U subotu, 18. svibnja, u 21 sat, u Amfiteatru Doma mladih u Splitu Niko Mihaljević izvest će performans "Need Your Love So Bad", nakon ćega će biti razgovor s umjetnikom.

Tu poznatu blues baladu Niko Mihaljević u ovom performansu i uzima kao osnovu, a zanimljivo je kako je ovaj mladi rođeni Splićanin nedavno osnovao i Muzej kristalne lubanje.

Zbog čega ste za svoj performans u Splitu odabrali baš zviždukanje pjesme "Need Your Love So Bad"? Ima li taj izbor neku skrivenu, romantičnu, sentimentalnu poruku prema rodnom gradu?

– Bojim se da nema neke skrivene simbolike. Pjesma "Need Your Love So Bad" nije specifična za splitsku izvedbu jer sam je već izvodio.

Uglavnom, kad odem na put prezentirati svoju praksu, najzabavnija mi je izvedbena forma jer uključuje direktan kontakt s publikom i novu dozu uzbuđenja.

Pritom se osjećam kao neka vrsta konceptualnog putujećeg muzičara, što mi je simpatično.

Sam performans, osim naziva, i nije pretjerano romantičan, dapače, radi se o proračunatom stvaranju umjetne melankolije.

Sve je zapravo započelo u plodnim uvjetima dokolice i neke apstraktne sentimentalnosti. Dok sam boravio na umjetničkoj rezidenciji u New Yorku, uradio sam seriju zvučnih snimki svoga svakodnevnog kućnog zviždukanja preko melankolične pjesme "Need Your Love So Bad" Fleetwood Maca.

Slušajući snimljene materijale nakon povratka u Zagreb, učinilo mi se da bi ovu intimnu aktivnost bilo zanimljivo predstaviti javnosti kroz recital koji kod slušatelja inducira neku vrstu konstruktivne dosade.

Vezano uz to, jednom je stariji kolega opisao moju umjetničku praksu riječima "uzbudljivo i dosadno", što je i dalje najveći kompliment koji sam ikad dobio.

Tri minute puta deset

Jeste li već izvodili taj performans? Kakve reakcije ste dobili, odnosno kakve očekujete?

– "Need Your Love So Bad" izvodio sam više puta u različitim ambijentima, od malene sobice do velike dvorane.

Radi se o trominutnoj kompoziciji za MIDI podlogu i zviždukanje, koja se ponavlja deset puta zaredom pa na kraju traje oko pola sata.

Performans je kombinacija opuštene karaoke obrade evergreena Fleetwood Maca i serijalnosti umjetničkih avangardi i rane konceptualne umjetnosti.

Taj postmoderni element, odnosno uvođenje svakodnevnih banalnosti u kontekst visoke kulture, čest je lajtmotiv u mom radu.

Uglavnom, ovaj je muzički komad formalno potpuno benigan, dapače i ugodan, ali zbog višestrukog ponavljanja postaje nepodnošljiv.

Poigravanje raspoloženjem i očekivanjima publike je srž rada. Ljudi svakako reagiraju, na početku je ležerno i zabavno, ali dosta ih napusti prostoriju prije kraja jer im repetativna forma postane prenaporna.

Format sjedećeg koncerta mi je najdraži jer znatno umanjuje mogućnost lakog odustajanja. Zato će se splitska izvedba održati u Amfiteatru Doma mladih, iako je ideal neko vrlo formalno mjesto, poput HNK.

U Splitu ste malo nastupali. Je li to slučajno?

– Autorski sam se formirao u Zagrebu i na studiju u Nizozemskoj, tako da zapravo nemam nikakve veze sa splitskom umjetničkom scenom. Štoviše, većinu splitskih umjetnika osobno ni ne poznajem.

Odselio sam se iz Splita odmah nakon gimnazije, a kao tinejdžera me nije zanimalo ništa osim alternativne glazbe pa nisam konzumirao kulturne sadržaje ni dok sam živio u gradu.

Osim što se svakodnevno bavim konceptualnom umjetnošću, školovani sam dizajner vizualnih komunikacija. Imam samostalnu dizajnersku praksu i radim uglavnom u području kulture, a uz to sam docent na Medijskom dizajnu Sveučilišta Sjever.

Na fakultetu sam nositelj kolegija usko vezanih za tipografiju, grafički dizajn i izdavaštvo.

Boca votke Dana Aykroyda

Osnovali ste Muzej kristalne lubanje. Što vas je na to ponukalo? Jesu li razlozi umjetnički ili duhovni?

– S kristalnim lubanjama sam se upoznao kao dječak čitajući kultnu knjigu "Arthur C. Clarke: Misterije svijeta".

Kristalna lubanja se nalazi i na naslovnici knjige, sablasno osvijetljena, sa Stonehengeom u pozadini. Taj mi se prizor zauvijek urezao u pamćenje.

Vjerojatno nije slučajnost što sam prije nekoliko godina vrlo čudnim spletom okolnosti na željezničkom kolodvoru u Zagrebu došao u posjed misteriozne knjige "Kristalna lubanja" Richarda M. Garvina.

Moglo bi se reći da je kristalna lubanja pronašla mene, što kažu mnogi koji su bili izloženi njezinu utjecaju.

Otkako mi je knjiga na polici, nerijetko sam pred zoru sanjao zamračene dvorane tajanstvenog antropološkog muzeja koji sam najbolje što mogu rekonstruirao kroz Muzej kristalne lubanje.

Što konkretno izlažete u Muzeju? Koliko sam razumjela, to je muzej bez prostora, gostujući...

– Muzej kristalne lubanje proučava fenomen kristalnih lubanja kao primjer tranzicije mitološkog narativa u popularnu kulturu.

Ovo konkretno znači da se Muzej prvenstveno bavi reprezentacijom kristalnih lubanja u popularnoj fikciji.

U Muzeju su izložena originalna umjetnička djela (filmovi, dramske serije, glazba, literatura) u kojima je kristalna lubanja glavni motiv ili pokretač radnje.

U kristalnoj vitrini se tako, recimo, nalaze gramofonska ploča američke heavy metal grupe Mastodon, izvanzemaljska transparentna lubanja iz LEGO seta "Indiana Jones: Temple of the Crystal Skull", epizoda kanadske znanstvenofantastične serije Stargate SG-1, talijanski izvornik epizode stripa Martin Mystére "Lubanja sudbine", pa čak i boca luksuznog brenda votke "Crystal Head Vodka" hollywoodskog glumca Dana Aykroyda.

Muzej nema stalno sjedište i za sada će se pojavljivati povremeno.

Kada i gdje će biti njegova sljedeća inkarnacija, misterij je poput same kristalne lubanje.