Karl Ove Knausgård napisao je šest zamašnih svezaka (oko 3600 stranica) da bi nam ispričao životnu priču jednoga književnog lika, naime, sebe.
Henning Mankell pisao je malo manje debele romane, ali ih je publicirao ukupno jedanaest koji tematiziraju život i rad također jednog jedincatog junaka koji je, doduše, fikcionalni karakter, no koji umnogome zrcali iskustva i vrijednosti svoga književnog oca (objavio je ustvari još dvije knjige s tim likom, samo što je u jednoj on sporedni karakter, a drugi je libar zbirka priča o njemu). Prvi je pisac miljenik publike koja sebe drži rafiniranom. Oni kojima ide na živce teška su manjina i uglavnom se radi o njegovim srodnicima koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je bez pitanja, osim svoga, razgolitio i njihove živote. Drugi autor ljubimac je još većeg broja čitatelja, no uglavnom onih koji od književnosti, među ostalim, traže i razonodu. Ta je okolnost imala velikog i, naravno, itekako pozitivnog utjecaja na stanje njegova žiro-računa, ali mu nije pomogla da stekne reputaciju koju zaslužuje: velikog pisca svoga vremena (Mankel je rođen 1948., a preminuo je 2015.).
Kod nas Ffriško objavljeni roman “Vatrozid” (s “posredničkog” jezika, njemačkog a ne švedskog, prevela ga je Branka Grubić) zoran je primjer kako se krimić u rukama pravoga meštra može ne samo približiti standardima takozvane umjetničke proze, nego ih s lakoćom prešišati. Osim što je priča o nekoliko zločina, ovaj je libar i nijansirana psihološka studija glavnoga junaka, policijskog inspektora Kurta Wallandera. Do ovoga, devetog naslova u serijalu, o njemu smo već naučili koješta. Razveden je, ima kćer koja se kao tinejdžerka pokušala ubiti. Bio je u vezi s udanom tužiteljicom, koja se zbog njega nije htjela razvesti, i Latvijkom, udovicom njegova kolege, koja se zbog njega nije htjela preseliti iz Rige u Ystad. Hranio se loše i pio previše sve dok mu nije dijagnosticiran dijabetes. Otada se trudi, premda ne s prevelikim uspjehom, živjeti malo zdravije. Mimo svoga posla jedva da i živi, usamljen je, melankoličan i, za jednog Šveđanina, neuobičajeno kratkog fitilja, lako plane, što ga zna dovesti u prilično neugodne situacije.
Zamašnjak “Vatrozida” (inače jednog od debljih Mankellovih romana koji dostiže zamalo 600 stranica) pokrenut će bizarna smrt muškarca koji se srušio pred bankomatom. Nedugo zatim dvije će tinejdžerke okrutno ubiti taksistu i predati se, ne pokazujući pritom ni najmanju grižnju savjesti. Jedna od njih uspjet će pobjeći iz zgrade policijske uprave i nestati bez traga. A kad nestane i struje, pa cijela regija utone u mrak, dežurni inženjer će na svoj užas ustanoviti kako je havariju u trafostanici prouzročio jezivi zločin. Švedski meštri brzo će uspostaviti napajanje i osvijetliti pokrajinu, no zato će Wallander i njegove kolege dugo tapkati u mrklome mraku pokušavajući povezati raspršene i naoko nespojive konce istrage. A kad slože sve dijelove zamršenog puzzlea, pred njima će se odmotati priča s repovima na dva kontinenta i političkim (ustvari, terorističkim) predumišljajem, koja tematizira izloženost i ranjivost naše civilizacije zbog ovisnosti o informatičkoj tehnologiji (što 1998. godine, kad je roman napisan, nije bilo baš samorazumljivo pitanje).
Kao i obično, Wallander će kroz roman bordižati kronično neispavan, s podočnjacima do koljena. Premda bez zadrške predan istrazi, naći će vremena za samosažaljenje kad ustanovi kako ima samo jednog
pravog prijatelja kojega zapravo više i nema, jer su se vremenom udaljili. Njegova poslovična usamljenost ovom će prilikom eskalirati do razine očaja, pa će se konačno odvažiti učiniti ono što je mislio da nikada neće: ispuniti upitnik agencije koja se bavi romantičnim posredovanjima.
Zamalo 600 stranica agonijski će, od početka do samoga kraja, tražiti i zločince i ženu koju bi mogao voljeti, što je prilično bizaran i rijedak paralel-slalom u žanru krimića, upadajući usput u bolne konflikte s kolegama za koje misli (i to ne bez razloga) da su ga izdali.
Mogu razumjeti da postoje čitatelji koji su savršeno ravnodušni prema žanrovskoj književnosti. Ni takvi, međutim, ne bi smjeli preskočiti “Vatrozid”, jer osim što nudi uzbudljivu, zanatski besprijekorno skockanu kriminalističku intrigu, ovaj nas libar uvlači u tjeskobni svijet čovjeka kojemu vlastiti život izmiče iz ruku i to na doslovce svim zamislivim razinama, koji ne smije stati i predahnuti jer bi tada konačno mogao osvijestiti svu dubinu svog očaja. •