Prva i najvažnija stvar koja se u školama uči jest konformiranje. I, začudo, tu vještinu s više nego pristojnim uspjehom savladavaju čak i oni učenici koji se inače muče s gradivom. Bit će da u svima nama postoji evolucijski refleks koji nas tjera da se prilagođavamo očekivanjima okoline. Ta vrsta pritiska što smo ga u nježnoj dobi svi osjećali, nije stizala samo od strane nastavnika, još i više na nas su utjecali vršnjaci koji su bili kadri vlastita uvjerenja nametnuti kao normu svima ostalima. Odupirati se volji i nalozima učitelja uvijek i svugdje je pretpostavljalo nemale rizike, jer si se tako izlagao opasnosti da te netko od njih uzme na zub i zagorča ti život. No ići u kontru očekivanjima vršnjaka moglo je za osobom vući puno teže posljedice, koji put doslovno i socijalnu smrt onoga tko je izabrao ostati nepokoriv i dosljedan sebi.
O drami konformiranja govori roman „Silbermann“ Jacquesa de Lacretellea, koji je na hrvatski preveo Neven Vulić. Ovaj francuski romanopisac i novinar rođen 1888., preminuo je u 97. godini, kad su o njemu već počeli govoriti kao o besmrtniku. No na nekoj simboličkoj razini, taj je status dosegnuo još 1936., kad je primljen u Akademiju, što se, sa stajališta njegove obitelji, i nije držalo bogzna kakvim postignućem, jer je on bio već treći pripadnik te časne loze koji je počašćen članstvom u toj prestižnoj ustanovi.
„Silbermann“ je njegov drugi roman, objavljen je 1922., i pripovijeda o generaciji polaznika elitne, pretežno katoličke škole za mladiće. Narator je manjinac, protestant, kojemu iskustvo drukčijosti ne predstavlja naročiti problem, jer je skladno uklopljen u vršnjačko društvo. Njegov novi školski drug se, međutim, preziva Silbermann i od prvoga je dana izložen zlostavljanju. On nije jedini učenik židovskog porijekla, no preostala dvojica ulažu silan napor da razvodne svoj identitet i tako se uklope, a pritom nisu ni po čemu posebni učenici.
Silbermann, pak, obilato nadvisuje cijelu generaciju. Njegovo obrazovanje, intelektualna zrelost i neutaživa glad za stjecanjem novih znanja čine ga superiornim, što većinu dječaka razdražuje. Što se oni više trude slomiti njegov duh, on se snažnije i prkosnije odupire. Pritom može računati na podršku samo jednog učenika, naratora, koji i sâm riskira da ga okolina izloži preziru i izolira.
Ne samo da riskira, nego će ga takva sudbina i sustići. On i Silbermann nastavit će produbljivati svoja druženja i time cementirati zajednički status otpadnika. U njihovim razgovorima židovski dječak opisat će svome prijatelje prokletstvo koje prati njegov narod: „Otac mi se nastanio u Francuskoj prije trideset godina. Njegov otac živio je u Njemačkoj, a došao iz Poljske. Prije toga, ovi ostali, o njima ništa ne znam, osim da su morali sramno živjeti u stalnom progonu, kao i svi drugi njihove vrste. Ali znadem da sam ja rođen u Francuskoj i ovdje želim ostati. Želim prekinuti nomadski život, odmaknuti se od naslijeđene sudbine koja većinu nas tjera na lutanje. I ne odričem se svoga podrijetla.“
Od epiloga afere Dreyfuss pa do izlaska ovoga romana prošlo je šesnaest godina, no kroz to se vrijeme društvena klima nije bitno popravila. Jedanaest godina prije nego što će nacisti u Njemačkoj uzjahati na vlast, antisemitizam je i u Francuskoj itekako prisutan u zastrašujućim razmjerima, o čemu ova knjiga više nego dojmljivo svjedoči.
Da je ovo prikaz tinejdžerske romantične drame, sada bih morao napisati: spoiler alert! No svaki prosvjećeni čitatelj već sluti da je libar poput „Silbermanna“ jedna od onih knjiga koje se ne uzimaju u ruke da bi se uživalo u napetoj fabuli i iznenađujućem obratu. S ovako podijeljenim kartama moguć je samo jedan kraj, naravno, poražavajući. Goli prkos nikada i nigdje nije bio dovoljno oružje protiv sila mržnje, pa će i Silbermann na kraju morati uzmaknuti. Kako, prepuštam vam da sami otkrijete. Narator će, pak, naučiti da je bauku konformiranja teško uteći, jer je on kadar sustići svoju žrtvu čak i kad se njoj čini da mu je već uspjela pobjeći.
De Lacretellov roman uznemirujuća je slika epohe za koju je naivno vjerovati kako pripada prošlosti, jer one dvadesete iz dana u dan sve više i sve zlokobnije sliče ovim dvadesetima. No čak i ako zanemarimo politički odnosni ideološki sloj ove priče, preostaje nam više nego dovoljno razloga za čitanje, jer je nasilje i muka konformiranja vječna, neprolazna tema koja ću u svim vremenima i svim režimima jednako žuljati sve ljude.