Glauco Revelli, glavni junak romana "Nevjerni otac“ Antonija Scuratija, objavljenog 2013. godine, ovako se na jednom mjestu obraća svome roditelju: "Oduzeto nam je što nam je dano, dobrostojeće i zaštićeno okružje u kojem ste nas podizali razmrvilo se, prvenstvo našeg blagostanja uništeno je. Osiromašenje, prekarizacija, deindustrijalizacija, nezaposlenost. Odrasli smo s obećanjem beskonačnog širenja, a živimo u zgrčenim svjetovima.“
Otkad je osvijestio uznemirujuću činjenicu da svijet u kojem je rođen i odrastao ima sve manje veze sa svijetom u kojemu danas živi, Scurati je pokušavao razumjeti kako bi se frustracije cijeloga naraštaja mogle materijalizirati u doglednoj budućnosti. A onda je shvatio: budućnost je već počela i jako sliči na prošlost. Tu otprilike leži ključni poticaj da se upusti u ispisivanje tetralogije o Benitu Mussoliniju. Do sada su u Italiji objavljena tri libra ("M. Dijete svojega vremena“, "M. Čovjek providnosti“ i "M. Gli Ultimi Giorni della Europa“), prevedena su na četrdesetak jezika (kod nas su u nakladi zaprešićke Frakture izašla prva dva sveska), a po tome predlošku snima se televizijska serija. Beletrizirana Mussolinijeva biografija ovjenčana je prestižnom nagradom Strega, kritičari se utrkuju tko će autora počastiti ljepšim komplimentima, ali zato u Scuratijevoj domovini ne majka onih koji bi ga namazali katranom i posuli perjem.
Potkraj rujna 2022. godine, pozvan je u Ženevu da održi predavanje na međunarodnim književnim susretima. Koncipirao ga je kao neku vrstu manifesta za novi antifašizam, da bi ga potom u prerađenom i proširenom obliku publicirao kao brošuru pod naslovom "Fašizam i populizam“, čiji prijevod na hrvatski jezik potpisuje Ana Badurina.
"Upravo kad sam bio na pragu zrelosti“, piše Scurati, "intelektualno se formirao i gajio literarne aspiracije, upravo je tada pedesetogodišnja povijest koja je poistovjetila demokraciju i antifašizam, koja je, štoviše, utemeljila talijansku i europsku demokraciju na angažiranom antifašizmu koji je kulminirao u pokretu otpora, počela opadati. To se dogodilo otprilike na prijelazu u novo stoljeće i tisućljeće. Naime, nakon toga je antifašistička kultura naslijeđena od očeva i djedova – ona vizija svijeta i društva na kojoj se, ne smijemo zaboraviti, temelje naš ustav, republika i demokracija – počela gubiti tlo pod nogama, da bi potom ubrzano nestala.“
Scurati, međutim, ističe kako nježne sentimente koji se prema Duceu gaje u, na žalost, sve većem dijelu talijanske javnosti, treba vrlo oprezno interpretirati. On, naime, čvrsto vjeruje kako pokreti, stranke i vođe koji danas osporavaju demokraciju ne potječu od Mussolinija fašista, nego od Mussolinija populista. Jer osim što je bio silovatelj čiji su arditi - razvojačeni veterani s pretežno delinkventskom prošlošću – surovošću utjerivali vrijednosti novog poretka, Duce je bio i zavodnik koji je pogodio šifru masovne osjećajnosti i zadobio simpatije nacije.
Na prvim izborima fašisti su uspjeli osvojiti samo 4657 glasova. Usporedbe radi, iza Socijalističke stranke iz koje je Mussolini bio izbačen, tada je stalo više od milijun i osamsto tisuća birača. Čovjek koji je samostalnu političku karijeru započeo fijaskom, nije se uspeo do vrhova vlasti samo osloncem na nasilje, nego još i više talentom da zavede priprosti svijet.
"‘Ja sam narod.‘ To je prvo pravilo Mussolinijeva populizma“, ističe Scurati. "Mussolini populist – a nakon njega i svi populistički lideri do danas – počinje s tom tvrdnjom. Tvrdnjom koja je već sama po sebi bahata, pretenciozna i nelogična. No on ne staje na tome. Potpuno ravnodušan prema logičko-gramatičkom grču koji ga je uhvatio, tvrdi i suprotno: Narod je ja.“ Da je Scurati pogodio srž problema, svjedoče i viđenije face iz našega nogometnog svijeta, koji vladanje jednom, istina, neodoljivo privlačnom i zabavnom, ali ipak samo fiskulturnom vještinom, uporno nameću kao jedini prihvatljivi metar za procjenu nečijeg patriotizma i zasluga za narod.
Iz autoritarne personalizacije pokreta i čitave nacije, izvode se i sve ostale sastavnice populizma: raspirivanje straha (samo zato da bi zebnja i nesigurnost na koncu prerasli u gorljivu mržnju), nuđenje jednostavnih (i naravno krivih) odgovora na teška pitanja suvremenosti, odricanje od bilo kakvih principa i stalno prilagođavanje potrebama trenutka...
Antonio Scurati nije samo veliki beletrist, nego i jedan od najvećih intelektualaca našega vremena, čiji su uvidi istiniti, neumoljivo precizni i zlokobno opominjući.