StoryEditor
KnjiževnostOTKRIVENI ZAVIČAJ

Savjest nam neće biti mirna ne uzmemo li u ruke makar i jednu knjigu Vlade Gotovca, bilo filozofsku, bilo pjesničku, kao što je ‘Razvijanje pjesme‘

Piše Siniša Vuković
5. listopada 2020. - 12:50
Vlado Gotovac, zrcalna pokaznica hrvatske moralne horizontaleGoran Mehkek/Cropix

U skladu s falšitadi autohtone i endemične hrvatske nebrige opće kulture, odličnik Vlado Gotovac desetljećima nam je solidno prešućen i evidentno ponižen trajao pred očima, pred sviješću i saviješću, eda bismo mu pošteni pijetet pravo podali upravo posthumno: licemjerno se beljeći samima sebi u facu i nemoral tvrdnjom kako je on bio – kako ono? – rijetka naša istinska moralna vertikala… Eh, da, avaj Bože, Vlado Gotovac, u riječ, bio je, i ostao, najtočnija zrcalna pokaznica hrvatske moralne horizontale…

Zrcalna pokaznica! Prisutan poput Isukrsta, i, neprepoznat još više, baš, poput Isukrsta. A, tako tijesno bivajući sa, i među nama…

Nisam provjeravao je li na mojemu Braču ikada bio, ali, baš na 14. rođendan ondašnjeg dječaka Vlade Gotovca oslobođen je od okupatora moj otok Brač u Drugom svjetskom ratu: 18. rujna 1944. Osnovna škola u Selcima 80-ih godina minuloga milenija – u kojoj sam prvi put za Vladu Gotovca bio imao čuti – u tu čast deliberacije škoja od nacista i fašista ponijela je titul: "18. rujna". Danas, ova se moja škola zove banalno – "Selca".

A, da je poživio, još nekidan, osamnaestog rujanskog dana, ovaj prečasni pjesnik i učeni filozof, kardinalski govornik i prozelitski patriot, birićetno bi bio proslavio svoj 90. rođendan (napisao bih ja i "domoljub", samo da nije ta riječ rastočena i rašivena viškovima svakodnevnih prostitucijskih habanjâ u "ljubavi prema domovini", onako, i u onom intenzitetu, kako se troši i haba tariguz, tobože toaletni papir, na kojem je Gotovac i pisao pjesme i zapise u pržunu, o kojima će ovdje biti riječi).

RAĐE S VAMA UMRIJETI NEGO SA STRAŠILIMA ŽIVJETI

Ovako, obli rođendan Gotovčev, proslavili smo mu ga mi, sjećanjima punima guštima… A, još ove iste godine, tamo sedmog dana prosinca, navršit će se još jedan jubilej: 20. obljetnica preminuća ovoga nadpjesnika i nadfilozofa, neprepoznatoga političara i, iznimno, za razliku od svih njih: s licem čovjeka…

Historiografija nešto širega zamaha spisâ i aktâ razbacanih ili usustavljeno posloženih po nekoj logici ili zapisničkoj urudžbenosti u svojim arhivskim fasciklama i registratorima, pak, zapamtit će Vladu Gotovca kao nadnaravnoga govornika, jednoga od najvećih – ako ne i najvećega!? – kojega je ovaj jezik (ali i jezici u kontaktu i razumljivosti južnoga slavenskoga kôda) ikada imala oćutjeti i odvajkada imala čuti.

Ostavimo li postrance političke govorancije i trvenja strančarenja što su potopljena duboko ispod njegove veličine, zanavijek sjećat ćemo se amblematskog, sasvim udžbeničkoga govora što ostaje u amanet kao primjer za sve potencijalne i ambiciozne parlative mogućnika, a što ga je Gotovac "iz glave" bio izgovorio ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu, 30. srpnja 1991., gdje su se, među mnoštvom, bile okupile i majke okupiranih vojaka ročnika.

U tom izvanserijskom čudu sermonske i oratorske intelektualne pluripotentnosti, mogli smo čuti Vladu Gotovca kao čistog nasljednika elokventnoga govorništva što se do nas kao lasom dobacuje još onamo iz helenskog bezvremena Homera i Demostena.
Pa čujmo, ili čitajmo, kako je ovaj iskričavi i temperamentni Imoćanin nadahnuto bio grmio u centru Zagreba, ravno u cijev tenka i ciljnik na puški dušmanâ, tada još uvijek stameno stacioniranih u osrčju naše metropole:
I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt (…)
Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece; jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji…

Etoga… Evanđelje po Gotovcu…!

MALJ KOMUNIZMA, PA HULJA...

Vlado Gotovac, da, bio je i političar. Ali, o svom tom njegovom političkom angažmanu – koji, na našu nesreću, nismo znali prepoznati, pa slijediti! – spomenut ću samo snagu njegove etičke i humanističke veličine, koju su priznavali i oni što su u političkoj areni bili kontra njemu i suprotiva njegovom idealizmu. S druge strane, učmalost močvarnosti stajaćega stanja našega društva i šire kulturne determiniranosti bilo se ekraniziralo u Puli, inače prostoru i regiji koja u hrvatstvovanju prednjači po suvremenim i modernim iskoracima, bilo liberalnim, bilo libertinskim, kad se u jeku njegove predizborne kampanje za predsjednika Republike Hrvatske (1997.), iz okupljenog mnoštva izdvojila jedna hulja (pa još u vojnoj odori), koja ga je bila beštijamski fizički napala oborivši ga na pod… Pa eto, baš u toj svijetu najbližoj hrvatskoj točki, u Puli – ne mislim na pûku geografsku ubiciranost, već na spomenutu širinu vidikâ i obzorjâ – bilo je suđeno događanje nečega najsramnijega u ovo vrijeme izvanratnog političkog djelovanja u nas.

Prethodno, malj komunističke totalitarne ideologije nije mu smrskao lubanju, ali mu je slomio granu djelovanja. Kad je bio podigao glas zarad nepravde i zla, ter podignuvši još i glavu svršio je prvi put u ćuzi (1972. – 1976.).
Nemiran duh ne može ostati i biti začepljen u boci, kao u bajci ili basni, pa je Gotovac u stvarnosti opet bio dospio iza rešetaka (1982. – 1984.). Sav taj martirij što ga je umjetnik proživljavao, rasprostranit će se na cijelu jednu punoljetnost nemogućnosti javnog i stvarateljskog javljanja… I ne samo zbog toga, trebalo bi pročitati njegovu potresnu knjigu Moj slučaj (1989.).
A činjenicom da je ne samo riječju, već i u djelu oprostio svojim i kadijama i tamničarima, Gotovac je nadogradio etažu svoje neporecive kolosalne etičnosti, demonstrirajući u praksi istinsko kršćanstvo što počiva na postulatima iz evanđelja, a ne na krivo iz njih izlučenim ili manipulativnim hipotezama.

Gotovac nije htio biti popularni i suvremeni hrvatski farizejski kršćanin, kojemu su imala biti puna usta i Boga i crkve, i Isukrsta i katekizma; on nije kanio ni pripadati ni sudjelovati u prakticiranju nečega zbog čega je u pravremenu Isukrst bio razvalio stolove i banke na pazarištu u hramu, optužujući trgovce kako od kuće oca njegova čine trgovački centar, a zarad kakvoga kvarnog i gnjecavoga kršćanstva se, u vremenu bližem nama, papa Ivan Pavao II. morao ispričavati – urbi et orbi…! Ali i, per omnia saecula saeculorum
Na konzumno kršćanstvo, i modnu i mondenu trgovinu Bogom, Gotovac nije mogao pristati.

KNJIŽEVNOST IZ ZATVORA

I, robijao bi on i opet zbog branjenja svojih bilo kršćanskih uvjerenja bilo slobodarskih htijenja i novih šest godina u mokroj, škuroj i studenoj katabuji, ako bi se pojavila ili oformila neka današnja inkvizicija koje, nasreću, nema, ali koja, nažalost, tinja…
Neka je Gotovac generacijski pripadao ekipi okupljenoj oko časopisa "Krugovi", on je po juvenilnoj nervožitadi duha i po svojoj poetici bio bliži desetak godina mlađoj gomilici zabarikadiranoj među koricama fanzina "Razlog". Gotovac će mu biti i urednikom, zadnjih godina do utrnuća 1969. godine. I, ovaj bi se naraštaj mogao prozvati i "beatlesovcima", budući da su stvarali unutar desetljeća koje su bile godine rada možda najpopularnije grupe svih vremena, The Beatles (1960. – 1970.), čiji raspon trajanja po godinu dana sa svake strane omeđuje vrijeme izlaska i gašenja rečenog časopisa.

Filozofičnost i intelektualizam obilježili su u velikoj mjeri i Gotovca kao osobu, pa se to sve skupa onda prelilo i u njegovu poeziju. Nenadano i neočekivano iskakanje iz naraštajnih šina, kod dijela prosuditelja izazvalo je kuđenja i sporenja. Dodatno je nadolio kerozin u oganj na komin konstatiravši kako su "stihovi najbolji za pisanje eseja". To je bila ubitačna formula, nerješiv kriptogram, vrckava enigma uspomoć koje je, narodski rečeno, demontirao ter ispizdio "i šefa i stanicu".

Amblematska je u tom smislu njegova sjajna knjiga eseja Princip djela (1966.). Igor Mandić svojevremeno je bio napisao kako bi se unutar teorije književnosti mogao oformiti žanr za književnost nastalu u zatvoru. Tamo još od Marka Pola – koji je u talijanskom zatvoru svom prijatelju Rustichellu iz Pise prepričavao dogodovštine iz Kine, nakon čega danas imamo libar Milijun – pa sve do Gotovca stala bi sasvim solidna specijalistička povijest svjetske književnosti, u kojoj bi naš uznik imao zacijelo vrlo vidljivo mjesto.

Pjesme okupljene unutar obimne knjige Razvijanje pjesme (2001.),
posthumno je objavljeno jednosveščano petoknjižje, gdje su akumilirane dijarijske "pjesme, fragmenti, bilješke", kako sâm autor navodi u podnaslovu. Znakoviti su i način i okolnosti u kojima je nastajala ova literarna građa, pa je najbolje vidjeti što Gotovac donosi u autopredgovoru ovog izdanja:

Ove su bilješke nastale u kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, od 1973. do 1976. godine. Pisao sam ih potajno jer dopušteno mi je bilo napisati samo jedno pismo mjesečno, a najviše trideset redaka – upućenih ili supruzi ili kćeri ili roditeljima. Sadržaj pisma bio je točno određen pravilima Kazneno-popravnog doma: osnovne obavijesti o zdravlju i popis – usklađen s popisom o dopuštenom sadržaju – onoga što sam želio dobiti u paketu.
Mogao sam primiti jedan paket, težak 3,5 kg, svaki drugi mjesec.

STIHOVI NA TARIGUZU

"Sve što nađete napisano njegovom rukom, osim pisma, oduzmite mu, i ako nije krivičnog karaktera, uništite." Tako je glasio nalog druga referenta za preodgoj Đorđa Mamule, javno izrečen tamničkim čuvarima i njihovim doušnicima. Nikakvog pisanja. Nikakvog čitanja.

"Vi niste ovdje da učite, nego da korisno radite za društvo." – objašnjavali su mi drugovi preodgajatelji. To je značilo obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove – sve dok mi je tijelo izdržalo: do bolesti.
Bilješke su zato pisane u zahodu, na toaletnom papiru i skrivane u njegovom smotku. Bila je to opasna krađa riječi. Zahodi su bili čučavci s tako niskom ogradom da se vidjela glava onoga koji je čučao. Pisao sam jedino u trenutcima kad sam bio posve siguran da
u blizini nema nikoga.

- Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti. Sve je tako uređeno da se nikad ne smijete opustiti, da nikad ne možete biti mirni. U zatvorima neprekidno traju borbe između čuvara i robijaša. Nisam smio prečesto ići na zahod. Postao bih sumnjiv. Za pisanje sam uglavnom koristio vrijeme poslije ručka, kad se moglo odmarati, spavati.
Bilješke imaju četiri dijela zato što sam u tri navrata morao na duže vrijeme prekinuti pisanje. Njihov je oblik posve određen mjestom i uvjetima nastanka. Njihov je sadržaj uvijek isti: moje nastojanje da opstanem, da opstane moj svijet i da tamnica u tome ne bude manje činjenica.
Stradanje uči jasnim oblicima, uči točnosti. Shvatio sam to pišući ovaj dnevnik duše. Sve što je u njemu dostojno da bude znak zahvalnosti pripada mojim prijateljima, mojoj kćeri i mojoj supruzi.

Zagreb, 10. siječnja 1977. godine.

Kako svjedoči urednica libra Jelena Hekman u pogovoru, ovi materijali "čuvani su kod jedne obitelji na selu". Represivni aparat, čiji je mehanizam bio marljivo i harno podmazivan uljem perpetuum mobile, imao je žile i pipke posvuda, kao kupina, i valjalo se dobrano domisliti kako preveslati i nadmudriti stroj kolomašću podmazan i prevariti mašinu što je mogla poslužiti kao uzor švicarskom satu ili Singerici… Srećom, uspjelo se.

Dominantna filozofičnost i intelektualnost, koji prate Gotovca od inicijalne zbirke Pjesme od uvijek (1956.), primjetne su i ovdje. Ovaj rasuti teret je i dinamičan i dinamitičan, pokatkad disparatan tematski, ali misaono vazda čvrsto uvezan i ulančan, kao u zatvorskim lisicama ili okovima. Grmjet će ovaj učeni čovjek soteriološki: "onaj tko je prognan – spašen je"…

GDJE SE ZVIJEZDA UGASILA

Česte riječi ove Gotovčeve poezije neslučajno su unutrašnjost, utroba i uzduh; one su istodobno i kamenčići u mozaiku pjesme, ali i metafore u koje su zbijene teške emocije. Također i suhost iliti suhoća imaju važnu ulogu u malteru ili vapnu kojima se spajaju misli: u suhom rukopisu, ili suha rumen zore, a i rumenilo je česta boja, boja krvi, koja mu je, valjda, i davala snage kuburiti i ostati svoj u tamnici. A, možda se Gotovac i poistovijetio sa samom pjesmom, uspomoć koje je osjećao slobodu. Puno je puta i ranije u pjesništvu pisao o pjesmi, a ovako ju je vidio u Staroj Gradiški:

Pjesma je zaštićena odsutnošću/ Svega ostaloga: Gdje anđeo nije uspio,/ Gdje se zvijezda ugasila –// Pjesma je jedini čin koji nije ništa drugo…
Iako nije nešto najbolje što je u lirici napisao, ali sljedeća pjesma govori više od tisuću slika; vijedilo bi je znati napamet:
Ušutkajte pjesnika
I bit će manje riječi među nama
– Manje slučajnog sjaja
Manje tajanstvenog leta…
Sigurniji bit će trenutak,
A izgubljeno bit će doba…

Malo je tko poput Gotovca taktilno iskustvo zemaljskosti, tobožnjeg ovozemnog prebivanja, uspio transformirati u moguće fluidno ufanje nebeskosti. Možda Tonči Petrasov Marović, možda Mate Ganza? A možda i Petar Gudelj, s još žešćom sastavnicom zemlje, zapravo kamena, koja poput kosti u tijelu samome duhu daje skeletni oslonac i čvrstoću.

Samo kultura koja ne čita i ne istražuje, kultura bez znatiželje može ovakvoga istinskoga intelektualca-kapitalca pustiti iz očišta, ostaviti da mimo nas protutnji gigantstvo opusa kao časovita kanonada groma ili grmljavine, te da ga, ta oinvalidjela kultura, pamti samo kao političara; nervčika i vikača, portparola pravednosti i poštenja koji se za nekim pultom ili tribinom bori uz vjetar za neko zdravije i bolje preksutra…

Vlado Gotovac pucao je u svoje nedosanjane fascinacije i nerealizirane dželate: ne da ih ubije, već da ih pogodi… Neku posebnu vrstu pijeteta i počasti – bez svetačke aureole ili kraljevske dijademe – imali bismo moći ustanoviti, trebali bismo htjeti osigurati, za očuvati uspomenu na ovoga posebnog čovjeka.

Ne ište to od nas nikakve ni falše kanonizacije ni fiktivne konsakracije, nego, istom, primjereno spominjanje na puntara koji je budan bio dok su drugi spavali, na tribuna koji je vikao dok su drugi stali kuco…

IMAO JE ONO ŠTO NAMA FALI

Jerbo, Vlado Gotovac imao je onu snagu čovještva i duhovnosti s kojom mi olako lamatamo okolo utvarajući samima sebi kako nam se neporecivo pristoji, ter nam urođeno i pripada… Ovaj čovjek posjedovao je i više od onoga što svima nama danas fali. Bio je glasnogovornik običnog malog čovjeka; čovjeka, koji je počesto bio i veći od onoga nekoga guzonje što je sumnjivim rabotama dogurao do delegata ili činovnika na kakav položaj s povlasticom ulizivačke ulaznice. Gdje nitko nije htio s nogom, Gotovac je išao – glavom! To ga je i koštalo zdravlja…

To nam je i svjedočio i posvjedočio… doklegod nije stalo kucati ono srce mišićavo i žilavo, ono srce krvavo i od te krvi vrelo, ono srce onoliko veliko da u njemu ima mjesta za sve; poglavito za one koji ga nisu razumjeli, ali i za one što su ga u tamnicu nedužnoga i otposlali…

Vlado Gotovac svojom je žrtvom ugradio u nas snagu otpora šutnji i mučanju, ulio nam je zapaljivi petrolej za užgati svaki vid nepravde i nepoštenja.

Ako smo imali oprane uši čuli smo što je govorio, red je sad pročitati što je i napisao. Savjest nam neće ostati čista ne budemo li sažgali te nepravde i ta nepoštenja za koja nam je on sam već ostavio pripremljene obrasce i mustre, scenarije i libreta; savjest nam neće ostati čista ne uzmemo li u ruke makar i jednu Gotovčevu knjigu: bilo filozofsku, bilo pjesničku.
Našu je ražalovanu hrabrost unaprijed bio otkupio svojom isukrstski odležanom nevinošću…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. listopad 2020 02:22