StoryEditor
KnjiževnostFala ti, prijateju

S odlaskom Tonka Maroevića, renesanasnoga, romaničkog i modernog čovjeka, partio je i dio čakavske, štokavske, mletačke i slavenske Dalmacije

Piše Siniša Vuković
12. kolovoza 2020. - 14:40
Tonko Maroević i Siniša Vuković u Selcima 2007. godinePRIVATNI ALBUM

Znali smo da će to biti ili na predstavljanju knjige ili na otvorenju izložbe, ili u likovnom atelieru pri radu na slikarskoj/kiparskoj monografiji ili u uredu među librima u pisanju kakve pjesničke sinteze ili kritike. Znali smo da će to biti možda u međuvremenu, na putu iz atelijera u ured, ili u hodu s otvorenja izložbe na predstavljanje knjige.

Znali smo da Tonko Maroević neće umrijeti u bolnici. Dan nakon što je predstavio knjigu u svojem Starom Gradu, Pajizu, i dan prije no što će predstaviti još jednu knjigu u Jelsi, areloj srca naglo je stao baš u njegovu domu, u Storemu Grodu, Pajizu. Tonka Maroevića ubio je slobodan dan…

U Tonka nije bilo praznoga hoda. Štoviše, on je i u hodu čitao, i u hodu bilježio natuknice ili zapisivao stihove nekog od zafrkantskih soneta što će ga još te iste večeri pročitati u nekoj prilici. Moglo ga se vidjeti, pa ga se i gledalo, među drvoredima kako polako korača i čita rastvorene novine ili knjigu. A moglo ga se upanati i na kolodvoru ili u međugradskom autobusu kako taman notira svoj novi prijevod s latinskoga ili katalonskoga, s talijanskoga ili nekog njegovog dijalekta, iz glave bez rječnika, ili je to vrijeme koristio za čitanje. Jednom sam ga bio priupitao: "Tonko, kad te već svugdje razvlače, zašto ne tražiš da ti plate avionsku kartu?", na što mi je odgovorio: "To mi je gubitak vremena." Sati vožnje vlakom ili autobusom, doista, dragocjeno su vrijeme koje čovjek može posvetiti samo sebi, a da to ne bude sebično.

Nema ga u nas, bit će da ga nije ni bilo, koji je talijansku književnost i kulturu poznavao bolje od njega. Iznutra. Kad sam se rodio, Tonko je bio lektor na jednom fakultetu u Milanu. Prevodio je s talijanskog i predavao je na talijanskom, ali je uvijek obazrivo u skromnosti govorio da nije zadovoljan načinom na koji talijanski i govori. Moš mislit! Ono na što je bio ponosan, i jedino čime sam ga ikad čuo da se voli pohvaliti, jest vjera da ni u Italiji nema nekoga tko će brže od njega riješiti bilo koju talijansku križaljku!

Tonko nije volio ni tehnologiju ni informatiku. U šetnji splitskom Rivom jednom mi je kazao: "Vjerovao sam da će za života moje generacije nestati automobila, da će se nafta istrošiti, ali sam sad skeptičan!". Nije podnosio televizor i nikad se zacijelo nije vidio na televiziji, iako je o svima govorio i rado davao izjave. Bio je pasionirani navijač Barcelone, u nogometu, i njezine utakmice jedino su što ga je moglo prikovati pred ekran.

KAZALIŠNE VJEŽBE

Kanonski je već dugo uvriježena spoznaja među kulturnjacima kako Tonko nema, niti ima načina da ga želi imati – mobitel! Zato mi je bilo neodoljivo simpatično gledati ga dok iz moje kuće sa svojom suprugom Ivom ili s nekim drugim govori na mobitel. Nisam se sjetio napraviti istinski ekskluzivnu fotografiju. Zato se pamte njegova javljanja na fiksni telefon u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje ga se u nepravilnim razmacima moglo zateći i zaskočiti. Budući da ne vidi tko ga zove, njegov tihi, na dahu izgovoreni "Halo?", bio je izgovoren baš s upitnikom; onako tiho i nježno bi se javio, kao da se to sad javlja umiljati i stidljivi kunić iz svoje kućice.

Na pitanje "Kako si?" odgovarao je refleksno: "Ne znam!". Nikad se nije požalio na zdravlje, uvijek i samo na vrijeme. I to ne na vrijeme u smislu atmosferilija, već na ono vrijeme u trajanju. Na jednoj strani pored njega bila je hrpa fascikli s disertacijama koje mora ocijeniti, na drugoj rukopisi pjesničkih zbirki kojima je obećao predgovor. Na ovoj ovdje polici bile su skice za likovne monografije, na onoj ondje stalaži čekali su njegovi vlastiti rukopisi koje ima redigirati i pripremiti za tisak. Naravno, bilo je i rukopisa koje je imao pogledati prije objavljivanja u časopisima što ih je suuređivao.

image
Tonko Maroević bio je čest, upućen i rado viđen gost u rodnome Splitu
 
Mario Todorić/hanza media

U toj putujućoj bezvremenskoj i svevremenskoj ludnici, javnost, koja ga je redom uvažavala, divila mu se. A, premda su za Tonka znali i skitnice i bedaci, malo je ispod radara u općoj percepciji prošao i njegov kazališni rad. Neke je drame preveo i prilagodio za teatar, recimo vječne "Stilske vježbe" – rekorderska predstava to je u svjetskim razmjerima: eno je u Guinnessu! – a nemali je njegov doprinos i u splitskom kazalištu, poglavito na Splitskom ljetu. Sjetimo se samo scenske prikazbe Marulićeve "Judite" na Voćnom trgu (1979.), ili radu na libretu za istoimenu operu Frane Paraća (praizvedba 2000.). Često je pisao i predgovore programskim knjižicama, sjetimo se samo predstave "Otok svetog Ciprijana" (2004.) prema motivima iz komadâ Ranka Marinkovića.

Marinković je bio Tonkova velika opsesija. Često smo o njemu razgovarali, pa i polemizirali, jerbo Tonko nije bio oduševljen njegovim "Kiklopom"! Sjeća se druženja s Rankom dok je na tom romanu i radio, kao i bliskosti s njim koja je postojala, premda je šjor Ranko bio od njega stariji 28 godina. Govorio je Tonko kako je Ranko poštovao nekakav njegov "očinski autoritet" nad njim, baš stoga što je Tonko prije postao otac od njega. I, ni nas ni u čemu ništa nije remetilo što je Tonko imao 32 godine kad sam se ja rodio…

NE UMRIJETI NENAČITAN

I Slobodnu Dalmaciju Tonko je značajno obilježio, objavljujući u njoj godinama recenzije novih pjesničkih stihozbirki. Tako je nastala i knjiga "Klik!", s kritikama knjiga onih pjesnika koje je uvrstio u antologiju "Uskličnici!". I tu je pokazao svoju "žrtvu" za hrvatsku književnost: kao istaknuti pjesnik antologizirao je druge, ispuštajući naravno sebe. Najcjenjeniji poznavatelj poezije, i najmeritorniji antologičar, žalibože, mora amputirati svoj glas iz toka nacionalne literature.

Smrću kulturnih priloga u našim novinama zadnjih godina, dotad strastveni čitač svega objavljenoga u tiskovinama, Tonko je prestao odlaziti do kioska svaki dan. U zadnjem telefonskom razgovoru nekidan, rekao mi je: "Uvalio si me u trošak!" Razlog je rubrika "Otkriveni zavičaj" subotom, gdje iz tjedna u tjedan podsjećam čitatelje na najveće među nama, a Tonko se jako obradovao toj ideji u ova, za kulturu – nedoba…

image
Tonko Maroević na svojoj čestoj poziciji za mikrofonom
 
Goran Mehkek/hanza media

Tonko se nije bojao smrti. Strašio se, kako je govorio, "da će umrijeti nenačitan"… I to je govorio ozbiljno. Tako sam to i doživljavao. Pa sam imao skužu, šaljući mu nove cikluse pjesama ili poglavlja romana, za započinjanje pisma: "Lipi moj Tonko, evo ti, da ne umreš nenačitan"… Smijali smo se, naravno, kad bismo se čuli, smijali smo se i u pisamcima ili kartolinama koje smo neprestano razmjenjivali. Sad plačemo, jerbo, na vijest o Tonkovoj smrti – i odrasli plaču. Plaču svi nad dobrotom i čistom iskrenosti, dječačkoj znatiželji i djetinjastoj zaigranosti. Plačemo nad dobrim okom koje se zaklopilo i koje nas više ne gleda. I nesigurni smo, i zato plačemo. Malo smo i sebični, plačemo i zato…

Govorili su nam da smo eruditi, pa bismo se smijali sami sebi kad se sjetimo Tonka; govorili su nam da smo intelektualci, pa bismo se pokunjili kad i za Tonka reknu to isto; govorili su nam kako među nama ima renesansnih ljudi, pa bismo propali u zemlju kad bi nam na pamet pao Tonko, koji je bio istodobno i gotički i romanički, i renesansni i barokni, i klasicistički i romantičarski – Čovjek! A nadasve moderan, ako ne u scijentističkom smislu, a onda svakako u širini pogledâ, raskošnoj toleranciji i prihvaćanju svega što se tiče čovjeka i njegovih navika, bez obzira na ikakve svjetonazore, religije ili razmimoilaženja u mišljenjima.

U svemu onome što je i u mojem djelu naišlo na pohvale, ima jako puno umiješanih Tonkovih prstiju. Oblikovao me je, i utjecao je na mene puno, ne koliko je htio i želio, zarad moje oholosti. Sve u čemu sam pogriješio, pogriješio sam jer ga nisam poslušao. Uvijek me je upozorio kad bih odsvirao neku krivu tipku! Blagoslov je od Boga, povlastica s Nebesa, imati Tonka za prvog čitača svojeg novog teksta ili pjesme.

Nije patetično reći da je s Tonkovim odlaskom partio i jedan dio Dalmacije. I one latinističke, i one čakavske, i one štokavske i one mletačke i one slavenske… Dalmacija više nije ista, ni ja više nisam isti. Svi ćemo biti nesigurniji za točan pogled onog znatiželjnog oka, one bistroće koja nas više neće gledati, ali ćemo je se sjećati.
Dobri moj Tonko, oko znatiželjnog dječaka s bradom, Bog te raja napoji! Fala ti prijateju na sven, dobra dušo i brate moj…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 12:12