U 48. godini, puno prerano, nakon kratke i teške bolesti, umro je istaknuti bosanskohercegovački književnik i književni prevodilac Bekim Sejranović, potvrdilo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", a objavio Klix.ba.
Bekim Sejranović je rođen 1972. godine u Brčkom, a u Rijeci je završio pomorsku školu, a zatim i kroatistiku. U Oslu je magistrirao južnoslavensku književnost na Povijesno-filozofskom fakultetu.
Autor je knjige kratkih priča "Fasung", romana "Nigdje, niotkuda", "Ljepši kraj", "Sandale", "Tvoj sin Huckleberry Finn" i "Dnevnik jednog nomada".
Jedan je od najčitanijih i najtalentiranijih BiH pisaca, 2009. godine je za svoj roman "Nigdje, niotkuda" dobio nagradu Meša Selimović.
Njegovi romani i kratke priče prevođeni su na norveški, slovenski, makedonski, njemački, poljski, talijanski, engleski i češki jezik.
Pamte ga i splitski filmofili i zaljubljenici u pisanu riječ.
Prije četiri godine bio je član žirija Split Film Festivala.
Tada je dao intervju našem filmskom kritičaru Marku Njegiću kojemu je, između ostalog, ispričao:
- Nekoliko puta sam pokušao pisati neke scenarije, ali to nije baš ispalo nešto najbolje. Sudjelovao sam i u stvaranju jednog dokumentarca "From Tokyo to The Morava River” japanskog redatelja i moga dragog prijatelja Mokua Teraoke, onako poluamaterski, da tako kažem.
No, kao što moje predavanje kaže, ja sam čovjek od riječi.
Sejranović je tada održao istoimeno predavanje u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića.
- Pričao sam o tome kako nisam uspio napraviti film. Još uvijek ne znam kako napraviti film, ali sam barem naučio kako ne napraviti film... - nasmijao je Splićane.
U zanimljivom intervjuu kojeg je dao za Buku, Sejranović je iskreno pričao o tome što ga "tjera na pisanje".
- Hrvatski pisac Edo Popović je na takvo pitanje odgovorio jednostavno: "Pišem zato što sam lud", i ja bih se bar donekle složio s njime. Ali da je pisanje, kako vi kažete, "ispušni ventil", jeste i to.
Pisanje nosi u sebi pročićenje, katarzu, ima, siguran sam u to, i određeni psihoterapeutski učinak. Isto tako, baš kao što kažete, kao autor možete se izraziti ili čak iz sebe izbaciti osjećaje za koje niste ni znali da se nalaze u vama, odnosno u vašoj podsvijesti.
Ti osjećaji mogu biti i pozitivni i negativni, ako se osjećaji uopće mogu dijeliti na taj način.
Ali možda bi najsikrenije bilo odgovoriti da sam još u pubertetu, možda čak i ranije, imao nekakav nezdravi osjećaj za egzibicionizam, koji se istovremeno sukobljavao s mojom urođenom sramežljivošću.
Htio sam na neki način postati slavan. Probao sam koz sport, ali nije išlo. Pa sam, kao valjda i velika većina tinejdžera, snivao postati rock zvijezdom, čak sam i svirao i pjevao po nekim bendovima dok sam živio u Rijeci, ali bio sam svjesan da nisam muzičar, niti ću ikad postati.
Pa sam se prihvatio novinarstva, tada već kao student, također u Rijeci, ali i to je prošlo. Zatim sam neko vrijeme u Oslu predavao na fakultetu, pisao književno-teoretska djela, pokušavao napraviti neka "velika znanstvena otkrića", ali ni tu se nisam našao.
I na kraju mi je ostalo jedino još pisanje, pa sam i to probao, i činilo se da sam se u tome donekle pronašao. Zašto lagati, čovjeku godi kada mu neko kaže da je dobar u tome što radi, bez obzira čime se bavio.
Po Bukovskom, to je jedina stvar koja čovjeka bar neko vrijeme čini sretnim. Biti dobar u onome što radiš", zaključio je Bekim Sejranović.