- "Zadnja ruka" knjiga je o nestancima, velikoj temi našeg podneblja i našega vremena. Temi koja ne postoji u našoj književnosti jer je i sama nestala. Prije nje, iščezlo nam je koješta. Navikli smo se gubiti sve što se izgubiti može: tvornice, ljude, zaposlenja, nogometne utakmice, košarkaške utakmice, javni novac, povjerenje, nadu, šanse, budućnost, čak i prošlost. Trideset godina uredno gubimo, gubimo i onda kad nam se čini da dobivamo, a naša je literatura o tome ostavila zapanjujuće malo tragova. U tom smislu "Zadnjoj ruci" nije prethodila prva, a Baretiću pripada časni naslov utemeljitelja pionirskog književnog ureda za nestale – kazao je splitski književnik Ivica Ivanišević u ponedjeljak navečer na predstavljanju novog romana Renata Baretića u splitskoj kinoteci Zlatna vrata.
Pod nazivom "Zadnja ruka" objavljen je u izdanju Hena com-a, a nakon njegova prethodna tri, radi se o Baretićevom najduže iščekivanom romanu koji izlazi nakon 13 godina.
Spisateljica Tanja Mravak promovirajući roman prepoznala je u njemu motiv nalik onome iz filma Woody Allena "Razarajući Harryja", u kojem pisac u svoje priče stavlja pikantne detalje iz privatnog života ljudi koje poznaje.
Je li to slučaj u ovoj knjizi?
- Svi moji likovi su kompilacija nekih ljudi ili doživljaja – ispričao je Baretić. - Ako se netko i prepozna, nikoga neću povrijediti. Znači, nitko me neće dočekati s pištoljem ili s palicom iza kantuna. Pišući bavio sam se pitanjem odgovornosti pisca prema likovima u romanu, postoji li ona? Ili su moji likovi prepušteni čitateljima? A nakon odgovornosti prema likovima i stvarnim ljudima došao sam do koncepta "slobodne volje". Koliko su ti knjiški junaci slobodni? - kazao je autor.
Tanji Mravak se sviđa na koji način autor romana koristi jezik, odnosno kako svaki lik ima svoj prepoznatljiv jezični identitet, a Ivica Ivanišević je također naglasio njegovo umijeće poigravanja jezikom:
- Glavni junak Zvonko Fild rođen je i odrastao u Daruvaru, a živi i većinski ne radi u Splitu, no takav manje-više uredan leksički background Baretiću nije nikakva prepreka da svog junaka ne uplete u prave, pirotehnički praskave jezične kalambure u usmenoj i pismenoj formi, jer su integralni dio romana elektronička pisma što ih glavni lik izmjenjuje sa stanovitim Švabom i još stanovitijom Mantovilkom. I kad otkriva svoje melankolično lice, Baretić je uvijek raspoložen za jezičnu igru, što libru ucjepljuje okrepljujući vitalizam – smatra Ivanišević.
