 ostalog.

Pri svemu tome osjetit će se naše opredjeljenje za nesvrstanu, samoupravnu SFR Jugoslaviju, zbratimljenu zajednicu naših naroda i narodnosti te samo bokunčić lokalpatriotizma kroz zajebavanje Vlaji i Bračani i pokojega mandrila radi pariteta.”

Vulgaran kao život

Ne znamo što je Komitetu odgovorio Izdavački savjet koji je činio ugledni forum figura - redatelj Branko Belan, turistički stručnjak Ante Ćićo Ganza, kazališni redatelj Tomislav Kuljiš, pjesnik i književni kritičar Tonko Maroević, neuropsihijatar Petar Bokun, pravnik Nikola Visković i sociolog Srđan Vrcan. U tom tijelu bio je i Ante Jurjević-Baja, vjerojatno jedini među njima koji nije imao akademsku titulu doktora znanosti, ali jest orden narodnog heroja, što je, pretpostavljamo, bila najveća specifična težina u obrani Berekina.

Poslanje Berekina slikovito je objasnio Đermano Senjanović Ćićo u razgovoru za Omladinsku iskru, koji je s njime vodio naš kolega Ante Šuljak.



“Od početka smo počeli bez honorara, uz ideju da nije korektno da mi dižemo novce da bi nekoga zafrkavali ukazujući mu na moralne greške. Besplatno radimo, kao entuzijasti. Radi onoga oko tebe, što ti smeta, što misliš da nije u skladu s principima ovog društva i proklamiranog u njemu. Radi toga što nas - Popadića, Tolju, Feđu, Pocrnića, Efendića i mene – veže želja da uletimo između teorije i prakse. Da kažeš: E, nije to tako kao što te svaki dan filuju novine kao slijepca. Govore ti da je ovako, a ti znaš da je drukčije.”

U razgovoru za beogradsku Nin Politiku Ćićo će na kritiku da njeguju prizeman i vulgaran humor odgovoriti pitanjem: “Zašto bismo mi bili manje vulgarni od života? Nikoga nismo zajebali, a da nije zaslužio.”

Novina s nogu

Pitanje zasluga, međutim, bilo je teško onda kao i danas. Sam Smoje je s time u vezi rekao kako se “ne može pisati satira u suradnji s političkim forumima. Ma koliko ti forumi bili široki, tolerantni, pametni i voljeli satiru, čim se pojavi, oni će je anatemizirati. Oni jesu za satiru, za satiru i na Istoku i na Zapadu, oni su i za našu satiru, onu prošlu, domanovićevsku i nušićevsku, ali nisu za satiru sada i ovdje. I budimo konkretni, ni za ovu našu, splitsku, ‘berekinsku’”.

Berekinu i berekinima “pribotunavalo se” da privatiziraju jedan tako javni list (čitaj utjecajni, jer tiraža se gutala u tisućama), na što je Momčilo Popadić, koji je i sam dva zadnja broja bio glavni urednik, odgovorio da istina ne može biti privatna.

“Istina je također da mi nismo institucija. Kad bismo uveli norme, sekretarice, pa daktilografkinje, i auto i šofera, Berekin bi se rasprsnuo kao šipak. Uostalom, netko igra balun, netko plete goblene, a mi pravimo novinu. I što je tu loše!?”

Ništa. Smoje, Ćićo, Pop, Tolja, Feđa, Čedo i Branko Efendić radili su novine s nogu, za stolom ili za šankom u trokutu između “Gage”, “Zlatnih vrata” i Ćićine konobe na Lučcu. Bilo je prizemnih štoseva i golih guzica, ali puno više gole istine i benigne splitske glende.

Taj se omjer u javnom prostoru odavno obrnuo i zapravo zato takvo što na kiosku više nije moguće vidjeti, a ne zato što većina Berekinove redakcije više nije s nama. A zapravo, i nije da nije, barem ovako, svake prijestupne godine.

#BEREKIN#MILJENKO SMOJE#ANATOLIJ KUDRJAVCEV#MOMčILO POPADIć#ĆIćO SENJANOVIć

Izdvojeno