StoryEditor
KulturaRETROSPEKTIVNA IZLOŽBA

Marin Studin: nagonski kipar koji se nikad nije srodio s akademskim...

Piše PSD.
2. veljače 2016. - 16:38

Češće nego što nam se čini, nismo svjesni kreativnih moći, dosega, veličina koje su bitno utjecale na formiranje sredine, društva, markirale vrijeme spoznaja. Nekih ljudi koji su bili ispred svoga vremena u vlastitoj sredini, no s nastojanjima koja su svijetu bila bolje razumljiva.

Bio bi to uopćeni okvir i za djelo kaštelanskog kipara Marina Studina. Kontinuirana su nastojanja donedavne ravnateljice Muzeja grada Kaštela Ankice Babin da mu se fundus sačuva na jednome mjestu i referentno obradi.

Tako ga se sjetila i retrospektivnom izložbom u Vitturiju, "Marin Studin – simultani kodovi", prvom poslije one znamenite iz 1953., održane u Londonu.

Radi se o izuzetnoj prigodi ustanove koja je u svojoj osnivačkoj, inicijalnoj jezgri imala Galeriju Studin. Istom se obilježava 120. obljetnica rođenja i 55. smrti kaštelanskoga kipara čije je ime nosila prva ustanova u kulturi na području današnjega grada Kaštela. Treba reći kako je upravo Studin svoju zbirku radova zavještao rodnom Kaštel Novom.

Svjedočenje fotografijama

Tko je zapravo Studin, kipar heterogenog stilskog izričaja?

Akademizam, geometrijski izraz, čudna zakasnjela secesijska ekspresija u dijelu radova neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, sintetički intimizam, dekorativnost izražena u liniji, realistično lirski i gotovo pučki izričaj, prisutni su u opusu Marina Studina.

Tako je od njegovih najranijih radova iz 1918., pa se čini kako se umjetnik neprestano borio s potrebom da pokaže svoju akademsku, metijersku vještinu nasuprot urođenom temperamentu, osjećajima i osobnoj filozofiji koje je pokušavao prenijeti u materijal. Ta borba, antagonizam u njemu, stilska neujednačenost, trajala je do samoga kraja. Unutrašnji, nagonski kipar nije se srodio s onim akademskim.

"Neke od najranijih Studinovih radova moguće je vidjeti jedino na fotografijama. Za dio znamo da su u nekim muzejsko-galerijskim kućama vani, a na skliskom povijesno-umjetničkom terenu najteže je bilo pronaći čvrste uporišne točke za prosudbu djela, kako unutar povijesnog konteksta, tako i stilističkih mijena.

Dio Studinova opusa iz fundusa nestao je otkupima u zemlji i inozemstvu ili na drugi način. Mnogi rani radovi nisu sačuvani, uključujući i one u terakoti s londonske izložbe 1922. godine. Nekolicina fotografija radova iz tog ranog perioda, napose one s izložbe u Salonu Ulrich 1919. godine, poslužit će tek kao ilustracija struci, ali i publici.

Izložba je i pokušaj da se detektira što više Studinovih djela izvan zbirke. Inače, u zbirci Marina Studina 69 je predmeta. Četrdeset je umjetnina pune plastike, u gipsanoj i brončanoj inačici, skica, studija i 30 reljefa. Podsjećamo da zbirka u Muzeju grada Kaštela nema stalni postav pa ovaj vrijedni sadržaj ostaje skriven od očiju javnosti", provest će nas izložbom Mirela Duvnjak.

Težačko podrijetlo

Marin Studin potječe iz lučkog ambijenta njegova rodnog Kaštel Novog. Rođen je kao najstarije dijete u skromnoj težačkoj obitelji od oca Stjepana i majke Kate rođene Mateljan. Kao težačkom sinu, bio mu namijenjen rad na zemlji. On se s time nije mogao pomiriti, nego je, suprotstavljajući se, za očeve odsutnosti, pobjegao i upisao se u Obrtno-strukovnu školu Emanuela Vidovića u Splitu.

Kao osamnaestogodišnjak otišao je 1913. u Zagreb sa željom da se bavi kiparstvom. Mir je trajao tek dva semestra. Očigledno nemirna duha i temperamentne naravi, odustao je, navodno, zbog konzervativnih profesora. Kod nas je tada akademizam bio dominantan.

Kao i mnogi kipari tada oduševljavao se Meštrovićem i želio raditi u njegovu ateljeu. U ljeto 1914. godine u Zagrebu ga je i upoznao, u vrijeme kada je napuštao svoju monumentalnu fazu i započeo s religioznom. Studin odlazi u Beč na Akademie der bildenden Kunste, gdje završava dva semestra, no prima poziv za mobilizaciju...



Prvi dodir sa širom javnošću bila je izložba 1919. godine, nakon koje mu je tiskana mapa s fotografijama izabranih radova u izdanju Cesarčeva i Krležina časopisa "Plamen", s predgovorom Iljka Gorenčevića. Nakon brojnih pohvala, ali i kritika, Studin je otišao na daljnje školovanje 1921. na Academie de la Grande Chaumiere na Montparnasse u Parizu. Nakon povratka iz Pariza radi kao profesor u Tehničkoj školi u Beogradu.

Zajedno sa slikarima Petrom Bibićem i Milanom Tolićem 1925. osniva malu privatnu likovnu akademiju u Splitu, koja je unatoč većem broju upisanih đaka bila kratka vijeka. Da bi završio formalnu naobrazbu, vratio se 1930. godine na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, gdje mu 1931. godine apsolutorij potpisuje Ivan Meštrović.

U Meštrovićevoj obitelji

Studin je bio oženjen Birom Meštrović, sestrom Ivana Meštrovića, s kojom je imao kćer Sunčanu. Početkom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji 1941. godine vraća se iz Beograda, inicijator je i glavni organizator čuvene ilegalne izložbe održane 1943. u svom stanu u Tartaglinoj ulici.

Izložba je bila protest i odgovor dalmatinskih umjetnika na izložbu “Mostra d’ arte” koju su organizirali Talijani, ali i izraz prkosa okupaciji, odnosno potpora snagama otpora. Njegova supruga Bira primala je posjetitelje koji su ulazili s lozinkom, provodila ih kroz izložbu i informirala o cijenama pojedinih radova.

Kćerka Sunčana, tada petnaestogodišnjakinja, imala je ulogu kurirke. Izložba je trajala šest mjeseci, a posjetilo ju je oko 2000 ljudi. Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine Studin odlazi u partizane. Od 1947. do 1949. u Beogradu predaje na Akademiji za primenjenu umetnost. Od 1950. do 1955. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega odlazi u mirovinu i vraća se u Split, gdje umire 1960. godine.

Forte njegova života i djela svakako je retrospektivno predstavljanje londonskoj publici, uz potporu značajnih imena tadašnje britanske umjetničke scene. Tom je prigodom bilo izloženo 58 skulptura i reljefa. Bila je to njegova posljednja samostalna izložba za života.

Stilski pluralizam

Studin se družio s umjetničkom i kulturnom inteligencijom, sudjelovao u raspravama i bio aktivnim sudionikom u kulturnim i društvenim događanjima. Objavio je nekoliko članaka u dnevnom tisku i časopisima, konkurirao na raznim natječajima za javne spomenike, ali ih nije mnogo realizirao.

Najuspjeliji su mu javni rad vratnice stambene zgrade Rudarske blagajne u Splitu, arhitekta Emila Cicilijanija. U rezimeu svega ostat će svakako njegov stilski pluralizam, nježna poetičnost, egzistencijalna težina, narodski duh i intimna gordost. Izložba u Vitturiju s djelima iz fundusa Muzeja grada Kaštela - ali i onima posuđenima iz Muzeja grada Splita, Galerije umjetnina u Splitu, Moderne galerije u Zagrebu i Gliptoteke HAZU u Zagrebu - to vjerodostojno oslikava.

IGOR BREŠAN

item - id = 300910
related id = 0 -> 112891
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
29. rujan 2021 04:35