StoryEditor
KnjiževnostSVJETLACI

Zašto je antologija Tonka Maroevića doživjela strašne udare i kako su u svemu prošli napadači, a kako njegovo djelo?

Piše Siniša Vuković
18. listopada 2020. - 19:01
ArhivDragan Matić/Cropix

Svatko donekle realiziran u struci, ne nužno i otrofeljen ili opeharen sjajem zlata, srebra ili bronce, ali s malo mota može biti izbornikom momčadi ili djevojčadi nekog sporta i sastaviti reprezentaciju u nogometu ili vaterpolu, košarci ili odbojci.

No, da bismo sastavili točnu antologiju hrvatskog pjesništva, premda zna biti više kandidata, teško je pronaći točnog odabranika.

A budući da antologičarstvo već po svojoj naravi računa na nepodilazivu strogoću i bezutjecajni odabir, strogo valja probrati i najtočnijeg izbornika. Neslučajno je točnost ili točnoća ovdje uzela maha u ovom uvodu, jerbo ona navodi namjernika do najtočnijeg imena za selektora najznačajnijih po veličini hrvatskih pjesnika. Ime tog točnika, bez odveć premišljanja i kalkulacija, jest – Tonko Maroević.

Nitko, ali ama baš nitko nije čitao više od njega. Nitko, ali ama baš nitko nije s tolikom strašću iščekivao izlazak iz tiska neke nove pjesničke knjige. Nitko, ali ama baš nitko nije tu novoobjavljenu knjigu s većim guštom i pročitao…

Specijaliziravši se za stih, iako je s ništa manje žestine čitao i prozu, vodio je brigu o slaganju novih poetskih javljanja na policu suvremene hrvatske književnosti. Kao lučonoša, svjestan brzine života u kojem se nalazimo i pomanjkanja interesa za literaturu i kulturu općenito, Maroević je podmetnuo pleća umjesto više onih kojima je to imala biti briga, pa je sustavno pratio i čitao, rezimirao i recenzirao sve relevantno što se pojavljivalo u recentnom vremenu. (Dobro, i ono ne odveć relevantno, ali i strast čitanja i znatiželja imaju svoju cijenu!)

Uzimanje mjere pjesničkome slogu

U stvari, upravo je on uzimao mjeru i davao kurs iščitavanju i očitovanju modernoga hrvatskog pjesništva. Kao filtrat tog decentnog i desetljetnog odmjeravanja i premjeravanja, najnovija je i najtočnija antologija Svjetlaci (2019.), koju je objavilo Hrvatsko društvo pisaca, i koja je podnaslovljena: Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996. – 2019.). Ona se naslanja, kronološki, na prethodnu Maroevićevu antologiju Uskličnici (1996.), koja je obuhvaćala razdoblje 1971. – 1995., tako da je u njima dvjema pjesnički saldo što se prostire na gotovo 50 godina. Ne bi trebalo smetnuti s uma niti to da su Uskličnici bili ona prva autorova zbirnost suvremenog pjesništva u ovom formatu; zapravo, rezultanta nekovrsnog nastojanja za nastavljanjem praćenja i tumačenja poezije na čijem je činjenju tada bio stao Zvonimir Mrkonjić u svojem, do danas, kanonskom dvoknjižju Suvremeno hrvatsko pjesništvo, razdioba i tekstovi (1971.).

Gordo bi i grubo bilo reći da su njih dvojica to radili četveroručno, premda je u javnosti dobrano poznato kako su Maroević i Mrkonjić bili suputnici na brojnim vijađima: i pjesničkim i prevoditeljskim, i kritičarskim i prijateljskim… I, vezivala ih je i ista zainteresiranost prema likovnoj kritici, od koje je Mrkonjić svojedobno bio odustao, dok joj je Maroević bio odan dokle god je za njega svitao dan.

Kad govorimo o vremenu nastajanja hrvatske poezije u drugoj polovici XX. stoljeća, onda možemo – i moramo! – reći da je Tonko Maroević tim procesima bio ne samo suvremenik (bili su to mnogi), nego i supratnik i sudionik in vivo, djelujući iz prvog reda partera vlastitim sudjelovanjem u kreaciji opće poetske slike, ali i potpomažući je i tumačeći iz prikrajka i postrance u realnom vremenu snagom i neprolaznošću dokumentarnog filma: bilo javno govoreći o knjigama na predstavljanjima, bilo javno objavljujući o njima u novinama i časopisima, bilo udaranjem timbra samog libra na način da u nj ugradi vlastiti predgovor ili pogovor.

Povlastica to je, dakako i datako, jerbo je historijska milost dala njemu u amanet živoga vidjeti Tina Ujevića, ter drugovati s divovima i pratiti nastajanje onoga najvećega od tih najvećih, takorekuć u njihovim kamarama i tinelima gdje se ta ista lektira i stvarala… A bili su to i Dragutin Tadijanović i Dobriša Cesarić, i Jure Kaštelan i Vlado Gotovac, i Vesna Parun i Josip Pupačić, i Slavko Mihalić i Danijel Dragojević, i Tonči Petrasov Marović i Arsen Dedić… da ne navodim niz inih suvremenika i prijatelja: što nešto starijih, što ponešto generacijski poravnatijih, što unekoliko naraštajno bliskijih, iako kalendarski mlađih…

Uvijek na strani umjetnika

Tonko Maroević imao je bezgranično poštovanje prema ljudskoj glavi. Reknem li da je to poštovanje bilo usmjereno na mozak ili pamet, zvučalo bi to odveć anatomski i zvečalo preveć patološki. Sasvim suprotno, on je talentiranost oslovljavao i imenovao kao "darovitost" – što je pretočna i pretopla riječ! – i njome je nadomiještao i nadograđivao sve ono što je oko njegovo likovno vidjelo u obličju lubanje izvana i što su zjenica i šarenica nadazdrijele možebitnošću pogledâ kranijuma iznutra…

Tonko je Maroević, kolikogod je to granična rastezljivost laštika dopuštala, bio na strani umjetnika. Podržavao ga je iz prve ruke. Konačno, umjetnik je bio i on sâm…

Dva su tipa odmjeravanja i premjeravanja, valoriziranja i filtriranja pjesničkih učinaka u jednom jeziku ili dijalektu, narodu ili naciji, kulturi ili literaturi, gdje se može strože ili labavije vrednovati dosege dotičnih demijurga: panorama i antologija. Ova prva, panorama, već po svojoj imanentnoj pojmovnoj širini podrazumijeva da se određeni rakurs gledanja može odaslati s vidikovca iliti promatračnice, svisoka, odakle se u kriterij odabira može ugurati i ponešto prostranija satnija regruta; dočim, pri antologiji, podrazumljivost inzistira na strožem i užem kružoku odabranika, koji vrsnoćom vlastitih estetskih dosegâ beziznimno nude zainteresanicima ono najbolje što trenutak ili epoha čuvaju i imaju na stalaži ili na trpezi literarne ponude.

Odlučivši se na antologiju, a ne na panoramu, u svojem poetskom filtratu Svjetlaci Maroević se ograničio na 50 autora zbog, kako je objasnio: "svjesnoga odustajanja od šire panoramske prezentacije (na koju bi, s dosta razloga, moglo računati i stotinjak agilnijih pjesničkih osobnosti)". Tome se nimalo ne čudim, budući da mi je prije više godina u jednom razgovoru Tonko bio rekao da je suvremena hrvatska poezija – "Dobra!" I to je kazao baš eksklamativno, s oduševljenjem. I s iskrenošću.

Među probranima su i 13 žena, a antologija neslučajno počinje čak s tri žene zaredom, dok se i na samom ušću knjige nalazi također zgusnuto žensko pismo. Ovo je 50 pjevačica i pjevača stihom iz odaberiteljske retorte selektora Maroevića.

slika!!!!

U povodu ove Maroevićeve antologije Svjetlaci, objavljen je opširniji temat u časopisu "Artikulacije" (br. 9/2020.) iz Koprivnice, u kojem je moderator Mario Kolar anketnim upitnikom obuhvatio 35 ljudi iz šire branše, pozvavši ih odgovoriti na tri pitanja. Naslov rubrike je računao na subverzivnost i provokativnost, a ispao je skaredan i vulgaran, pomalo i bezobrazno mrzilački: "Stop antonkologijama!"

Anketi se odazvalo njih ukupno 16, dakle manje od polovice, očito ne želeći sudjelovati u "montiranom procesu"…

Isljednička pitanja

Rečena tri pitanja jesu ova:

Tonko Maroević u svojoj antologiji "Svjetlaci", koja obuhvaća hrvatsko pjesništvo od 1996. do 2019., u obzir nije uzeo pjesništvo pisano dijalektima. Što mislite o tome?

Treba li općenito dijalektalne pisce uzimati u obzir za uvrštavanje u antologije i ostale preglede hrvatske književnosti?

Kakav je danas status dijalektalne književnosti u hrvatskoj kulturi?

A, Tonko Maroević se ovim razlogom unaprijed bio opravdao, tumačeći vlastiti kriterij po kojem nije uzeo u obzir čakavsku i kajkavsku poeziju, ali ni – budimo sasvim dosljedni – ni dijalektalnu poeziju pisanu pod šinjelom štokavskog jezičnog dijasistema:

Pjesme na dijalektu smatram da pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kategorizirati, a da ih je neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku. Naravno, moglo bi se inkrustirati pojedini primjerak na kajkavštini ili čakavštini kao iznimku koja potvrđuje pravilo, ali bi on svojom izravnošću i posebnošću, začudnošću i primarnošću svakako distonirao, pa držao to netko pozitivnim ili negativnim efektom.

Svaki je rad na ikojoj antologiji – bez obzira na umjetničku vrstu i žanr unutar nje – subjektivna akcija pojedinca, ili tima. Nema tog odabira koji je derivat točnosti apsoluta ili kondenzat kozmičke nepogrešivosti. I ova disciplina, eo ipso, potpada pod gravitaciju i radijaciju one pametne fraze iz latinštine: de gustibus (et coloribus) non est disputandum. Jest, o ukusima nećemo raspravljati (ni o bojama), ali nećemo raspravljati ni o učincima onih među nama najkompetentnijih! Narodski rečeno: izvoli, kume, uhvati se posla, čitaj, proučavaj, izdvajaj, prosijavaj, pa sâm sastavi "najtočniju" antologiju domaćeg nam pjesništva, sa ili bez pjesama ispjevanih mimo standarda.

Zadnji sam koji bih zastupao stanovište po kojem bi čakavsku ili kajkavsku, odnosno onu štokavsku poeziju koja iskače iz standarda utemeljenog na novoštokavštini, trebalo amputirati iz cjelovitosti antologiziranja, ili panoramiziranja, hrvatskog pjesništva an general.

Uostalom, prije 20-ak godina sam vodio višemjesečnu tribinu u Splitu četvrtkom, zvala se "Poetica dalmatica" (u klubu "Libertas" na Rivi), i u njoj sam publici predstavljao dalmatinske pjesnike općenito, bez obzira na to pišu li na standardu ili na vernakularnom, čakavskom idiomu. Baš iz te koncepcije mi se tada i bila rodila ideja o sumiranju hrvatske poezije na način da se uzmu u razmatranje svi idiomi, a meni je u fascikli i dandanas nedovršena knjiga Poetica dalmatica, panorama dalmatinskog pjesnikovanja XX. stoljeća.

Sjećam se da je Maroević tada s razumijevanjem slušao i stidljivo odobravao ovu moju ideju, ali nije odustao od svojega tradicionalnoga koncepta, dok je kolega mu antologičar, Zvonimir Mrkonjić, bio otvoreniji za ovakav pregled. Evo razloga za vratiti mi se starom i nedovršenom poslu…

Paradoks konkretnog orkestriranog "napada" na Tonka Maroevića u spomenutom časopisu ogleda se na dvije razine. Prva je što antologija Svjetlaci nije pionirsko djelo u kojem se inaugurira nova ideja premjeravanja i odmjeravanja, arbitriranja i valoriziranja poezije. Gotovo sve dosadašnje antologije imale su uvlas istu koncepciju kao ova Maroevićeva, odnosno sabirale su unutar svojih korica isključivo poeziju pisanu na standardnom jeziku. Po tome se može konstatirati da su Svjetlaci, u stvari, nastavak modela antologiziranja, kako su to činili gotovo svi izbornici odreda prije njega. Iznimka je tek Hrvatska mlada lirika (1914.), u kojoj je objavljen sonet Tina Ujevića Oproštaj, spjevan u čakavštini Marka Marulića. Dakle, opet iznimka, jerbo u toj knjizi nema ni kajkavskih pjesama A. G. Matoša, ni čakavskih Vladimira Nazora.

Zato su se i radile zasebne antologije poezije pisane na čakavskom jeziku, od kojih je najvažnija Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (1987.) Milorada Stojevića (drugo, prošireno izdanje, 2007.), odnosno na kajkavskom Rieči sa zviranjka (1999.) Jože Skoka. Boris Biletić je u Istri učinio iznimku, pa je sastavio knjigu I ča i što i kaj (1997.), obuhvativši sva tri idioma budući da se, uz štokavski i čakavski, na samom sjeveru poluotoka govori i kajkavskim jezikom.

Gdje su ča i kaj?

Prvi koji su cjelinu hrvatske poezije bili htjeli obuhvatiti antologiziravši sva tri idioma, jesu Olinko Delorko i Dragutin Tadijanović, Dalmatinac i Slavonac, koji su sastavili knjigu Hrvatska moderna lirika (1933.). No, to je bio pokušaj daleko od razine koja bi se danas priznala i prihvatila. Konkretniji je bio jedino Vlatko Pavletić u svojoj važnoj knjizi Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas (1971.), ali ona, dakle, ne obrađuje čak zadnjih pola stoljeća, kad su i čakavska i kajkavska poezija doživjele istinski proplamsaj.

U međuvremenu saldirano je hrvatsko pjesništvo u više navrata, počam od Mihalić-Pupačić-Šoljanove Antologije hrvatske poezije dvadesetog stoljeća od Kranjčevića do danas (1966.), pa do Antologije suvremene hrvatske poezije (1997.) Hrvoja Pejakovića (baš s Maroevićevim pogovorom).

Govoreći o antologijama, moramo spomenuti da je čak i Igor Mandić, onako šibensko-funcutski i madrilsko-mangupski, bio sastavio svoj izbor imenom Jedna antologija hrvatske poratne poezije (1987.), u kojoj nije išao kanonskom kronikalnošću navodeći odabrane pjesnike – ne bi li se i nadalje zrcalila uobičajena kičma pretakanja i mijenjanja epohâ ili generacijskih poetikâ – već je slomio i razbio svaki red i običaj, donijevši poredak pjesnika abecednim redom.

Preskačući neke specijalističkije odabire, neka bude spomenuto da je u vremenu bližem nama Zvonimir Mrkonjić publicirao antologiju Međaši (2004.), a Ante Stamać Antologiju hrvatskoga pjesništva od davnina pa do naših dana (2007.).

Treba reći da je Stamać uvrstio po jednu-dvije pjesme na kajkavskom, odnosno čakavskom jeziku, ali isključivo kod onih pjesnika koji su pisali na dva idioma, ili ča-što, ili kaj-što, poput Matoša ili Nazora, Gorana Kovačića ili Krleže, Drage Ivaniševića ili Tonča Petrasova Marovića. Nije predstavio niti jednog konkretnog kajkavca ili čakavca, koji je pisao isključivo i ekskluzivno na svojem materinskom jeziku.

Recimo čakavce Zlatana Jakšića, Joška Božanića ili Tatjanu Radovanović, a nisu uzeti uopće u obzir ni braća Marin i Jure Franičević (Pločar), premda su pisali na standardu i na vrisničkom dijalektu s Hvara.

Druga razina paradoksa glede atakiranja na Maroevićevu koncepciju Svjetlaca jest nepobitna činjenica koja nam govori kako je Maroević doslovce čitao sve što je u pjesništvu objavljeno. I to ne samo u samostalnim stihozbirkama, nego i u časopisima; i to ne samo u zavičajnim zbirnim knjigama početnika ili precijenjenih lokalnih stihoklepaca, nego i u rukopisima što su mu ih slali i oni dobri i oni loši. Drugim riječima, nema nikakve dvojbe – i oko toga se, vjerujem, može uspostaviti svenacionalni i sveideološki konsenzus – kako je opće mjesto ove kulture kolektivna spoznaja da je Maroević čitao najviše, takorekuć sve, te da nitko nije imao ni približan pojam cjelovitosti "krvne slike" svehrvatske poezije općenito kao što je to imao on.

Sumnjičavci, zanovjetači i spadala mogu prolistati stare brojeve Slobodne Dalmacije (1988. – 2005.), gdje će u kulturnom prilogu "Forum" moći naći njegovih 700-tinjak kritika, među kojima su i brojni osvrti na kajkavske i čakavske zbirke, pa čak i na one knjige koje su Hrvati objavljivali izvan domovine…

Zašto baš udar na Tonka

Tako da je potpuno nejasno zbog čega se baš u povodu Maroevićeve antologije podignula ovakva prašina, a ne, vidjesmo, još sasvim nedavno u slučajevima tiskanja metodološki istotipskih i jezično istorodnih izborâ Mrkonjića i Stamaća…? Ako se Tonku Maroeviću išta može spočitnuti, onda mu se može prigovoriti što sa svojim nemjerljivim iskustvom i involviranošću u ovu temu nije sastavio integralnu antologiju hrvatskog pjesništva, budući da su obje njegove nastale u postupku selekcije onih knjiga što su se pojavile u omeđenom vremenskom periodu.

Legitimno je, i dobrodošlo, bilo pokrenuti ovo pitanje "svehrvatskosti" antologiziranja poezije u domaćoj nam ča-kaj-što leguri kao pandanu amalgamu lingua franca. No, neumjesno je to bilo provesti nad jednim izoliranim projektom, poput knjige Svjetlaci. Jerbo, to je tradicija; tradiciju je valjalo prodrmati, tradiciju i fenomen, model i paradigmu, a ne jedincatu osobu i njezino i objektivno i autorsko pravo na vlastitu arbitraciju.

Ali, ova je anketa, u stvari, samo potvrdila koliko je velik bio autoritet Tonka Maroevića i koliko je izazivao strahopoštovanje i neprijeporni ugled u struci: gledajte, htjelo se napuniti puni jedan autobus autora kako bi udarali maljem po gromadi njegove osobe, ne bi li mu možda, veličinom u masi, možda makar i naizgled parirali. Tonko je na kraju ipak ostao cijeli, gromada na mjestu, i, nisu mu naškodili bubotci udarača, dok se većina autora, svaki za sebe, najposlije sveo svaki na svoju drškicu: drškicu malja kojim je udarao gromadu.

Nije ponudio svoju teoriju, rekao mi je to Tonko za stolom lani u Selcima, kad je već bio predao izbor na prijelom i tisak, nekako bolno lamentirajući, što nije bio njegov običaj. Uvjeren sam, nije ponudio svoju teoriju samo iz razloga što je previše vremena podao drugima, a ne sebi.

Stvoriti sintezu recentnoga hrvatskog pjesništva nije stigao samo stoga što se davao drugima. Sebičnost, ako je uopće moguće to tako reći, Maroević je trošio na znatiželju. Opet, dakle, na druge. Ako je itko bio istinski i gutač i žderač pjesničkih zbirki i pojava, njihovih fenomena i imena, onda je to bio beziznimno i bezinteresno patološkom znatiželjom zaražen i tom zarazom vazda vođen, kronični i neizlječivi radoholičar – Tonko Maroević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

18. listopad 2020 19:17