StoryEditor
KnjiževnostOTKRIVENI ZAVIČAJ

Zabranjeni roman Ivana Dragojevića ‘R2‘ o zločinima 1944. u Dubrovniku i na Daksi fajterski je prst u oko komunističkom zulumu; objavimo ga danas

Piše Siniša Vuković
25. siječnja 2021. - 18:15
Naslovnica Dragojevićeva romanaPrivatni album

Totalitarni režimi u Hrvatskoj vazda su imali vrlo izravnog utjecaja na stanje književnog stvaralaštva na nacionalnoj razini. Gotovo da nema epohe u kojoj nije bilo đona političko-vojničke čizme na umjetnikovom golom vratu, na silu nametnute cenzure ili mimo volje motivirane autocenzure kojoj se sam pisac ili pjesnik – pa i kipar ili slikar, skladatelj ili arhitekt – nije morao podvrgnuti kad je htio, u "nedoba", izraziti svoj nekim unutrašnjim porivom kreativne naglosti nadahnuti i neposrednom nehotičnošću inspiracije potaknuti umjetnički nerv.

U vremenu bližem nama – za što smo još donedavno imali i izravna svjedočanstva, a relativno je lako pronaći i još nepožutjele pisane tragove u muzejskim depoima, na knjižničkim stalažama ili u arhivskim spremištima – najbrže ćemo se sjetiti sudbine stihozbirke Crveni konj Jure Kaštelana, koju je 1940. godine bio uništio režim taman izdišuće Kraljevine. Neće proći puno i domalo potom registrirat će se i pogubni slučaj pjesničkog dvoknjižja Ivana Raosa objavljenog u samizdatu, Grold Taquart i Pjesan Nikodemova (1943.), što ga je bila zaplijenila tobože friško erektirana i inače impotentna ter maligna ustaška NDH, i, u rasplamsaju ognja spalila na lomači; a onda su se i komunisti kanili dokazati i potvrditi kako i među njima ima osokoljenih hulja dostojnih svojih kvarnih prethodnika, pa su u štampariji slagarima bili razvalili slog romana Samostan Joze Laušića (1971.). Taj će roman, ipak, biti objavljen 1973. godine, istoga kalendara kad i roman R2 Ivana Dragojevića, nada kojim će komunistička komesarčad izvršiti kulturocid i librocid zaplijenivši cijelu nakladu, ter ju uništivši po starinskim recepturama provjerenih totalitarnih i kvislinških uzora na koje su se, žalibože, vrlo uspješno nastavili…

JEMATVA ZLODJELÂ

Jasno, komunisti su u jematvi vlastitih zlodjela pobrali najobimniju intradu već prema tome što su najduže i trajali na vlasti, krojeći štof i namećući kroj, a dugačka je nomenklatura onih kojima su ni za što zavrnuli ruku, uništili zdravlje ili preko reda dozvali smrt. Sjajni pjesnici Stojan Vučićević i Joja Ricov završili su u kaznionicama na Golom otoku ili otočiću Sveti Grgur, reprezentirajući svojim žrtvovanjem cijelu bulumentu martirijskih književnika čija uspomena ostaje kao trajna diploma komunističkoj kulturocidnoj politici na mapi ovdašnjeg identiteta, gdje ime Vlade Gotovca svijetli poput neugaslog ferala ili sviće, lumina ili uljenice, kandelabera ili lanterne.

Ovdje će nam, stoga, temom biti roman R2, odnosno njegov pisac Ivan Dragojević; i jedno, roman, i drugi, pisac, sasvim solidno sastrugani s pažnje opće takorekoć histriografije, odnosno tekuće školsko-fakultetske književnosti.

Ivan Dragojević bio je brat blizanac jednog među najvećim pjesnicima druge polovice XX. stoljeća, Danijela Dragojevića, koja braća pri ultimu ovog mjeseca, 28. siječnja – jedan u životu na zagrebačkoj adresi, a drugi u enciklopedijama i leksikonima – navršavaju svoj 87. rođendan (Ivan je preminuo 3. VIII. 1999.). Rođeni su u Veloj Luci na Korčuli, na otoku koji je, mimo njih dvojice braće, dao i dva druga nimalo nevažna literarna druga: pjesnika Šimu Vučetića i prozaika Petra Šegedina, obojicu rođenih 1909. godine. I, svaki su na svoj način označili bilo putopisno-romansijersku (Šegedin), bilo pjesničko-esejističku (Vučetić) progresivnu dionicu što se tiče same linije razvoja hrvatske književnosti. No, dok je Vučetić ostao na trasi ideoloških standarda nametnutih još u socrealističkom inkubatoru, Šegedin je odlučno krenuo otvorenijom i subverzivnijom stazom neskriveno se epigonski nadahnjujući (quasi)eklekticizmom upijenim od stranih meštara romanske provenijencije.

Tu je kuražu i odvažnost od svojih starijih otočana poput štafete prihvatio i Ivan Dragojević, kad je baš u vulnerabilno doba i fragilno vrijeme Hrvatskog proljeća bio odlučio svojim romanom R2 fajterski i frajerski zabiti prst u oko komunističkom zulumu koji je upravo tada najljuće oštrio svoje očnjake. Osovina romana bila je izravna spisateljska eksplikacija monstruoznih zločina što su ih u Dubrovniku i na otoku Daksa 1944. godine prijekim sudom bili izveli komunistički krvnici. Tom prilikom pogubljen je i katolički svećenik, isusovac Petar Perica iz Makarske, čije su pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori, do dandanas trajajuće himne što se pjevaju u crkvama…

UNIŠTENA NAKLADA

Kad se sve skupa zbroji i oduzme, pomnoži i podijeli, još je dobro i prošao… Nasreću, nije "golootočario"! Naklada romana je, doduše, uništena (nešto je primjeraka i preživjelo, pa je u emigraciji 1978. godine tiskano drugo izdanje, ali je svejedno ostalo relativno nedostupno), a pisac je morao odležati godinu dana u zatvoru. Zahvaljujući Branimiru Donatu, pažljivom povjesničaru literature u nas, imamo danas prevažnu dokumentarnu knjigu Crni dossier (1992.), koja pod egidom "o zabranama u hrvatskoj književnosti" argumentirano stvarnim spisima i faktima svjedoči o "antologiji zla" što je bila nanesena književnicima i sprovedena nad njihovim djelima za vrijeme kvislingovanja u bivšoj državi. Ako je i postojao neki grob neznanog ili zaboravljenoga hrvatskog književnika kojemu nije imao tko staviti cvijet na Dan mrtvih, Branimir Donat je to učinio umjesto svih… Učinio je to i Ivanu Dragojeviću, metnuvši mu umjesto epitafa trajno svjedočanstvo glede mukâ i samoga pisca i njegovog romana R2

Sudac Ivo Premerl, 18. lipnja 1973., pri Okružnom sudu u Sisku bio je donio rješenje o zabrani knjige koja da je napisana "u namjeri nanošenja štete ugledu društveno-političkim interesima" SFRJ, te je "radi što bolje prodaje i većeg rasturanja u nekoliko primjeraka poslao Radio-televiziji Zagreb i Beograd i novinskim poduzećima Vjesnik, Politika, NIN i Slobodna Dalmacija, pa je time učinio krivično djelo protiv naroda i države – neprijateljskom propagandom".

Dragojevićevu obranu sud nije prihvatio, kao ni njegovu potvrdu kako je sve napisao prikupljanjem podataka od očevidaca, te dodao: "Moram kazati i od moje majke sam dobio mnogo podataka, morao bih reći, skoro sve". Roman je bio zamislio kao troknjižje, s tim da se u prvom donose brutalni i istiniti događaji, a "u drugom i trećem dijelu trebao sam psihološki osmisliti kompletan sadržaj", kao i oformiti novu galeriju likova "koji bi revoluciju i ovo što se dogodilo u prvom dijelu knjige opravdalo, dalo joj istinu koju je ona kroz revoluciju zaslužila". Svejedno, samohrani otac poslan je na robiju.

Pa evo jednog od brutalnijih fragmenata iz romana R2, gdje zločinci optužuju žene za kurvarluk tijekom rata: Sve sagnu glave, sve oči okrenu k njima.

Ruke su im na leđima, na rukama im je po komad konopca, i tko od njih da oči podigne u ovom času. Svijet viče, svijet pjeva i možda im želi smrt.

Ta svečanost i ti govori trajali su čitav sat, i kad je s vezanim ženama trebalo krenuti, odjednom jedna legne kao klada nasred puta. Živa je, okrenula je oči prema svjetini i gleda ih. Oči joj bijahu čudnovate. Skočiše trorogi vojnici. Htjedoše je podignuti, ali ona je ponovno padala na zemlju. Gurali su je, udarali nogama, ona se nije pomakla, a niti je glas ispustila. Svi napori da se ona makne sa zemlje bili su uzaludni, čak da je i postave na noge.

'USTAJ, KURVETINO!'

Građani oko nje napraviše krug. Svi je čudnim očima gledaju, gadljivost im se na usnicama pojavi.

– Ustaj kurvetino!

Nije ustajala.

Neko je vojničkom cipelom lupi u rebra. Nije jauknula, samo je malo noge prema trbuhu skupila.

– Ubijte kurvu!

Ostale još više prignu glavu.

Dođe do nje vojnik s automatom, pun redenika, bomba. Naočale mu na očima, malo podulji nos, izgleda vrlo umno i jako strogo. Rekao bi da je izrastao na vršku trna. Nije se predomišljao, skine automat, uperi cijev, povuče i nekoliko metaka satjera joj u glavu. Bilo je tu sad i krvi i mozga. Koprcala se i sad je upravo htjela ustati. Bit će joj je bilo dvadesetipet godina.

Ovakvim prizorima vrvi roman i, što je još tragičnije, ništa nije izmišljeno…

Kad su već i autor i njegov roman doživjeli osudu na zatvor ili lomaču, s ove distance gledano bilo bi zaista kulturološki ljekovito da se knjiga R2 najzad i u Hrvatskoj objavi: da je perući savjest financiraju ili oni koji su nasljednici kulturocidnog režima, ili oni koji se nad njim vehementno skanjuju. Književnosti i povijesti je svejedno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. travanj 2021 14:13