StoryEditor
Kulturapremijera

Odrastanje u doba holokausta na splitskim daskama oživjelo i Kitty

15. studenog 2016. - 15:19
anne.JPG

Nakon premijere predstave "Moje ime je Anne Frank" u Gradskom kazalištu lutaka Split pala je i pokoja suza, premda predstava, kao ni čuveni dnevnik po kome je nastala, nije ni mračna ni tužna.

Od zapisa židovske djevojčice koja se dvije godine skrivala u potkrovlju amsterdamske zgrade u Drugom svjetskom ratu neodvojiva je spoznaja o njezinoj tragičnoj smrti u logoru. Da su kojom srećom Anne, njezina familija i sustanari preživjeli, dnevnik bi bio gotovo vedro svjedočanstvo o jednom odrastanju.
 

Elvis Bošnjak je u koprodukciji s GKL-om adaptirao i režirao komad, a predstavu realizirao s trinaest polaznika svoga kazališta PlayDrama u dobi od 13 do 15 godina, Anninim vršnjacima.

Iz opsežnog je teksta izdvojio momente bliske svakom tinejdžeru, crtice o osjećaju neshvaćenosti, male sukobe s roditeljima, interes za vlastito tijelo koje se mijenja i velike snove i planove za budućnost, želju za slobodom, stvaranjem, stotinama stvari koje će se zbiti u maglovitoj budućnosti.

Nervozno veselje

Život u skrovištu trajao je dvije godine - a dvije godine su, osobito za mladu osobu, itekako duge i svašta se u njima može doživjeti i proživjeti, pa čak i puno veselja u potpunoj izolaciji.

Redatelj je stoga, nipošto ne bježeći od povijesnih činjenica i razloga koji su dvije židovske obitelji doveli u tajno skrovište, izvukao na svjetlo životnu svakodnevicu, dnevna zbivanja koja bi bila gotovo obična, s knjigama, trzavicama, prvim poljupcima, tjelovježbom i rođendanima - kada bi se iz te svakodnevice moglo izići na ulicu.

Želja za kretanjem i aktivnošću prikazana je kroz niz plesnih točaka (Andrea Majica i Ana Marija Fabjanić osmislile su scenski pokret), a te trenutke gotovo neumjerenog, nervoznog veselja presijecaju sirene i loše vijesti.

U Anninom kratkom i skučenom boravku na ovom svijetu, unutarnji je život tako bujan da se prelijeva na papir, a jedno od najzgodnijih redateljskih rješenja je personifikacija dnevnika, odnosno, uvođenje lika Kitty, Anninog alter-ega.

Scenu je Ozren Bakotić osmislio kao spomenik čuvenoj bilježnici i vodič kroz priču, dok je kostimografkinja Irena Vodišek Babaja ponovila njezin motiv i na liku Kitty. Ostala odjeća sugerira ratnu improvizaciju s onim što se spasilo ili našlo pri ruci.


Predstavu su odigrala djeca za djecu, s porukom o vrijednosti života i sreći koja se može svugdje skrivati - čak i u jednom istrošenom češlju, a da ne govorimo o zagrljaju. Srčano su, nakon godinu dana priprema, nastupili Luiđa Ivančević, Dora Blaić, Bartul Mušura, Ana Ugrina, Leonarda Bojić, Lucija Baloević, Lucija Matić, Petar Čakić, Vito Aschero, Franko Jakovčević, Irma Jerončić, Zara Grubešić i Marin Aschero.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. siječanj 2022 01:19