Nobelovu nagradu za književnost dobio je norveški pisac Jon Fosse. Dramatičaru i piscu prestižna nagrada je dodijeljena za "inovativne drame i prozu koja daje glas neizrecivom".
Svjetska književna zvijezda, do sada često spominjani kandidat za Nobelovu nagradu, pola godine živi u Oslu, pola u austrijskom selu, u potrazi za mirom. U Norveškoj je nacionalna institucija, suvremeni klasik. Kad je u Oslu živi u Grottenu, u rezidenciji koju mu je na upotrebu dao norveški kralj. I uoči same dodjele, spominjali su kako je među autoricama i autorima koji imaju najviše izgleda upravo ovaj "pjesnik nepoznatog" i "najvažniji europski pisac" (prema Knausgaardu), piše Jutarnji list.
Jon Fosse rođen je 1959. u Haugesundu (Norveška). Studirao je književnost na Sveučilištu u Bergenu. Na Sveučilištu u Hordalandu predavao je kreativno pisanje. Povremeno je radio kao novinar i urednik. Piše prozu, poeziju, drame, eseje, kratke priče i knjige za djecu. Debitirao je 1983. godine romanom Crveno, crno. Prva Fosseova drama I rastati se nećemo nikada premijerno je izvedena 1994. godine. Napisao je više od četrdeset drama koje su prevedene na pedeset jezika. Danas je jedan od najizvođenijih svjetskih dramskih pisaca i najpoznatiji norveški dramatičar nakon Henrika Ibsena. Fosseovi romani prevedeni su na više od dvadeset jezika, a osobito su čitani Jutro i večer, Melankolija 1 i Melankolija 2 te Septologija. Kod nas ga izdaje Naklada Ljevak.
Piše na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj, ali jeziku koji nacionalno osviješteni Norvežani doživljavaju bitnim, jer bokmål, jezik koji se i danas u Norveškoj češće koristi, dijelom je podsjetnik na vrijeme danske okupacije i vrlo je blizak danskom jeziku. Studirao je u Bergenu, komparativnu književnost, sociologiju i filozofiju.
Naša književna kritičarka Jadranka Pintarić nedavno je napisala: "Ako ćete ove godine pročitati samo jednu knjigu neka to bude ova, o skromnom norveškom ribaru". Kako je prepričala: "U skromnoj ribarskoj kući u tijeku je porod, za ribara Olaija to je velik događaj: on i njegova žena Marta imaju već veliku kći Magdu i činilo se kao da im bog neće podariti više djece, a onda se dogodilo čudo. Porod je mučan, pomaže stara babica Anna, a Olai je nemiran i uvjeren da će se roditi sin kojeg će nazvati Johannes, prema svome ocu. Skrbio je za obitelj, svojim rukama podigao kuću, uzdao se u boga (doduše, kritično i na svoj način) i more. A sad kad uzbuđeno čeka potomka "Marta viče, doći će na ovaj hladan svijet i ondje biti sam, odvojen od Marte, odvojen od svih, bit će uvijek sam, i kad sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je došao, ni od čega će otići u ništa, takav je tijek života…"
Pisanje ga je, rekao nam je u nedavnom intervjuu kojeg je dao za Jutarnji list", uvelo u alkoholizam i izvuklo iz alkoholizma, ali i približilo Bogu. "Dok pišem kao da mi netko drugi govori. Ja zapisujem ono što čujem."
U intervjuu Karmeli Devčić, na pitanje kako često piše o slikarima, te je li fasciniran slikarskim platnom, odgovorio je: "Jest. Dugo sam pisao na pisaćem stroju. Potom godinama na kompjutoru. Ali, posljednji roman, na engleski su naslov preveli kao "Shining", napisao sam rukom, kao i dramu "Inside the Black Forest" koja je prije par tjedana praizvedena u Bergenu. Dok pišem, koristim različite boje tinte i razna nalivpera. Ima u tome neke ljepote".
Najviše su se uz Fossea spominjali kineska avangardna spisateljica Can Xue te Australac Gerald Murnane kojeg je The New York Times svojedobno nazvao "najvećim živućim piscem na engleskom jeziku za kojeg većina ljudi nikada nije čula".
Od ostalih mogućih laureata spominjala se i ruska spisateljica i otvorena kritičarka Kremlja Ljudmila Ulicka, poznata po svojim epskim romanima često fokusiranim na osobne odnose te britanski pisac indijskog podrijetla Salman Rushdie, koji je prošle godine preživio napad nožem, a zbog romana "Sotonski stihovi" objavljenog 1988. u Iranu mu je izrečena smrtna kazna (fetva) te je desetljećima prisiljen na skrivanje.