Teško je pisati o kolegi, o onom s kim surađuješ, kojeg poznaješ iz neke svakodnevne radne sheme. Olakšavajuća je pak okolnost pisati o onome što kolegi čini drugi dio života, izvan redakcije.
On piše, pa opet piše. I svaku godinu, dvije “izbaci” novi roman na police, osvoji koju nagradu, čitateljstvo je osvojio već odavno, pošalje svoj rad izvan granica Lijepe naše, prevode ga na europske jezike, u Francuskoj ga, recimo to, obožavaju...
On je Jurica Pavičić, filmski kritičar, kolumnist i autor kriminalističkih romana, premda se dohvati nerijetko širokog spektra ostalih žanrova.
Sjedimo na kavi, ušuškani rodnim nam zidinama staroga grada, opušteni kao da Novina ne izlazi eto - sutra. Nasmijani, jer po vlastitom priznanju - Jurica piše roman točno i precizno: dvije jeseni i jednu zimu. Zašto?
- Zato što su tada dani kraći, a i vrime je grubo, pa ne mogu vanka!
Tako je to sa zaljubljenicima u prirodu i sve ono što ona nudi, a nudi svakako odmak od stresa i utočište za misli, dobre misli. No, možemo li našeg, hrvatskog pisca krimića, recimo, usporediti s onim razvikanim svjetskim zvijezdama pisane riječi? Što je, pitamo da bismo pitali, slično Jou Nesbøu i Jurici Pavičiću?