StoryEditor
KnjiževnostKnjiga: BiH-naša domovina

Topić neskriveno iskazuje kako voli cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve ljude u njoj. Zauzima se i želi da Hrvati i katolici mogu živjeti na ukupnom njezinu prostoru u dobrim odnosima sa svima

Piše Pavo Barišić
13. svibnja 2022. - 17:22

Zemlja nagodnih ljudi

Razmatranja u povodu knjige Franje Topića: Bosna i Hercegovina – naša domovina, HKD Napredak, Sarajevo/Zagreb, 2021.

image

HKD Napredak

U naslovu knjige sažeo je pisac Franjo Topić, počasni predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak i član Predsjedništva Međunarodne paneuropske unije, stajalište koje progovara iz pojedinih njezinih poglavlja. Javno očituje svoju ljubav prema zajedničkoj domovini u svim njezinim sastavnicama. Neskriveno iskazuje kako voli cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve ljude u njoj. Zauzima se i želi da Hrvati i katolici mogu živjeti na ukupnom njezinu prostoru u dobrim odnosima sa svima. Za njega je opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini kako strateški i globalni tako i katolički i hrvatski interes. Takvim se riječima prema domovini izjašnjava dobar građanin. Odnosi se prema sugrađanima političke zajednice ne samo tolerantno nego i prijateljski, prihvaćajući druge u svoj njihovoj različitosti koja obogaćuje. Jer zajednička domovina obvezuje.

U Sarajevu predstavljena knjiga “Bosna i Hercegovina naša domovina” autora prof. dr. Franje Topića​

Ponudio je i pažnje vrijedan oblik uređenja domovine Bosne i Hercegovine. Formulirao ga je kao "model prijateljstva i zajedništva". Za razliku od propaloga oblika bratstva i jedinstva, obrazlaže zašto je njegov model ostvarljiv i građanski prihvatljiv. Pronalazi za taj model pandan u kulturi i društvenom životu u cjelini. Inspirira se pri tom paneuropskim geslom izvedenim iz poznate izreke Aurelija Augustina. Opisuje oblik građanskoga života kao ustroj jedinstva u različitosti. To je oblik mozaika koji sadrži ljepotu cjeline. Ali uz cjelinu sačuvana je i ljepota svakoga dijela. Priznaje da je taj put teži i zahtjevniji. Upravo zato više odgovara prirodi i ljudskom društvu. Jer za uspon do vrhunaca nužan je trnovit hod. Poziva se za potkrjepu na znamenitu drevnu pouku: per aspera ad astra (preko trnja do zvijezda).

Eseji

Knjiga sadrži članke pisane u razdoblju od petnaest godina, od 2002. do 2017. Pretežno su u njoj sabrane kolumne objavljivane u Dnevnom listu, Danasu, Katoličkom tjedniku i Svjetlu riječi. Autor u njima donosi presjek vlastitih svjedočanstava i prosudaba o zbivanjima u vremenu kada se odvijaju. Prikazuje ih i komentira u kontekstu aktualnih društvenih i političkih procesa. Pri tom reflektira o univerzalnim pojavama u društvu i ljudskom življenju.

Riječ je o esejima u žanru kakav je začeo u europskoj kulturi u 16. stoljeću slavni francuski filozof Michel de Montaigne. Pisac objelodanjuje svoja zapažanja, izvješćujući o svakodnevnim pojavama iz stvarnosti društva. U formi ogleda filozofija je primijenjena na konkretna pitanja svijeta i života. Stvarnost se prenosi u zrcalu subjekta koji zauzima stajališta prema događajima.

Na početku Topić obrazlaže kako su mu najčešći povod za pisanje aktualni događaji ili pojave s kojima se suočava. Njegov je način bavljenja znanošću razmatranje i odgovaranje na konkretna pitanja ljudi i vjernika, u sadašnjem vremenu. Traži što je postojano i trajno iza privida pojavnosti. Time upućuje na metafizički pojam za individuaciju, haecceitas. Na hrvatski se taj izraz prevodi nazivom "ovost". Upućuje na značenje skolastičkoga pojma quidditas, doslovce "štostvo" ili "što ovo jest". To je ono što ostaje u stvarima kao trajno, kao njihova bit. Zadržava se u njima nakon svih mijena kroz koje prolaze. No "ovost" ima jedinstvenu i neponovljivu individualnost. Sadrži obilježja koja pripadaju samo danom povijesnom događaju ili osobi.

Topić smatra da znanost ima zadaću tražiti istinu i razmatrati stvarnost u njezinoj "ovosti", u danom i konkretnom vremenu i prostoru. Kako za znanost u cjelini tako osobito za teologiju ističe potrebu traženja odgovora na dvojbe i pitanja ljudi u svijetu u kojemu žive. Na taj način promatra i nastanak uzvišenih teoloških traktata. Stvarani su najčešće kao odgovori na izazove pred kojima su se našli ljudi u određenom

dobu. Onaj koji za sebe istražuje postojanost iza privida pomaže i drugima da otkriju bit stvarnosti. Tako se iz vremenitoga stvara ono što postaje univerzalna poruka.

Opstanak Hrvata

Pri tom o konkretnim zbivanjima i ljudima Topić ne piše bez zauzimanja vlastitoga stajališta i poželjne pristranosti. Štoviše, s ponosom ističe kako su njegovi tekstovi pozitivno angažirani. On se zalaže za dobro, za istinu, za pravedno. Njegovo je uključivanje vođeno željom da pomogne onima koji se zalažu za valjane vrijednosti. Rasvjetljavajući pojave i djelovanje ljudi smatra kako se na taj način može pomoći u rješavanju bitnih društvenih pitanja.

Među temama koje se provlače kao lajtmotiv kroz niz ogleda u knjizi na prvom je mjestu pitanje opstanka Hrvata. Započeo je o tom pitanju pisati od prvih kolumni u Dnevnom listu 2002. Vraća se toj tematici iznova u nekoliko navrata. Očito ga rasprave o opstanku izazivaju na šire promišljanje stanja. Upada u oči kako u tim razmatranjima često poseže za vrlo duhovitim argumentima. Prožima ih poučnom i trpkom ironijom. Upire satiričnu oštricu prema krugovima koji su lažno zabrinuti za sudbinu Hrvata, a namjere su im drugačije. Neki pokazuju svoje licemjerje. Na Bosnu i Hercegovinu primjenjuju kriterije koje kod sebe zanemaruju. Drugi, primjerice, ispiru vlastitu savjest zato što su otišli. Dokazuju onima koji su ostali da ne mogu živjeti u 'napuštenoj' domovini.

Lisice bez repa

Primjer me je podsjetio na poučnu Ezopovu basnu o lisici koja je, uhvaćena u lovačku zamku, ostala bez repa. Savjetovala je svojim prijateljicama neka i one sebi odgrizu repove. Na sličan se način očito nekima pričinjava da će umanjiti svoj osjećaj nedostatka ako se i drugi povedu za njima. Na kraju prispodobe razotkriva se prava nakana opsjenjivanja. Himbena je lisica raskrinkana. Doživjela je porugu i opći podsmijeh. Basna otvara pitanje o namjeri i koristi onih koji se služe

varljivim nagovorima drugih. Zacijelo, onaj koji je prozreo demagogiju dužan je i drugima otvarati poglede na podle himbenjake.

U ironičnom duhu Topić okreće pilu naopako prema onima koji tvrde kako za Hrvate nema opstanka u Bosni i Hercegovini. Na izgovore koji kazuju da su otišli jer ne žele živjeti s drugima oštro nadodaje pitanje, a kako im je u novim sredinama. Zar ne žive s drugima u New Yorku, Kanadi ili Novom Zelandu gdje su doselili? Preokreće u zaključak da je upravo u tim društvima život s drugima i drugačijima vrhunsko civilizacijsko i političko dostignuće. Na izjave kako je teško živjeti tamo gdje nije hrvatska vlast spremno uzvraća: "Stoga ste vi došli u New York gdje je dogradonačelnik Hrvat, gdje je glavno sveučilište Columbia na hrvatskom jeziku i gdje je 2. program CNN-a na hrvatskom" (str. 21). S pravom zaključuje da se teško pomiriti s tako nelogičnim tvrdnjama. Lažno zabrinuti iz Amerike ili Kanade imaju potrebu soliti pamet onima koji su ostali. Pita se što takve pokreće na objašnjavanje drugima kako bi i oni trebali otići.

Autor govori izravno i jednostavno. Zadire u samu srž problema. Tako je zacijelo poučno njegovo promišljanje i za neke stručnjake za demografiju u Republici Hrvatskoj. Muče se odgonetavajući razloge zašto ljudi danas pojačano iseljavaju. Odgovor je puno jednostavniji nego što mnogi žele priznati. Topić ga je sažeo na gospodarski nazivnik. Ne zavaravajući sebe ni druge, naveo je podatak kako je 95 % svjetske migracije prouzročeno isključivo ekonomskim razlozima. Sve je ostalo nazvao pustom pričom o nacionalnim, državnim, političkim i vjerskim razlozima. Ogradio se naravno od uzroka izazvanih ratom. To je posebno stanje, kako svojedobno u Bosni i Hercegovini tako i danas u Ukrajini ili nekim drugim dijelovima svijeta. No dok ne prihvate prave razloge, oni koji rješavaju demografske probleme teško će ih dostojno riješiti.

Zabluda o podjeli

Bez uvijanja autor iznosi na vidjelo zablude prouzročene očekivanjima da će doći do podjele Bosne i Hercegovine. Odgovornost za to pronalazi i među nekim predstavnicima hrvatske politike, kako u Bosni i Hercegovine tako i u Hrvatskoj. Opsjenjivali su ljude i uvjeravali da Hrvati ne mogu živjeti u Bosni i Hercegovini kako bi opravdali zahtjeve za podjelom. Sam je osjetio na vlastitoj koži maćehinski odnos prema onima koji su dokazivali da je to pogrešno. Zabilježio je znakovito svjedočanstvo jednoga uljuđena i naobražena kolege svećenika koji mu se iskreno povjerio kako pripada onima koji nikada nisu mislili na Bosnu i Hercegovinu. Jer su mislili da će se Hercegovina pripojiti Hrvatskoj. Očito je prevelika želja nekima pomutila zdravo rasuđivanje o političkoj stvarnosti. Jer nikakvih promjena granica na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo nakon nalaza Badinterove komisije da su mjerodavne republičke granice.

U pozitivnom ozračju autor ne prikriva svoju želju da se u njegovim kolumnama iskaže vjera u dobru budućnost Bosne i Hercegovine. S iskrenom nakanom objavljuje svoja promišljanja i traži dijalog s drugima. Kao što se sam zalaže, tako poziva i sve ljude dobre volje da grade zajedničku kuću opstanka, vlastitu domovinu. Suprotstavlja se onima koji se prepuštaju očajavanju i beznadnosti. Njegove su kolumne prosvjedi upereni protiv negativnih vibracija koje ga okružuju.

Pisana riječ ima zadaću pozivati i jačati one koji su spremni zauzimati se za bolju budućnost zajedničke domovine. U njoj vidi mogućnost opstanka za sve, pa tako i za Hrvate. Osjeća se pozvanim svjedočiti javno i osnaživati što je dobro u Bosni i Hercegovini. Promatra domovinu u svjetlu nade. Ona je za njega "mjesto blagoslovljena života za sve njezine građane". Nada je otpor nihilizmu. Svjestan je značenja Nietzscheove poruke iz glasovite pjesme o nadolasku svjetske krize i zime života, koja započinje i završava stihom: Jao onome tko nema domovine.

O obraćenicima i ratu

Pažnje su vrijedni i poučni u knjizi primjeri ideološkoga konvertitstva. Na njih se Topić osvrće u nekoliko članaka. Bilježi niz komunista koji su nakon preokreta postali veliki nacionalisti. Već i površnim razgledavanjem dolazi do zaključka kako su gotovo svi novopečeni i razjareni nacionalisti potekli iz komunističkih krugova. Neki od njih imaju i zavidan partijski staž. Počinje s Miloševićem i nabraja njemu slične obraćenike. Zapaža među njima zajednički nazivnik. Mnogi koji su bili ekstremni komunisti slično su kasnije postali ekstremni nacionalisti. Ideologija se mijenja, ali je njihov ekstremizam postojan. Propašću komunizma i padom Berlinskoga zida okrenuli su kapute i utekli se novoj ideologiji kao nadomjesku za izgubljeno.

Topić svoje opise ilustrira mnoštvom biranih asocijacija. Za oslikavanje postupaka revnih komunista upućuje na Gorgea Orwella i njegovu poučnu novelu o 1984. Iz partijskih aparatčika razvili su se "tvrdi nacionalisti". No u pozadini otkriva što je istinski pokretač njihova djelovanja. Većini od njih bila je bitna u prvom redu vlast i njihova osobna pozicija. Priča o nacionalnim interesima mnogima je služila samo za predizbornu kampanju i za stjecanje vlasti. Malo je među njima vidio obraćenika koji su se, poput sv. Pavla, doista pokajali za svoje grijehe i obratili na ispravan demokratski put.

Za ustroj Bosne i Hercegovine zagovara srednji put između apstraktnoga anacionalizma i "sirovog nacionalizma". Zaslijepljen vlastitom nacijom potonji je pripravan eliminirati sve koji nisu njegove nacije. Stvarnost poučava kako će u Bosni i Hercegovini još dugo biti važno nacionalno pitanje.

Kako bi ilustrirao iznimnost raspada Jugoslavije u ratnom razaranju, za prispodobu je naveo primjer mirnoga raspada SSSR-a. Današnja zbivanja pokazuju na žalost da i nakon trideset godina od urušavanja totalitarne vladavine ostatci preobraćenih komunističkih struktura ne prežu od rata i agresije na druge zemlje. Primijetio je Topić kako je prethodno razorne učinke imao sukob u Čečeniji. Ratna djelovanja od Gruzije do Ukrajine svjedoče nadalje kako se nasilni režimi i nakon

raspadanja ne mire s pravom na vlastito određenje novonastalih država. Komunistički konvertit Vladimir Putin oblikuje svoju velikorusku politiku agresijom prema narodima koji se opredjeljuju za demokraciju i europske vrijednosti. Ukrajina svojim pravednim otporom nasilnoj invaziji brani međunarodni poredak zasnovan na pravu naroda na samoodređenje kao i projekt ujedinjenja Europe na temeljima mira.

O budućnosti Europe

U nizu ogleda Topić promišlja usud i budućnost Europe. Kao prvi predsjednik Paneuropske unije Bosne i Hercegovine, a sada član Predsjedništva Međunarodne paneuropske unije, trudio se u brojnim prigodama dati idejni prinos boljem europskom uređenju. Smatra kako Europa ima dobru budućnost te da će moći biti svjetionik civilizacije za svijet ako bude znala crpiti snagu iz svojih autentičnih izvora. Upućuje na glavne stupove paneuropske kulture prispodobljene u tri znamenita brežuljka: Agora, Kapitol i Golgota. Zalaže se za njihovu sintezu u klasičnom humanizmu obogaćenu kršćanskom objavom. Iskazuje nadu u preporod i obnovu Europe. Poziva se na slavnoga francuskoga pisca Jean-Marie Domenacha, koji je Europu usporedio s čarobnom pticom Egipćana, feniksom, koja umire samo zato da bi se ponovo rodila.

Opisujući stanje u Europi, na konferenciji Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu 2005. istaknuo je "ekstremni materijalizam". Prepoznao je u njemu teoretsku sličnost s ideologijom komunizma. Radi se o sličnoj materijalističkoj ideologiji zasnovanoj na pragmatizmu. Taj ga je uvid potaknuo na pesimističnu opasku o smjeru kretanja Europe. Premda je po naravi optimist, prema nekim pokazateljima čini mu se kako Europa polagano umire. Kao odgovor na taj izazov pozvao je paneuropejce na zauzimanje za istinske vrjednote koje mogu pomoći europskim narodima kako u ozdravljenju duše tako i u biološkom opstanku. Materijalizam je poguban i za jednu i za drugu dimenziju ljudskoga življenja. Topić smatra da je najveći problem u Europi, a onda i u BiH i Hrvatskoj negativni natalitet zašto donosi podatke.

Kako do "mirne Bosne"?

Na kraju želim uputiti na razmatranje o "mirnoj Bosni". Čini mi se osobito dojmljivim. Autor je duboko uvjeren kako se miran i dobar život može postići. Ladan je ukazao na tumačenje višeznačne izreke za vrijeme kada je "Bosna imala svoj rahat i bila uglavnom serbez, pa je kao takva (mirna i slobodna) bila poslovično uzorna i drugima" (Vijenac 167). Krunski je razlog za Topića što u Bosni i Hercegovini žive "nagodni ljudi".

Knjiga donosi na primjeru Bosne i Hercegovine inspirativnu argumentaciju o istosti i različitostima, o harmoniji i disharmoniji. Pisac poseže za Aristotelovim odnosom općega i pojedinačnoga, čovjeka kao bića zajednice i vlastite individualnosti. Kao svoj model zagovara sintezu u dijalogu. Odbacuje kako isključivost tako i nerealan već iskušani model bratstva i jedinstva. Uz povezivanje različitosti zalaže se za ideju tolerancije u društvu. Poput Emmanuela Levinasa naglašuje značenje drugoga. Smatra kako je neophodno razvijati i njegovati osjećaj za drugoga i drugačijega, za one koji su različiti.

Privlačna je stoga piščeva potraga za prikladnim uređenjem nemirom rastrgane domovine. Knjiga sadrži inspirativne poticaje za "mirnu Bosnu" na idejnim temeljima demokratske tolerancije, prijateljstva i istosti u različitostima. Smatra da sadašnje entitetsko uređenje nije dobro, te da bi najbolja bila kantonizacija po primjeru Švicarske, a što je bilo predviđeno i Washingtonskim sporazumom. Podastire ogledna promišljanja kako osigurati dobru budućnost i miran život zemlji nagodnih ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. svibanj 2022 23:04