Totalitarni režimi u Hrvatskoj vazda su imali vrlo izravnog utjecaja na stanje književnog stvaralaštva na nacionalnoj razini. Gotovo da nema epohe u kojoj nije bilo đona političko-vojničke čizme na umjetnikovom golom vratu, na silu nametnute cenzure ili mimo volje motivirane autocenzure kojoj se sam pisac ili pjesnik – pa i kipar ili slikar, skladatelj ili arhitekt – nije morao podvrgnuti kad je htio, u "nedoba", izraziti svoj nekim unutrašnjim porivom kreativne naglosti nadahnuti i neposrednom nehotičnošću inspiracije potaknuti umjetnički nerv.
U vremenu bližem nama – za što smo još donedavno imali i izravna svjedočanstva, a relativno je lako pronaći i još nepožutjele pisane tragove u muzejskim depoima, na knjižničkim stalažama ili u arhivskim spremištima – najbrže ćemo ...